Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1712/10 (I. D.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1712/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1712/10, rješavajući apelaciju Ibrahima Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Delića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 002780 10 Kz od 8. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 K 002780 08 K od 3. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića podnio je 12. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 002780 10 Kz od 8. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 K 002780 08 K od 3. septembra 2009. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj 42 0 K 002780 08 K od 3. septembra 2009. godine, a koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 42 0 K 002780 10 Kz od 8. februara 2010. godine, apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrekao uslovnu osudu utvrđujući kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, a koja se nije imala izvršiti ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
3. Apelant, te Z. H., E. H. i M. D. (u daljnjem tekstu: ostali optuženi) proglašeni su krivim jer je utvrđeno da su u periodu od 20. do 28. novembra 2006. godine, na označenom području, s namjerom da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist, a bez prethodne doznake i uplate, posjekli i prisvojili označenu drvnu masu, a koju su smjestili pored lovačke kuće, čime su oštetili Zeničko-dobojski kanton za iznos od 616,30 KM.
4. Apelant je u svom iskazu na glavnom pretresu tvrdio da je, zajedno sa ostalim članovima lovačke organizacije, među kojim i optuženim Z. H. i M. D., posljednjeg vikenda u novembru 2006. godine vršio skupljanje ogrevnog drveta od polomljenog i oštećenog drveća, kao i od ranije sječe koju je neko drugi izvršio, naveo količinu skupljenog drveta, te da su je složili pored lovačke kuće, kao i da je u dane navedene u optužnici vadio nalaze za operaciju koja je bila zakazana 30. novembra 2006. godine.
5. Općinski sud je na temelju iskaza svjedoka H. J., čuvara šume, utvrdio da je on tokom obilaska na označenom području otkrio bespravnu sječu, a da ju je po tragovima izvoza drvne mase traktorom pronašao pred lovačkom kućom koju koriste optuženi. Dalje, ovaj svjedok je potvrdio da je od optuženih Z. H. i E. H. saznao ko su počinioci štete, a koji su naveli i apelantovo ime, kao i da je pronađena drvna masa pred lovačkom kućom po svježini, vrsti, količini i premjeru prvih dijelova stabala u svemu odgovarala drvnoj masi koja potiče sa mjesta bespravne sječe. Ova činjenica potvrđena je i uvidom u prijavu za šumsku štetu označenog broja sačinjenu od svjedoka H. J., čuvara šume kao ovlaštenog lica. Slijedom navedenog, nisu prihvaćene tvrdnje apelanta i ostalih optuženih da se radilo o ostacima ranije sječe, a za koju su tvrdili da su skupljali, odnosno da su skupljali ogrevno drvo na mjestu bespravne sječe. S tim u vezi je ukazano i da drugih bespravnih sječa nije bilo. Najzad, ukazano je da su apelant i ostali optuženi potvrdili da nisu imali ni uplatu ni odobrenje nadležnih šumara ni za skupljanje prelomljenih i oštećenih stabala i ostataka sječe za ogrjev za potrebe lovačke sekcije, pa da bi, i u slučaju da se i prihvati tvrdnja da nisu posjekli stabla, počinili krivično djelo krađe iz člana 286. stav 1. KZFBiH, a za koje je zaprijećena ista kazna.
6. Kantonalni sud je još ukazao da je prvostepena presuda zasnovana na iscrpno navedenom sadržaju provedenih dokaza, da je prvostepeni sud izvršio detaljnu analizu i ocjenu svih izvedenih dokaza, a da neslaganje apelanta i ostalih optuženih sa sadržajem, analizom i njihovom ocjenom ne predstavlja formalne nedostatke presude na koje se u žalbama apelanta i ostalih optuženih ukazivalo. Dalje, ukazano je da se prvostepena presuda, osim iskaza svjedoka H. S. šumara, zasniva i na materijalnim dokazima: prijavi za šumsku štetu, imovinskopravnom zahtjevu oštećenog, izvodu iz kaznene evidencije, te na zapisnicima o ispitivanju apelanta i ostalih osumnjičenih. Dalje, Kantonalni sud je istakao i da su optuženi Z. H. i E. H. na glavnom pretresu negirali da su priznali svjedoku H. S., šumaru, da su počinili krađu i da su i apelanta označili kao lice koje je učestvovalo u njoj. U vezi s tim je ukazano da je na temelju uvida u zapisnik sa ročišta od 3. septembra 2009. godine utvrđeno da ova dva svjedoka, na izričito pitanje suda, nisu predložila provođenje novih dokaza, odnosno saslušanje njihovih supruga na okolnost sadržaja razgovora sa svjedokom H. S., čuvarom šume, a na koje ukazuju u žalbi, a zbog čega je ovaj prijedlog ocijenjen kao sračunat na izbjegavanje odgovornosti utvrđene prvostepenom presudom. Također, ukazano je da apelant nije doveo u pitanje zaključak prvostepenog suda u vezi sa iskazom svjedoka H. S., šumara, s obzirom da nije ponudio niti jedan razlog, ni objašnjenje iz kojih motiva i na bazi čega bi ga svjedok H. S. prijavio da je počinio navedeno krivično djelo, a što je, po ocjeni Kantonalnog suda, još jedna potvrda da je ovaj svjedok za njegovo ime saznao od optuženih Z. H. i E. H., a kako je u svojoj izjavi i potvrdio.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da ni prvostepeni a ni drugostepeni sud nisu pravično ocijenili njegovu odbranu i dokaze koje je s tim u vezi predočio. Apelant navodi da je u žalbi isticao da je ratni vojni invalid 80% i da je zbog jakih bolova u stomaku 14. novembra 2006. godine upućen hirurgu, da je u Kantonalnu bolnicu Zenica primljen 30. novembra 2006. godine, gdje je narednog dana i operisan sa dijagnozom pupčane kile. Po apelantovom mišljenju, sa takvim bolovima, dijagnozom i invaliditetom nije mogao počiniti krivično djelo za koje se tereti u periodu od 20. do 28. novembra 2006. godine. S tim u vezi, apelant navodi i da to nije potvrdio niko od optuženih, kao ni svjedok H. S., šumar, a na čijem iskazu se temelji prvostepena presuda. Apelant tvrdi da kod njega nije nađen niti jedan komad sječenog drveta, da se njegovo ime ne navodi ni u prijavi za šumsku štetu, da je ovaj svjedok potvrdio da je njegovo ime saznao od optuženih Z. H. i E. H., a koji su na glavnom pretresu to negirali.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer nisu ocijenjeni dokazi koje je predložio, Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33.-34).
11. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne propisuje niti jedno pravilo o prihvatljivosti dokaza, već je prvenstveno zadatak nacionalnog zakonodavstava da reguliše ovo pitanje ( vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jul 1998. godine, stav 34., Izvještaji 1998-IV). Prema stanovištu Evropskog suda, njegov zadatak nije da utvrđuje da li je određena vrsta dokaza prihvatljiva ili da utvrđuje da li je osoba koja je u pitanju kriva ili ne, već da odgovori na pitanje da li je postupak u cjelini bio pravičan, uključujući i način na koji su dokazi prikupljeni. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i u slučaju kada je u pitanju povreda nekog drugog prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V; P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX; Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).
12. Slijedom navedenih principa, apelantovi navodi će biti ispitani u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
13. U vezi sa apelantovim navodima da je ukazivao na svoje zdravstveno stanje kao na okolnost zbog koje nije mogao počiniti krivično djelo, Ustavni sud primjećuje da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da se one temelje na ocjeni fizičke sposobnosti ili nesposobnosti da se počini krivično djelo šumska krađa, kao na odlučnoj činjenici koju su sudovi propustili da utvrde. Također, apelant ne navodi da je predlagao provođenje takvih dokaza a da je to sud odbio da učini. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant ne osporava sadržaj svoje izjave kako je prezentovana u obrazloženju osporene prvostepene presude, a u kojoj je samo tvrdio da je u navedene dane vadio nalaze za operaciju, ali i da je, zajedno sa ostalim optuženim, u navedene dane skupljao drva na području gdje se dogodila nedozvoljena sječa, te da su tako skupljena drva bila složena pred lovačkom kućom. Dalje, svjedok H. S., je u svom iskazu naveo da je imena ostalih počinilaca krivičnog djela saznao od optuženih Z. H. i E. H., njegov iskaz prvostepeni sud je ocijenio pojedinačno, kao i u vezi sa ostalim provedenim materijalnim dokazima, a na čemu je i zasnovao zaključak o apelantovoj i krivici ostalih optuženih. Dalje, iskaz ovog svjedoka nije doveden u pitanje ni žalbenim navodima optuženih Z. H. i E. H. koji u toku prvostepenog postupka na izričito pitanje suda nisu ponudili provođenje niti jednog dokaza kojim bi doveli u pitanje sadržaj iskaza ovog svjedoka. Najzad, apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da mu je na glavnom pretresu bila uskraćena mogućnost da ispituje svjedoka H. S. i da osporava njegov iskaz.
14. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić