Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-367/10 (J. J.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-367/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP-367/10, rješavajući apelaciju Jekoslava Jagodića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jekoslava Jagodića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 029890 09 Gž od 10. novembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 29890 03 P od 27. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jekoslav Jagodić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 029890 09 Gž od 10. novembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 29890 03 P od 27. maja 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 29890 03 P od 27. maja 2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se naloži tuženom Nenadu Maliću (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu preda u posjed slobodne od lica i stvari dvije prostorije u pomoćnoj dvorišnoj zgradi, čije su katastarske oznake precizirane u izreci, koje tuženi drži zaključane, i koje se nalaze sa desne strane objekta gledano iz pravca kuće apelanta, u roku od 30 dana od donošenja presude. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, dok je dio zahtjeva tuženog za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da je apelant 18. jula 2000. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa J. Đ. kojim je kupio više nekretnina među kojima je i predmetna pomoćna dvorišna zgrada površine 68 m2, izgrađena na katastarskoj čestici broj 2624 upisanoj u KKU broj

170. Također je nesporno da je tuženi sa M.Đ. 31. jula 2000. godine zaključio kupoprodajni ugovor kojim je kupio nekretnine među kojima je i dio katastarke čestice broj 2624/2. Prema ugovoru tuženi je kupio dio predmetne pomoćne zgrade u površini od 53 m2. Osnovni sud je dalje utvrdio da prema podacima iz katastarske evidencije predmetna pomoćna zgrada je upisana kao stalni objekat bez građevinske dozvole u površini od 68 m2 a da su kao posjednici navedeni M.O. sa 1/8 dijela, J.Đ. sa 1/8 dijela, I.Đ. sa 4/8 dijela i M.Đ. sa 2/8 dijela.

4. Osnovni sud je dalje naveo da je odredbom člana 41. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima propisano da osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnoj osnovi i na zakonit način, a nije znala i nije mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati njezin povrat i od savjesnog posjednika kod kojega se ta stvar nalazi bez pravne osnove ili po slabijoj pravnoj osnovi. Kada se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jaču pravnu osnovu ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravne osnove tih osoba iste jačine prednost ima osoba kod koje se stvar nalazi. Osnovni sud je utvrdio da su i apelant i tuženi na osnovu teretnog pravnog posla kupili i to apelant od J.Đ. predmetnu pomoćnu zgradu površine od 68 m2, a tuženi od M.Đ. dio predmetne zgrade u površini od 53. m2. Zatim je utvrđeno da tuženi drži u posjedu sporne dvije prostorije predmetnog objekta a apelant ostali dio objekta. Osnovni sud je utvrdio da na osnovu provedenih dokaza apelant nije dokazao da je vlasnik dvije sporne prostorije u predmetnom objektu a čiju je predaju u posjed tražio predmetnom tužbom. Stoga je, shodno načelu tereta dokazivanja iz člana 7. a u vezi sa čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

5. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant se žalio Okružnom sudu koji je presudom broj 71 0 P 029890 09 Gž od 10. novembra 2009. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da u toku postupka nije bilo sporno da se predmetne prostorije nalaze u posjedu tuženog. Sporno je bilo da li je apelant vlasnik predmetnih prostorija. Obzirom da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnih prostorija, Okružni sud je utvrdio da nisu osnovani navodi žalbe da prvostepeni sud u presudi nije zauzeo stav o odlučnim činjenicama. Kako je prvostepeni sud cijenio odlučne činjenice, Okružni sud je zaključio da sa stanovišta pravilne primjene materijalnog prava i u smislu čl. 7. i 123. ZPP nisu osnovani navodi žalbe o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

6. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da je prodavac J.Đ. od koga je kupio predmetni objekat bio isključivi vlasnik objekta pa i spornih prostorija čije je vraćanje u posjed tražio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, a u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1.Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-367/10 (J. J.) | Sudska praksa | Aktio