Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1765/10 („PAM & S“ d.o.o. Prud)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1765/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1765/10, rješavajući apelaciju PAM & S d.o.o. Prud, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PAM & S d.o.o. Prud podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 Ps 007623 08 Rev od 2. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Ps 007623 08 Pž od 16. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-65/05 od 20. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. PAM & S d.o.o. Prud (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Rakić, advokat iz Odžaka, podnio je 17. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 Ps 007623 08 Rev od 2. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Ps 007623 08 Pž od 16. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-65/05 od 20. jula 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-65/05 od 20. jula 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 Ps 007623 08 Pž od 16. maja 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio raskid ugovora o lizingu zaključen 11. novembra 2002. godine sa „Hypo Steiemarkt Kraftzeug und Maschinenleising“ Grac (u daljnjem tekstu: tuženi) i naknadu štete u iznosu od 430.000,00 KM. Apelantu je naloženo da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.859,94 KM. Tokom prvostepenog postupka sud je proveo brojne dokaze, saslušanje parničnih stranaka i svjedoka, uvid u Ugovor o lizingu zaključen između apelanta i tuženog 11. novembra 2002. godine i Aneks na Ugovor o lizingu od 20. decembra 2002. godine, uvid u nalaz vještaka finansijske struke i uvid u dokumentaciju koju su prezentirale stranke. Sud je, prije svega, ukazao da je nesporno da su apelant i tuženi 11. novembra 2002. godine zaključili ugovor o lizingu, da je predmet ugovora finansiranje opreme od tuženog apelantu radi prerade pilećeg mesa, prema specifikaciji računa br. 00080-F, br. 075/2002, br. 1210-11 i br. 1110-11/02. Općinski sud je uvidom u narudžbenice br. 11-11/02, br. 39/02 i br. 0-116/02 od 11. novembra 2002. godine, te na temelju apelantovog iskaza utvrdio da je apelant naručio opremu koja je predmet ugovora o lizingu od dobavljača „Ordagić“ d.o.o. iz Srebrenika, „Proma“ d.o.o. Ilirska Bistrica, koji su mu isporučuli naručenu predmetnu opremu, dok mu dobavljači „Lom-comm“ d.o.o. Veljaci i „Eurobat“ d.o.o. Ljubuški opremu nisu isporučili. Kako se ugovorom o lizingu tuženi obavezao samo na plaćanje predmetne opreme, Općinski sud je zaključio da tuženi nije odgovoran za neisporučenu opremu apelantu od dobavljača „Lom-comm“ d.o.o. Veljaci i „Eurobat“ d.o.o. Ljubuški. Dalje, uvidom u izvode konta tuženog od 15. juna 2005. godine utvrđeno je da je tuženi izvršio plaćanje računa za isporučenu opremu apelantu u iznosu od 60.638,90 eura i računa za neisporučenu opremu u iznosu od 309.247,88 eura ili ukupno iznos od od 369.886,78 eura. Ovako činjenično stanje sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka finansijske struke kojem je sud poklonio vjeru, ocjenjujući da je sačinjen u skladu sa pravilima struke i na temelju priložene dokumentacije. Prema tome Općinski sud je zaključio da je tuženi ispunio obaveze po zaključenom ugovoru prema apelantu, te smatra da ne postoje razlozi za raskid ugovora, prema odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je stoga odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio raskid ugovora o lizingu. Budući da je apelant tvrdio da je pretrpio materijalnu štetu u iznosu od 430.000,00 KM, jer dvije godine nije obavljao djelatnost za koju je registrovan, Općinski sud je zaključio da je apelant, prema odredbi člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio dužan dokazati činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, a imajući u vidu da tokom trajanja predmetnog postupka nije predložio izvođenje dokaza na osnovu kojih bi sud utvrdio da mu je tuženi prouzrokovao materijalnu štetu u navedenom iznosu, Općinski sud je odbio kao neosnovan i ovaj apelantov zahtjev, konstatujući da mu tuženi, prema članu 154. stav 1. ZOO, nije dužan naknaditi štetu. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio na temelju člana 396. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP.

3. Kantonalni sud je odbio kao neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud paušalno odlučio o njegovom tužbenom zahtjevu, jer je trebalo da ocijeni nalaz vještaka koji je on predlagao kojim je konstatovano da se tuženi nije ponašao prema zaključenom ugovoru, tj. da se nije ponašao kao dobar domaćin jer, prema odredbi člana 147. ZPP, sud ocjenjuje vještačenje kao dokazno sredstvo po pravilima iz čl. 8. i 123. stav 2. istog zakona, tako da nije dužan prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka ako smatra da su stručni stavovi vještaka suprotni pravilima logičkog zaključivanja. Kantonalni sud je ukazao da je vještačenjem utvrđeno da je tuženi kao davatelj lizinga po predmetnom ugovoru od 11. novembra 2002. godine uplatio dogovoreni iznos za finansiranje apelantove opreme u iznosu od 369.886,78 eura, na račun četiri preduzeća, i to; „Ordagić“ d.o.o., „Proma“ d.o.o., „Lom-comm“ d.o.o. i „Eurobat“ d.o.o. Svoj nalaz vještak temelji na uvidu u račune navedenih preduzeća u vrijeme izvršene uplate. Prema tome, Kantonalni sud je podsjetio da je odredbom člana 124. ZOO propisano da se raskid ugovora može tražiti kada jedna strana ne ispuni svoje obaveze, ali da je, takođe, propisano da se može zahtijevati i ispunjenje obaveze. Kako iz predmetnog ugovora o lizingu proizlazi da je trajanje ugovora ograničeno na rok od 84 mjeseca, dakle, trajanje ugovora još uvijek nije prestalo. Međutim, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud prvenstveno pravilnom primjenom člana 124. ZOO odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev radi raskida ugovora o lizingu, prvenstveno utvrdivši da je tuženi u cijelosti ispunio svoje obaveze po računima br. 00080-F, 075/2002, 1210-11/02 i 1110-11/02. Takođe, smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio član 154. stav 1. ZOO kojim je propisana naknada štete kada je zaključio da apelant, shodno članu 123. stav 1. ZPP, ničim nije dokazao, niti je predlagao provođenje dokaza kojima bi potvrdio svoje tužbene navode o pričinjenoj materijalnoj šteti. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom člana

226. ZPP apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 25 0 Ps 007623 08 Rev od 2. februara 2010. godine apelantovu reviziju od 30. maja 2008. godine odbio kao neosnovanu, dok je apelantovu reviziju od 26. juna 2008. godine odbacio kao neblagovremenu. Vrhovni sud je konstatovao da je protiv drugostepene presude apelantov punomoćnik Zoran Rakić izjavio reviziju 30. maja 2008. godine a punomoćnik Živan Blagojević 26. juna 2008. godine. Vrhovni sud je apelantovu reviziju koju je izjavio zakonski zastupnik Živan Blagojević odbacio kao neblagovremenu primjenom člana 247. stav 1. ZPP, dok je apelantovu reviziju koju je izjavio zakonski zastupnik Zoran Rakić 30. maja 2008. godine (drugostepenu presudu primio 21. maja 2008. godine) odbio kao neosnovanu. Naime, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora o lizingu koji je apelant zaključio sa tuženim, jer je nesporno da je tuženi svoju obavezu preuzetu po predmetnom ugovoru u cijelosti ispunio u smislu uplate finansijskih sredstava za kupovinu opreme apelantu. Osim toga, Vrhovni sud je konstatovao da sama činjenica da tuženi kao davalac lizinga nije prisustvovao primopredaji lizinga - opreme od isporučioca koju je apelant odabrao i što nije sačinio zapisnike o primopredaji oprema nije razlog za raskid ugovora sa tuženim, tim prije što se tuženi kao davalac lizinga za finansiranje prema tački 3. predmetnog ugovora ogradio od eventualnog rizika nemogućnosti korištenja opreme za koju je on dao finansijska sredstva. Vrhovni sud je, prema tome, postupajući prema odredbi člana 248. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da se osporene presude temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da su sudovi bili dužni dati obrazloženja svojih stavova, a da u konkretnom slučaju nisu dali razloge zbog kojih nisu poklonili vjeru nalazu vještaka Rešide Beširević, niti su u tom smislu dali obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava, na temelju kojeg je pravni odnos između parničnih stranaka razriješen. Stoga, apelant tvrdi da su u takvim okolnostima sudovi proizvoljno primijenili zakon, pa tvrdi da je u predmetnom postupku od sudova u odnosu na protivnu stranku u postupku – tuženog bio diskriminiran.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se temelje isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant, takođe, tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1765/10 („PAM & S“ d.o.o. Prud) | Sudska praksa | Aktio