Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/10 (R. M.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1863/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1863/10, rješavajući apelaciju Radojke Mišković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radojke Mišković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 619 od 18. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 008 od 18. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-3519/98 od 27. augusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radojka Mišković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 18. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 619 od 18. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 008 od 18. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

3519/98 od 27. augusta 2007. godine.

2. Zlatko Šobota, zastupan po staraocu za poseban slučaj Ljubinki Radić, pravniku Centra za socijalni rad Laktaši (u daljnjem tekstu: tužitelj), podnio je Osnovnom sudu tužbu protiv apelantice radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-3519/98 od 27. augusta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 008 od 18. marta 2008. godine, utvrđena je ništavost kupoprodajnog Ugovora zaključenog 2. juna 1997. godine između apelantice kao kupca i tužitelja kao prodavca, koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem II-Ov-45/97, čiji je predmet nekretnina označena kao k.č. broj 789/6, njiva «Potkućnica», površine 2.000 m2, upisana u zk. ul. broj 28 k.o. Laktaši, koja po novom premjeru odgovora k.č. broj 667/5, iste površine i kulture, upisana u p.l. broj 466 k.o. Laktaši.

4. Stavom II dispozitiva presude određeno je da restitucija po ovom ugovoru nije moguća, te je apelantica obavezana da tužiocu isplati naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, u iznosu od 22.485,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. augusta 2007. godine kao dana donošenja sudske odluke do isplate.

5. Stavom III dispozitiva presude utvrđena je ništavost i drugog kupoprodajnog Ugovora zaključenog između apelantice i tužioca 9. juna 1997. godine, ovjerenog kod Osnovnog suda pod brojem I-Ov-1552/97, o prodaji nekretnina k.č. broj 789/7, «Potkućnica», njiva površine 2.500 m2, što po novom premjeru odgovara k.č. broj 667/6, Laktaši, te je temeljem restitucije apelantica obavezana da tužiocu vrati u posjed ovu nekretninu, uz njegovu istovremenu obavezu da naknadi-vrati primljenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 757,60 KM.

6. Tokom prvostepenog postupka na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da su tužitelj kao prodavac i apelantica kao kupac 2. i 9. juna 1997. godine zaključili kupoprodajne ugovore čiji su predmeti bile nekretnine bliže navedene u dispozitivu presude, da su ugovori ovjereni kod Osnovnog suda i da je plaćen porez na promet na tržišnu vrijednost tih nekretnina. Također je utvrđeno da su predmetni ugovori u potpunosti izvršeni tako što je apelantica isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu (za prvi ugovor 5.000,00 dinarasada protuvrijednost 1.515,00 KM a za drugi 2.500,00 dinara – sada protuvrijednost od 757,60 KM), da je apelantica ušla u posjed predmetnih nekretnina i upisala se kao njen vlasnik i posjednik u odgovarajućim javnim evidencijama. Osim toga je utvrđeno da je na k.č. broj 789/6 apelantica izgradila porodičnu kuću tržišne vrijednosti 115.530,80 KM, koja vrijedi znatno više od zemljišta čija je sadašnja vrijednost 12,00 KM/m2. Dalje je Osnovni sud utvrdio da je tužitelj od 1975. godine duševni bolesnik sa dijagnozom shizofrenija i simptomatski alkoholizam, te da u vrijeme zaključenja ugovora nije bio svjestan djela i radnji koje čini i da nije bio poslovno sposoban da zaključi i potpiše kupoprodajne ugovore.

7. Osnovni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužitelj sporne ugovore zaključio u stanju potpune poslovne nesposobnosti zbog čega su ništavi na osnovu odredbe člana 56. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Sl. glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 103. istog zakona. Naime, Osnovni sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, dr. Dragoljuba Ećima kojim je utvrđeno da tužilac u vrijeme zaključenja spornih ugovora, zbog toga što boluje od šizofrenije, nije bio svjestan djela i radnji koje čini i nije bio sposoban da pravno valjano zaključi ugovore, tj. zbog svoje bolesti, njegovo shvatanje, rasuđivanje i zaključivanje nije bilo logično i suprotno je njegovim interesima. Osnovni sud je napomenuo da je ništav ugovor koji je zaključilo lice koje nije bilo sposobno za rasuđivanje u vrijeme zaključenja ugovora bez obzira što mu poslovna sposobnost nije bila oduzeta sudskom odlukom u smislu člana 103. stav 1. ZOO. Za zaključenje punovažnog ugovora odlučujuća je stvarna nesposobnost, a ne pravna konstatacija te nesposobnosti. Prema odredbi člana 56. ZOO, kako je dalje naveo sud, za zaključenje punovažnog ugovora potrebno je da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora.

8. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio nesposoban za rasuđivanje kada je potpisao sporne kupoprodajne ugovore, što nesumnjivo proizlazi iz provedenih dokaza a posebno nalaza vještaka neuropsihijatra a apelantičine navode da je tužitelj u vrijeme zaključenja spornih ugovora bio djelomično poslovno sposoban Osnovni sud nije prihvatio, jer su paušalni i nisu dokazani. U pogledu ugovora zaključenog 2. juna 1997. godine i vraćanja k.č. broj 667/5, na kojoj je sagrađena kuća velike vrijednosti, Osnovni sud je zaključio da restitucija nije moguća, te obavezao apelanticu da tužitelju isplati naknadu u novcu, odnosno da zemljište doplati prema cijenama koje vrijede u vrijeme donošenja odluke umanjenim za novčanu protuvrijednost u konvertibilnim markama koju je apelantica isplatila tužitelju (1.515, 00 KM-tadašnjih 5.000,00 dinara). U pogledu restitucije po ugovoru od 9. juna a vezano za k.č. broj 667/6, Osnovni sud je odredio da svaka ugovorna strana vrati ono što je primila po ugovoru.

9. Zaključak prvostepenog suda o nedostatku poslovne sposobnosti tužitelja za zaključenje ugovora Okružni sud smatra pravilnim i u skladu sa dokazima provedenim tokom postupka. Taj sud je istakao da zaključak suda o nedostatku poslovne sposobnosti, pored iskaza svjedoka P.C., potkrepljuju nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke od 28. septembra 2006. godine koji je analizom medicinske dokumentacije utvrdio da je tužitelj duševni bolesnik koji boluje od hronične shizofrenije i simptomatskog alkoholizma, da je zbog toga više puta liječen i penzionisan i da je u vrijeme zaključenja ugovora kod njega postojala klinički evidentna shizofrenija i da nije bio svjestan djela i radnji, te da nije bio sposoban da shvaća, rasuđuje i logično zaključuje. Okružni sud je dalje istakao da apelantica nije dokazala da tužitelj nije bio potpuno poslovno nesposoban u vrijeme zaključenja spornih ugovora a imala je priliku da u prvostepenom postupku predlaže dokaze. Okružni sud je napomenuo da su svi dokazi koje je apelantica predložila provedeni izuzev saslušanja svjedoka Z. K. od kojeg je sama odustala. Žalbene navode apelantice da je «ostalo nerazriješeno iniciranje postupka od duševno oboljelog lica», Okružni sud smatra neosnovanim budući da je postupak po nalogu suda od tužiteljevog advokata preuzeo staralac za posebne slučajeve koja je odobrila sve ranije preduzete radnje advokata, kao i sam Centar za socijalni rad svojim aktom od 31. augusta 2007. godine. Okružni sud, također, smatra da su oba zaključena ugovora ništava shodno članu 56. stav 1. i članu 103. ZOO, napominjući da je kod zaključivanja ugovora bitna stvarna poslovna nesposobnost ugovarača u momentu zaključenja bez obzira da li je u vanparničnom postupku doneseno rješenje o njenom potpunom ili djelomičnom oduzimanju. Kada je već utvrdio ništavost oba kupoprodajna ugovora, prvostepeni sud je pravilno primijenio i odredbu o restituciji.

10. Okružni sud je na kraju istakao da nije osnovan žalbeni navod da prvostepeni sud nije uzeo u obzir stvarno plaćeni iznos kupoprodajne cijene (navodno 3.000,00 DM i 2.500,00 DM) jer u pravcu utvrđivanja plaćanja u DM, nasuprot dinarskim iznosima koje je sud preračunao u KM, apelantica nije pružila dovoljno dokaza u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku. Naime, iskaz apelantice i njenog supruga sud je uzeo sa rezervom, jer imaju interes za uspjeh u sporu a od drugih dokaza (kojim se pokušava dokazati navodno plaćanje u DM) postoji još samo iskaz R. K. koji je svjedočio o drugom ugovoru i jasno vidio samo isplatu predujma od 500,00 DM dok se visine drugog dijela iznosa plaćenog na placu nije mogao sjetiti. Apelantica, ako je platila više od utvrđenog, morala je prilikom sačinjavanja ugovora unijeti u njega stvarno plaćen iznos zbog svoje sigurnosti (bez obzira na plaćanje poreza), jer se radi o bitnim stvarima, ili isplatu izvršiti uz pismenu potvrdu ili u prisustvu više lica koja bi potvrdila da su vidjeli da je tužitelj na ruke primio 5.000,00 DM, posebno u situaciji kada je tužitelj psihički labilna osoba koja sve rasprodaje i čiju alkoholisanost je uočio i svjedok M. I.

11. Odlučujući o reviziji koju je protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 008 od 18. marta 2008. godine izjavila apelantica, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 619 od 18. februara 2010. godine reviziju odbio.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 56. i 103. ZOO, te istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili ništavost osporenih ugovora, nalazeći da su protivni prinudnim propisima, jer prodavac (tužitelj) u vrijeme zaključenja ugovora nije imao poslovnu sposobnost koja se traži za njihovo zaključenje. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje koje, kako navodi Vrhovni sud, ne može biti predmet pobijanja i ocjenjivanja u revizijskom postupku (član 240. stav 2. ZPP), pravilan je zaključak drugostepenog suda da su predmetni ugovori ništavi zbog potpune poslovne nesposobnosti prodavca (tužitelja) jer, prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, u vrijeme zaključenja spornih ugovora tužitelj nije bio svjestan djela i radnji koje čini, te nije bio sposoban da sačini i potpisuje osporene ugovore zbog shizofrenije i simptomatskog alkoholizma od kojih boluje više od dvije decenije.

13. U odnosu na revizione navode da se zaključak o pravnoj valjanosti ugovora nije mogao temeljiti na jednom dokazu-nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, Vrhovni sud je istakao da je navedeni nalaz odlučan za ocjenu zdravstvenog stanja tužitelja kao ugovorne strane i utvrđenja posljedica oboljenja koje su bile od uticaja na njegovo rasuđivanje i sposobnost da u pravnom prometu dâ izjavu volje koja proizvodi pravno djejstvo. U konkretnom slučaju iz nalaza vještaka jasno proizlazi da je duševno oboljenje tužitelja proizvelo takve posljedice da on u vrijeme zaključenja spornih ugovora nije imao poslovnu sposobnost koja se traži za njegovo zaključenje jer ni djelomično nije mogao biti svjestan posljedica zaključenja ugovora. Vrhovni sud je dalje istakao da apelantica na ročištu za glavnu raspravu nije imala primjedbi na nalaz vještaka u pogledu stručnosti, već je tvrdila da je tužitelj u vrijeme zaključenja ugovora bio djelomično sposoban na koju primjedbu se vještak izjasnio, te su neosnovani prigovori koji se odnose na validnost nalaza vještaka. Također je Vrhovni sud naveo da apelantičini navodi da su ugovori koje je zaključio tužitelj sa drugim licima ostao na pravnoj snazi, nisu od uticaja za ocjenu pravne valjanosti predmetnih ugovora. Na kraju je Vrhovni sud istakao da su, suprotno apelantičinim tvrdnjama, nižestepeni sudovi primjenom odredbe člana 104. ZOO pravilno odlučili i o restituciji kao posljedici utvrđenja ništavosti spornih ugovora. Vrhovni sud smatra neosnovanim i apelantičine navode da je «sud bio u obavezi da tužbeni zahtjev odbije zbog proteka rokova iz člana 117. ZOO» s obzirom na to da se spomenuti rok odnosi na poništenje rušljivih ugovora iz člana 111. ZOO a ne na ništave ugovore koje predviđa odredba člana

103. ZOO.

14. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3. e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, također, smatra da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je istakla da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešne ocjene dokaza a nezadovoljna je i obrazloženjem presuda. Apelantica je navela da su redovni sudovi svoj stav o poslovnoj nesposobnosti tužitelja za zaključenje ugovora utemeljili «na jednom dokazu i to na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra i njegovom iskazu koji je nedovoljno precizan». Smatra da su redovni sudovi prihvatili nalaz vještaka ne dajući obrazloženje zašto ga u potpunosti prihvaćaju. Također, navodi da sud nije mogao vjeru pokloniti svjedoku P. C. koji je školski drug tužitelja i koji je mogao dati samo subjektivno mišljenje u pogledu stanja u kojem se nalazi tužitelj ali se nije mogao izjasniti o okolnostima vezanim za predmet spora. Da je sud pravilno ocijenio dokaze, kako navodi apelantica, utvrdio bi da je tužitelj bio poslovno sposoban a u prilog tome ide i «zaključenje drugih kupoprodajnih ugovora tužitelja sa drugim licima u istom periodu». Dalje navodi da sud nije ocijenio «somatski status tužitelja i njegov psihički profil [..] koji je dao vještak u svom nalazu a koji upućuje da se radi o normalnom čovjeku». Osim toga, apelantica smatra da je sud trebao tužbeni zahtjev odbiti zbog proteka rokova iz člana 117. ZOO, te smatra da nije pravilno ocijenio provedene dokaze vezane za isplatu kupoprodajne cijene, jer je isplatila tužitelju 5.500,00 KM za kupljene nekretnine. Također je istakla da je prvostepeni sud odbio izvođenje dokaza čitanjem krivičnog spisa tog suda broj Ki-

201/03 u kojem je tužitelj izjavio da je prodao nekretnine za 5.000,00 KM a da pri tome nije obrazložio razlog odbijanja, niti je izvršio uvid u parnični spis tog suda broj P-32208/97 a u «odlukama je izostalo obrazloženje zašto spis nije priklopljen».

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelantičinim navodima da su obrazloženja odluka nedovoljna, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se dâ odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantičinim navodima, Okružni sud i Vrhovni sud odgovorili na svaki žalbeni i revizioni prigovor apelantice i za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. U odnosu na apelantičine navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao svjedoke C. P., M. I., R. K. i M. M, saslušao tužitelja i apelanticu u svojstvu parnične stranke, proveo vještačenje vještaka neuropsihijatra, dr. Dragoljuba Ećima, vještačenje vještaka građevinske struke Nedeljke Aleksić, proveo dokaz uviđajem na licu mjesta, te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je tužitelj sporne kupoprodajne ugovore zaključio u stanju potpune poslovne nesposobnosti zbog čega su takvi ugovori ništavi na osnovu člana 56. stav 1. ZOO u vezi sa članom

103. ZOO, te obzirom da u odnosu na ugovor od 2. juna 1997. godine restitucija nije moguća, obavezao apelanticu na isplatu naknade u novcu a u odnosu na ugovor zaključen 9. juna 1997. godine odredio da svaka strana vrati ono što je primila na osnovu ugovora. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, te dovodeći ga u vezu sa iskazom svjedoka P.C., detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje tog vještaka koji je nakon analize medicinske dokumentacije tužitelja utvrdio da je tužitelj duševni bolesnik koji boluje od hronične shizofrenije i simptomatskog alkoholizma, da je zbog toga više puta liječen i penzionisan i da je u vrijeme zaključenja ugovora kod njega postojala klinički evidentna shizofrenija i da nije bio svjestan djela i radnji, te da nije bio sposoban da shvaća, rasuđuje i logično zaključuje, odnosno ni djelomično nije mogao biti svjestan posljedica zaključenja ugovora. Također, sud je sasvim jasno obrazložio da apelantica nije dokazala da tužitelj nije bio potpuno poslovno nesposoban u vrijeme zaključenja spornih ugovora. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Prvostepeni sud je omogućio apelantici jednako kao i tužitelju da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Apelantica je, također, istakla da je na pripremnom ročištu predložila da se izvrši uvid u spis tog suda broj P-3208/97, ali da na glavnoj raspravi nije izveden dokaz uvidom u navedeni spis niti je sud obrazložio zašto je odbio njen prijedlog da se provede dokaz čitanjem krivičnog spisa tog suda broj Ki-201/03. Ustavni sud primjećuje da je po tužbi tužitelja za utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora vođen sudski postupak na tri stepena u kojim postupcima je utvrđeno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da apelantica ove navode nije isticala tokom vođenja sudskog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u Odluci broj AP 476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Ustavni sud zapaža da navedeni prigovor apelantica prvi put ističe u apelaciji. Ustavni sud smatra da je apelantica na ovaj način propustila iskoristiti priliku da putem redovnih pravnih sredstava koje je imala na raspolaganju istakne prigovore ili u žalbi na prvostepenu presudu ili u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude i na taj način pruži mogućnost Okružnom i Vrhovnom sudu da se o njenim prigovorima izjasne.

20. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

21. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osporenim odlukama, kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja i utvrđena ništavost kupoprodajnih ugovora zaključenih između apelantice i tužitelja i kojim je apelantica obavezana da tužitelju isplati naknadu u iznosu od 22.485,00 KM, jer nije moguća restitucija po ugovoru zaključenom 2. juna 1997. godine a u odnosu na ugovor zaključen 9. juna 1997. godine određeno da svaka strana vrati ono što je primila na osnovu ugovora, ni na koji način se ne dira u navedeno pravo apelantice. Apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnog prava na koje se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelantica nije navela u odnosu na koje pravo joj je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantica imala mogućnost i da je koristila propisani pravni lijek (žalba i revizija) a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za nju bili pozitivni ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni ili da su apelantici na bilo koji način bili uskraćeni. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali ni na koji način nije obrazložila svoje navode o kršenju ovog prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantičini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić