Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-252/10 (DOO „Agrokombinat“ Banjaluka i M. K.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-252/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 252/10, rješavajući apelaciju DOO „Agrokombinat“ Banjaluka i Milana Komljenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „Agrokombinat” Banjaluka i Milana Komljenovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pžp-09-000 833 od 16. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-Pr-08-000 551 od 3. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO „Agrokombinat“ Banjaluka i Milan Komljenović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, podnijeli su 18. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000 833 od 16. novembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 078-0-Pr-08-000 551 od 3. juna 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 078-0-Pr-08-000 551 od 3. juna 2009. godine apelanti su oglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 127. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOBS). Za navedeni prekršaj prvoapelant, kao pravno lice, kažnjen je novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 KM, a drugoapelant, kao odgovorno lice u pravnom licu, novčanom kaznom u iznosu od 200,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Policijska stanica za bezbjednost saobraćaja Prnjavor svojim aktom broj 08-01/3-220-
208/08 od 15. jula 2008. godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanata zbog prekršaja iz člana 127. stav 1. ZOBS-a. Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao drugoapelanta i svjedoka policajca Slavišu Samardžiju, da je izvršio uvid u prekršajnu prijavu od 3. jula 2008. godine, uvid u Zapisnik o kontroli gabarita, osovinskog pritiska i ukupne težine od 20. juna 2008. godine, uvid u uvjerenje o verifikaciji mjerila od 23. avgusta 2008. godine, te uvid u depešu broj 10-01/9-660/08. Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su prvoapelant i drugoapelant 20. juna 2008. godine na magistralnom putu M-16.1. dozvolili Žarku Kapuranoviću, kao vozaču, da upravlja teretnim vozilom marke „Mercedes“ i priključnim vozilom marke „Šmic“, koji su vlasništvo prvoapelanta, u vezi kojih je prilikom kontrole utvrđeno osovinsko opterećenje na vučnoj osovini teretnog vozila od 12.860 kg, što predstavlja pretovar pogonske osovine vučnog teretnog vozila za 1.360 kg (od maksimalno dopuštenih 11.500 kg). Naime, Osnovni sud je ukazao da je Zapisnikom o kontroli gabarita, osovinskog pritiska i ukupne težine od 20. juna 2008. godine utvrđeno osovinsko opterećenje na vučnoj osovini teretnog vozila od 12.860 kg, što je za 1.360 kg više od dozvoljenih 11.500 kg propisanih članom 11. stav 4. tačka a) alineja 2. Pravilnika o dimenzijama, ukupnoj masi i osovinskom opterećenju vozila, o uređajima i opremi koju moraju imati vozila i o osnovnim uslovima koje moraju ispunjavati uređaji i oprema u saobraćaju na putevima (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Takođe, Osnovni sud je ukazao da apelanti nisu ni osporavali utvrđene vrijednosti osovinskog opterećenja teretnog vozila. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da opisane radnje prvoapelanta i drugoapelanta predstavljaju obilježja prekršaja iz člana 127. stav 1. ZOBS-a. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 233. stav 1. tačka 5. i stav 2. ZOBS-a propisana odgovornost pravnog lica i odgovornog lica u slučaju „ako narede ili dozvole da se njihovo vozilo u saobraćaju optereti preko dozvoljenog osovinskog opterećenja“ u smislu člana 127. stav 1. ZOBS-a, u vezi s navedenim odredbama Pravilnika, te je stoga odlučio kao u izreci rješenja.
3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Pžp-09-000 833 od 16. novembra 2009. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je svaka policijska stanica za bezbjednost saobraćaja ovlaštena da vrši kontrolu saobraćaja, te da je stoga ovlašteni organ u smislu odredaba člana 2. stav 1. tačka a) alineja 1. Zakona o prekršajima Republike Srpske. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je zahtjev za pokretanje predmetnog prekršajnog postupka podnesen od strane nadležnog organa, te da su stoga neosnovani žalbeni navodi apelanata da su u toku prvostepenog postupka učinjene bitne povrede prekršajnog postupka. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio činjenicu da je prilikom kontrole utvrđeno da je osovinsko opterećenje vučno-pogonske osovine teretnog vozila prelazilo maksimalno dozvoljenu opterećenost za 1.360 kg, što apelanti ni u žalbi nisu osporavali. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su apelanti počinili prekršaj iz člana 127. stav 1. ZOBS-a, o čemu je dao potpune i valjane razloge u obrazloženju pobijanog rješenja. S obzirom da iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je drugoapelant, kao odgovorno lice u pravnom licu, dozvolio da se u javnom saobraćaju, vozilom tog pravnog lica, vrši prevoz tereta sa osovinskim opterećenjem preko maksimalno dozvoljenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je oglasio drugoapelanta odgovornim za predmetni prekršaj. Takođe, Okružni sud je zaključio da je slijedom toga, po principu objektivne odgovornosti, za predmetni prekršaj odgovoran i prvoapelant kao pravno lice.
4. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da se u njihovim radnjama ne ostvaruju objektivni i subjektivni elementi predmetnog prekršaja, odnosno da ne postoje dokazi da su prekršaj učinili iz umišljaja ili nehata. Naime, apelanti navode da nisu dozvolili da se teretno vozilo optereti preko dozvoljenog osovinskog opterećenja, te da na to upućuje i činjenica da vozilo nije bilo opterećeno preko dozvoljene nosivosti. Takođe, apelanti navode da je organ uprave nadležan za nadzor javnih puteva u okviru odgovarajuće inspekcije ovlašteni organ za pokretanje prekršajnog postupka zbog prekršaja iz člana 233. stav 1. tačka 5. i stav 2. ZOBS-a, a ne Policijska stanica za bezbjednost saobraćaja Prnjavor.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22.).
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenilo materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić