Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2051/10 (S. M.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2051/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. svibnja 2013. godine, u predmetu broj AP 2051/10, rješavajući apelaciju Stjepana Marijančića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Marijančića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 001443 08 Rev od 9. veljače 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 001443 08 Gz od 8.

rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda Orašje broj 25 0 P 001443 05 P od 15. prosinca 2007. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stjepan Marijančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Anto Lukač, odvjetnik iz Orašja, podnio je 27. svibnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 001443 08 Rev od 9. veljače 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 001443 08 Gz od 8. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda Orašje (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 P 001443 05 P od 15. prosinca 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 001443 05 P od 15. prosinca 2007. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i povratak na posao, te isplatu plaća i naknadu troškova postupka. Istom presudom obvezan je apelant da tuženoj Federaciji BiH, Vladi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da između stranaka nije sporno da je tužena donijela rješenje 23. kolovoza 2002. godine na temelju kojeg je apelantu prestao radni odnos sa 31. ožujkom 2001. godine. Osim toga, nije sporno da je, sukladno tada važećoj odredbi članka 136. st. 1. i 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), apelant podnio prigovor na navedeno rješenje 1. travnja 2003. godine, jer je smatrao da je rješenjem rukovoditelja organa uprave povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa. Rukovoditelj organa uprave nije donio rješenje po prigovoru najkasnije u roku od osam dana od dana podnošenja prigovora. Zakon o radnim odnosima nije predvidio situaciju od kada teče rok u slučaju da rukovoditelj organa uprave ili službe za upravu ne donese rješenje o prigovoru u roku od osam dana od dana donošenja prigovora. Sukladno odredbi članka 7. Zakona o radnim odnosima, na konkretnu situaciju se primjenjuju odredbe članka 103. stavak 3. Zakona o radu, prema kojim uposleni, zbog povrede prava iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno dana saznanja za povredu iz radnog odnosa. Općinski sud je istakao da je apelant za povredu prava iz radnog odnosa saznao najkasnije kada je istekao rok u kojem je, prema tada važećoj odredbi članka 136. stavak 5. Zakona o radnim odnosima, rukovoditelj organa uprave bio dužan donijeti rješenje o prigovoru. Kako je apelant podnio prigovor 1. travnja 2003. godine, rok za donošenje rješenja o prigovoru je istekao 9. travnja 2003. godine, a kako je apelant tužbu podnio 8. ožujka 2005. godine protekao je prekluzivni rok za pobijanje rješenja o prestanku radnog odnosa. Općinski sud je istakao da apelant ne može potraživati plaću od travnja 2001. godine, jer mu je radni odnos prestao 31. ožujka 2001. godine.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 25 0 P 001443 08 Gz od 8. rujna 2008. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je u dijelu u kojem apelant traži poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanje na posao tužbu odbacio kao neblagovremenu, dok je tužbeni zahtjev kojim apelant traži naknadu plaća za razdoblje od travnja 2001. godine do donošenja presude odbio kao neutemeljen. Istom presudom određeno je da svaka strana snosi svoje troškove. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud, u smislu članka 103. stavak. 3. Zakona o radu, pravilno zaključio da je protekao rok za podnošenje tužbe. Naime, apelant je za povredu prava iz radnog odnosa saznao najkasnije kada je istekao rok u kojem je rukovoditelj bio dužan odlučiti po prigovoru (sukladno članku 136. stavak 5. Zakona o radnim odnosima, rok je osam dana), a rukovoditelj organa uprave to nije učinio. Apelant je prigovor podnio 1. travnja 2003. godine a rok od osam dana je istekao 9. travnja 2003. godine, rok od 30 dana za podnošenje tužbe je istekao 9. svibnja 2003. godine, a apelant je tužbu podnio 8. ožujka 2005. godine. Proizlazi da je propuštanjem roka apelant izgubio pravo na sudsku zaštitu zbog čega je tužbu u dijelu pobijanja rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanja na posao trebalo odbaciti.

4. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 25 0 P 001443 08 Rev od 9. veljače 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, u vrijeme kada je apelantu prestao radni odnos, na snazi bio Zakon o radnim odnosima kojim je prestao važiti Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH. Kako Zakon o radnim odnosima ne propisuje od kada teče rok u slučaju da rukovoditelj organa uprave ne odluči po prigovoru u roku od osam dana, onda se, sukladno članku 7. Zakona o radnim odnosima, primjenjuju odredbe članka 103. stavak 3. Zakona o radu, odnosno odredba članka 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, prema kojim je rok za podnošenje tužbe jedna godina od dana saznanja za povredu radnog odnosa. Apelant je prijemom rješenja o prestanku radnog odnosa saznao za povredu prava iz radnog odnosa i nakon ulaganja prigovora rok je počeo teći osam dana po ulaganju prigovora, odnosno kada je poslodavac dužan da odluči o prigovoru. Konačni rok za podnošenje tužbe je istekao 19. svibnja 2004. godine, a apelant je tužbu podnio 8. ožujka 2005. godine. To znači da je drugostupanjski sud pogriješio samo u tome što je rok za podnošenje tužbe podveo pod izmijenjenu odredbu članka 103. stavak 3. Zakona o radu koji iznosi 30 dana. 5. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant navodi da on kao tuženu nije označio Vladu Federacije BiH, pa je „čudno“ da sudovi to u svojim odlukama navode. Apelant navodi da, sukladno članku 137. Zakona o radnim odnosima, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava u roku od 30 dana od kada rukovoditelj organa uprave donese rješenje o prigovoru, tako da se ne može primjenjivati Zakon o radu. U konkretnom slučaju očito je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, jer je tužena neizvršavanjem svojih obveza, tj. nerješavanjem po prigovoru dovela apelanta u nezavidnu situaciju. Apelant ističe da, kako tužena nije donijela rješenje o prigovoru, on je bio primoran podnijeti tužbu kako ne bi propustio apsolutni rok iz članka 106. Zakona o radu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U odnosu na apelantove navode da je „čudno“ zašto sudovi navode da je tužena Vlada Federacije BiH, Ustavni sud navedeno ocjenjuje potpuno neutemeljenim, jer je u pobijanim presudama kao tužena označena Federacija BiH, Vlada Federacije BiH, a iz tužbe slijedi da je, također, tužena Federacija BiH - Federalno ministarstvo obrane. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda o povredi ovog prava, niti je obrazložio u čemu nalazi povredu ovog prava, niti je ponudio argumente i dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedog prava u predmetnom postupku. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2051/10 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio