Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1914/10 (P. P.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1914/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. svibnja 2013. godine, u predmetu broj AP 1914/10, rješavajući apelaciju Petra Pejića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Pejića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 002286 09 Gž od 17. ožujka 2010. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Pejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubljane, kojeg zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić, odvjetnici iz Doboja, podnio je 21. svibnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 002286 09 Gž od 17. ožujka 2010. godine. Apelant je 21. lipnja 2010. godine dopunio apelaciju.

2. Apelant je podnio tužbu protiv tužene Republike Srpske - Ministarstvo pravde (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. U tužbi apelant je naveo da je u kaznenom postupku oslobođen optužbe, a da je tri mjeseca i tri dana proveo u pritvoru. Kako je neutemeljenim pritvaranjem i boravkom u pritvoru pretrpio i još trpi bolove jakog intenziteta, to traži naknadu nematerijalne štete, kao i naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade.

3. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 002286 08 P od 27. srpnja 2009. godine obvezana je tužena da apelantu isplati ukupno na ime naknade štete iznos od 5.000,00 KM (na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i slobode ličnosti iznos od 4.000,00 KM sa zateznim kamatama i na ime materijalne štete za izgubljenu zaradu iznos od 1.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama). Istom presudom obvezana je tužena da apelantu izmiri troškove postupka. Također, istom presudom preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa je odbijen. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo, iako nije provedeno vještačenje intenziteta i duljine bola kod apelanta, da je kod utvrđivanja visine nematerijalne štete uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, objektivne i subjektivne, odnosno ugled koji je apelant ranije uživao u svojoj sredini. Dalje, apelant je tražio i naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade u visini od 1.500,00 KM, jer je prije pritvaranja obavljao poljoprivredne poslove i radio na nadnici kod drugih mještana. Osnovni sud je istakao da navedeni iznos nije mogao prihvatiti u cijelosti, odnosno da je, u smislu čl. 185. i 189. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za ovaj vid materijalne štete dosudio apelantu iznos od 1.000,00 KM.

4. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud donio je Presudu broj 85 0 P 002286 09 Gž od 17. ožujka 2010. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i pobijanu presudu preinačio tako što je dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne štete snizio sa iznosa od 4.000,00 KM na iznos od 2.500,00 KM, iznos od 1.000,00 KM na ime naknade materijalne štete snizio na iznos od 500,00 KM, te iznos na ime troškova postupka od 1.135,75 KM snizio na iznos od 693,00 KM. U preostalom dijelu žalba je odbijena i pobijana presuda potvrđena.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da apelant nije predložio, odnosno proveo dokaz vještačenjem. Međutim, kako se tužena ne protivi pravu na naknadu štete, nego njenoj visini, predlažući da se visina štete dosudi prema prihvaćenoj sudskoj praksi, to je uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja našao da apelantu pripada iznos od 2.500,00 KM. Apelant nije dokazao da je boravak u pritvoru doveo do gubitka posla ili napredovanja u poslu, odnosno nije dokazao da ga je sredina odbacila i da je zbog toga trpio duševne bolove. S druge strane, apelant kao svaki normalan čovjek u pritvoru je trpio psihičke bolove tako da mu, u smislu članka 200. ZOO, pripada iznos od 2.500,00 KM. Također, previsoko je dosuđena visina materijalne štete zbog izgubljene zarade, jer je apelant živio u domaćinstvu svojih roditelja i obavljao poljoprivredne radove, a u pritvoru je bio od 15. srpnja do 18. listopada 2008. godine, kada nisu najintenzivniji poljoprivredni radovi. Osim toga, apelant nije ponudio dokaz da je radio na nadnicu i kolika je bila nadnica, što je bio dužan u smislu članka 123. Zakona o parničnom postupku.

6. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 002 286 10 Rev od 6. svibnja 2010. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija. 7. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant navodi da je sasvim nepravilno i nejasno stanovište drugostupanjskog suda u svezi sa dosuđenom naknadom na ime nematerijalne i materijalne štete. Apelant ističe da je dokazao kako osnov, tako i visinu i materijalne i nematerijalne štete. Drugostupanjski sud je povrijedio „više propisa“ materijalnog prava posebno odredbe čl. 154, 185, 189. i 200. ZOO, zbog čega je došlo do diskriminacije po osnovu obrazovanja, socijalnog porijekla i društvenog položaja.

8. Apelant je dopunom apelacije dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 85 0 P 002 286 10 Rev od 6. svibnja 2010. godine.

9. Ustavni sud, prije svega, nalazi da apelant blagovremeno podnesenom apelacijom osporava Presudu Okružnog suda broj 85 0 P 002286 09 Gž od 17. ožujka 2010. godine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Vezano za apelantove navode u svezi sa povredom prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda o povredi ovih prava, niti je obrazložio u čemu nalazi povredu ovih prava, niti je ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1914/10 (P. P.) | Sudska praksa | Aktio