Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-349/10 (H. A.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dioba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Troškovi postupka
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-349/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP-349/10, rješavajući apelaciju Huse Avdibegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huse Avdibegovića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 08-001 496 od 6. novembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju broj 033-1-V-07-000022 od 22.

augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Huso Avdibegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je 26. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001 496 od 6. novembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-1- V-07-000022 od 22. augusta 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 033-1-V-07-000022 od 22. augusta 2008. godine, donesenim na prijedlog Aiše Avdibegović (u daljnjem tekstu: predlagateljica) protiv apelanta kao protupredlagača, izvršena je fizička dioba parcele preciznije označene u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), koja predstavlja imovinsku zajednicu predlagateljice i apelanta sa idealnim dijelom od po ½, a koja je podijeljena tako što je predlagateljici u isključivo vlasništvo sa dijelom 1/1 pripao zapadni dio parcele, a drugi dio parcele u istočnom dijelu istih dimenzija pripao je u isključivo vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1 i to na način preciznije označen u izreci rješenja shodno skici vještaka geometra (stav 1. izreke rješenja). Rješenjem je određeno da će se dio parcele koji pripada predlagateljici kada se za to steknu uvjeti izdvojiti iz zajedničkog zemljišno knjižnog uloška i posjedovnog lista vanparničnih stranaka i upisati u novi zemljišno knjižni i posjedovni list na ime predlagateljice sa dijelom 1/1 a apelant je dužan priznati takvu fizičku diobu (stav 2. izreke rješenja) te je određeno da je sastavni dio tog rješenja skica snimanja vještaka geometra (stav 3. izreke rješenja). Navedenim rješenjem obavezan je apelant da predlagateljici na ime troškova postupka isplati precizirani iznos (stav 4. izreke rješenja).

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na ročištu od 12. septembra 2005. godine donijeto rješenje o prekidu postupka broj R1.7/05-K i da je apelant upućen na parnicu radi dokazivanja isključivog prava vlasništva na predmetnoj parceli. Nakon okončanja postupka po tužbi apelanta, na prijedlog predlagateljice nastavljen je predmetni vanparnični postupak. Dalje je navedeno da je apelant istakao da je prijedlog predlagateljice zasnovan na pravomoćnoj presudi tog suda broj P-103/04 u kojoj je utvrđena zajednička bračna stečevina stranaka, ali budući da je apelant podnio prijedlog za ponavljanje tog postupka naveo je da se fizička dioba ne može izvršiti dok se ne odluči o njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka. U obrazloženju je dalje navedeno da je na ročištu održanom na licu mjesta 25. aprila 2008. godine apelant predložio da se predmetna parcela podijeli po širini tako da ulaz u parcelu obje stranke imaju sa lokalnog puta. Općinski sud je nakon izvršenog uviđaja na licu mjesta i identifikacije predmetne parcele od strane vještaka geometra, te uvažavajući prijedlog vještaka i izjavu apelanta vezano za način podjele parcele odlučio da se fizička dioba predmetne parcele izvrši na način opisan u izreci rješenja. Dalje je navedeno da je odluka o troškovima postupka donesena shodno članu 28. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. Općinski sud je utvrdio da se troškovi predlagateljice sastoje od troškova zastupanja od strane punomoćnika obračunatih prema Advokatskoj tarifi, troškova vještačenja od strane vještaka geometra i taksi na prijedlog i rješenje u navedenim iznosima, što sve ukupno iznosi 2.160 KM. Općinski sud je predlagateljici priznao troškove u iznosu od ½ od utvrđenog iznosa, to jeste iznos od 1.080 KM, shodno članu 28. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. Budući da apelant nije postavio zahtjev za naknadu svojih troškova Općinski sud je naveo da o istim nije ni odlučivao.

4. U zapisniku sa ročišta pred Općinskim sudom koje je provedeno u predmetnom postupku 6. novembra 2007. godine je konstatirano da je Općinski sud donio rješenje kojim je odbio prijedlog apelanta da se ponovo prekine postupak u konkretnoj pravnoj stvari do okončanja postupka po prijedlogu apelanta za ponavljanje postupka tog suda broj P-103/04 zbog toga što je u konkretnom predmetu postupak već jednom prekidan, što je u predmetu broj P-103/04 raspravljano i o predmetnoj parceli i zbog toga što zahtjev za ponavljanje postupka kao vanredni pravni lijek prema odredbama Zakona o parničnom postupku nije predviđen kao razlog za prekid postupka.

5. Protiv navedenog rješenja Općinskog suda žalile su se obje vanparnične stranke Kantonalnom sudu. Apelant je žalbu podnio zbog odluke o odbijanju zahtjeva za prekid postupka i odluke o troškovima vanparničnog postupka tako da odluči da svaka stranka snosi svoje troškove vanparničnog postupka te da obaveže predlagateljicu da apelantu izmiri dodatne troškove koji se odnose na sastav žalbe i naknade za taksu ili da osporeno rješenje u cijelosti ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U žalbi je naveo da o njegovom zahtjevu za prekid postupka prvostepeni sud nije donio nikakvu odluku nego je nastavio vanparnični postupak u kojem je apelant bio prinuđen da učestvuje.

6. Odlučujući o žalbama stranaka Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Gž-08-001 496 od 6. novembra 2009. godine žalbu predlagateljice djelimično uvažio i prvostepeno rješenje ukinuo u stavu 2. izreke, a u odnosu na troškove postupka iz stava 4. izreke žalba predlagateljice je odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje (stav 1. izreke drugostepenog rješenja). Žalba apelanta je navedenim rješenjem odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno u stavu 4. izreke kojim je odlučeno o troškovima postupka (stav 2. izreke drugostepenog rješenja). Istim rješenjem je obavezan apelant da predlagateljici naknadi troškove za sastav žalbe u preciziranom iznosu, dok je zahtjev apelanta za dosuđenje troškova za sastav žalbe odbijen.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su tačni žalbeni navodi apelanta da je tražio da se prekine predmetni vanparnični postupak dok se ne okonča postupak po njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka u predmetu prvostepenog suda broj P-103/04 ali nisu osnovani žalbeni navodi da o tom zahtjevu prvostepeni sud nije donio nikakvu odluku. Kantonalni sud je utvrdio da je na održanoj raspravi 6. novembra 2007. godine prvostepeni sud rješenjem na zapisniku odbio takav prijedlog apelanta i o tome dao odgovarajuće razloge sa kojima se složio i Kantonalni sud, te je zaključio da nije bilo potrebe da prvostepeni sud o tome ponovo odlučuje rješenjem od 22. augusta 2008. godine. U odnosu na žalbene navode apelanta da je prvostepeni sud pogrešno dosudio troškove postupka Kantonalni sud se pozvao na član 28. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku i zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je predlagateljici dosudio ½ od utvrđenih troškova postupka. Utvrđeni udjeli stranaka u njihovom imovinskom pravu su jednaki i iznosili su ½ tako da po mišljenju Kantonalnog suda ne postoji razlog za odstupanje od pravila. U odnosu na troškove žalbenog postupka Kantonalni sud je naveo da je predlagateljica uspjela sa žalbom u iznosu od 50% pa joj je dosudio srazmjeran iznos za sastav žalbe, dok je u cijelosti odbio zahtjev apelanta za dosuđenje troškova za sastav žalbe sa kojom nije uspio u konkretnom postupku.

8. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno primijenili Zakon o vanparničnom postupku kada su odlučili o troškovima vanparničnog postupka, jer je u konkretnom slučaju jedino predlagateljica imala pravni interes za vođenje postupka, tako da je ona dužna snositi troškove, posebno za sudske takse, vještačenje i troškove za njeno zastupanje. Predložio je da Ustavni sud obaveže Bosnu i Hercegovinu da mu naknadi štetu zbog troškova postupka kao i troškove za sastav apelacije. Dalje je naveo da mu je povrijeđeno pravo na žalbu jer prvostepeni sud nije rješenjem odlučio, niti je dao odgovarajuće obrazloženje o njegovom zahtjevu za prekid konkretnog vanparničnog postupka dok se ne odluči o njegovom zahtjevu za ponavljanje parničnog postupka u predmetu tog suda broj P-103/04. S toga je apelant u žalbi Kantonalnom sudu naveo da prvostepeni sud nije odlučio o njegovom zahtjevu za prekid postupka, međutim po mišljenju apelanta Kantonalni sud je morao žalbu apelanta prihvatiti, istu razmotriti i donijeti odluku o prekidu postupka. Međutim, Kantonalni sud je, po mišljenju apelanta, u svojoj odluci dao proizvoljno obrazloženje kada je odbio navedeni apelantov žalbeni prigovor.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. U odnosu na pitanje da li je u konkretnom vanparničnom postupku radi diobe nekretnine primjenjiv član 6. Evropske konvencije Ustavni sud podržava svoju dosadašnju praksu prema kojoj je vanparnični postupak radi diobe nekretnine postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, te da je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-264/07 od 3. jula 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 82/09, stav 31.).

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci razmotrio navode apelanta te dao razloge zašto navodi apelanta vezani za utvrđene troškove postupka i prekid postupka ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku, a Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u konkretnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

15. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) nedopustiva, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju Ustavni sud shodno članu 76. stav 2. Pravila može odrediti kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava. Također, u vezi sa apelantovim traženjem naknade troškova podnesene apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove postupka, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta.

16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-349/10 (H. A.) | Sudska praksa | Aktio