Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2425/10 (J. P.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2425/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 2425/10, rješavajući apelaciju Janje Perković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Janje Perković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 000806 10 Rsz od 7. maja 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Janja Perković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna podnijela je 16. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 10 0 Rs 000806 10 Rsz od 7. maja 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj 068-0-P-06-000 364 od 26. februara 2007. godine poništen je Ugovor o radu broj 01-703/06 od 3. januara 2006. godine i naloženo Rudnicima ugljena „Tušnica“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantici izda novi ugovor o radu koji neće biti nepovoljniji od njenog ranijeg radnopravnog statusa (što se tiče radnog mjesta i plaće). Prvotuženi je obavezan apelantici naknaditi materijalnu štetu u visini plaće koju prima Ivan Jozić, sve od 2. januara 2006. godine pa ubuduće, do rasporeda na radno mjesto u skladu sa njenim stručnim sposobnostima, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Preostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva je odbijen. Apelantica je obavezana da Jakovu Konte (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Davoru Gariću, Ivici Kriviću, Tvrtku Ćubeli i Nasku Barjaktareviću, kao članovima Upravnog odbora prvotuženog (u daljnjem tekstu: trećetuženi), naknadi troškove postupka u iznosu od 5.670,00 KM u roku od 30 dana.
3. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 010-0-Gž-07-000-294 od 25. septembra 2007. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu, u dijelu u kojem je odlučeno da apelantica drugo i trećetuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 5.670,00, preinačio na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
4. Protiv drugostepene presude drugo i trećetuženi su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu koji je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 3437/07 od 11. marta 2010. godine usvojio apelaciju i ukinuo presudu Kantonalnog suda od 25. septembra 2007. godine u dijelu u kojem je preinačena prvostepena presuda o troškovima postupka. Ustavni sud je predmet vratio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku o troškovima postupka u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 10 0 Rs 000806 10 Rsz od 7. maja 2010. godine kojom je apelantičinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu, u dijelu u kojem je odlučeno da apelantica drugo i trećetuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 5.670,00 KM, preinačio na način da je apelantica dužna naknaditi drugo i trećetuženom troškove postupka u iznosu od 2.772,00 KM umjesto iznosa od 5.670,00 KM u roku od 30 dana.
6. U obrazloženju presude se navodi da je Kantonalni sud prilikom rješavanja o apelantičinoj žalbi imao u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP 3437/07 od 11. marta 2010. godine. Istaknuto je da je nesporno da je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen u odnosu na drugo i trećetuženog, te da je u skladu s tim apelantica na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o praničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dužna naknaditi troškove postupka drugo i trećetuženom. Navedeno je da ukupni troškovi postupka u predmetnom slučaju iznose 2.772,00 KM a sastoje se od troškova sastava odgovora na tužbu u iznosu od 792,00 KM, zastupanja advokata drugo i trećetuženog na pripremnom ročištu u iznosu od 792,00 KM, zastupanja drugo i trećetuženog na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od 792,00 KM, te nastavku glavne rasprave u iznosu od 396,00 KM, a sve prema važećoj Tarifi o naknadama i naknadi troškova za rad advokata.
7. Apelantica je 18. juna 2010. godine podnijela zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 3437/07 od 11. marta 2010. godine. Ustavni sud je dopisom od 14. decembra 2010. godine obavijestio apelanticu da, u smislu člana 70. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ne postoje opravdani razlozi za usvajanje zahtjeva za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 3437/07.
8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ističe da je Kantonalni sud prethodnom odlukom od 25. septembra 2007. godine ispravno presudio kada je naložio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka u smislu člana 386. stav 2. ZPP. Smatra da bi Ustavni sud trebalo da poništi Odluku broj AP 3437/07. Također, predlaže da se poništi osporena presuda Kantonalnog suda i ostavi na snazi ranije donesena presuda Kantonalnog suda od 25. septembra 2007. godine na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Razmatrajući apelantičine navode, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe ZPP u pogledu troškova postupka, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Dalje, apelantica navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član
14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, st. 32. i 33).
14. U konkretnom slučaju apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić