Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-391/10 (M. S.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prenos stanarskog prava
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-391/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP-391/10, rješavajući apelaciju Mire Sakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Sakić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 861 od 23. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001672 od 27. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000 157 od 16.

aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Sakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srpca, koju zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 28. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 861 od 23. decembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001672 od 27. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P- 06-000 157 od 16. aprila 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000 157 od 16. aprila 2007. godine obavezana je apelantica da tužitelju Nikoli Sakiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda u posjed oslobođen od lica i stvari jednosoban stan koji se nalazi u Srpcu, preciznije određen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrdio da je majka tužitelja od tadašnjeg OOUR Tvornica pamučnog rublja Srbac gdje je bila zaposlena, dobila na korištenje predmetni stan odlukom poslodavca od 3. novembra 1983. godine, te da je tužitelj stanovao zajedno sa majkom kao član porodičnog domaćinstva u predmetnom stanu. Dalje je utvrđeno da je majka tužitelja umrla 1992. godine, a da je otac tužitelja, koji se od majke tužitelja razveo 1982. godine, nakon njene smrti došao u predmetni stan da živi zajedno sa tužiteljem. Otac tužitelja je 6. aprila 1992. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa tadašnjom SIZ stanovanja. Dalje je utvrđeno da je otac tužitelja 1994. godine zaključio brak sa apelanticom, zatim da je otac tužitelja umro 10. maja 1998. godine, nakon čega je apelantica 25. maja 1998. godine zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana. Osnovni sud je također utvrdio da je rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Srpcu broj O-57/98 tužitelj proglašen za nasljednika imovine svoga oca sa dijelom 1/1, s tim da navedena imovina nije obuhvatala predmetni stan. Dalje je utvrđeno da su se tužitelj i apelantica kao zakonski nasljednici umrlog tužiteljevog oca dogovorili da apelantica ostane u predmetnom stanu pri čemu se apelantica odrekla nasljeđa iza umrlog tužiteljevog oca.

4. Osnovni sud je u obrazloženju dalje istakao da je u dokaznom postupku utvrđeno da je između apelantice i tužitelja kod Osnovnog suda u Srpcu vođena druga parnica pod brojem P- 78/03 u kojoj je tužitelj zahtijevao utvrđenje da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o korištenju predmetnog stana kojeg je apelantica zaključila sa SIZ-om stanovanja 25. maja 1998. godine, te da se utvrdi da je tužitelj nakon smrti svoje majke nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. U navedenom predmetu Osnovni sud u Srpcu je donio presudu broj P-78/03 od 19. septembra 2003. godine koja je postala pravosnažna u dijelu kojim je utvrđeno da je tužitelj nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, što je apelantica dužna priznati. Osnovni sud je dalje utvrdio da je na temelju navedene presude od 19. septembra 2003. godine tužitelj otkupio predmetni stan a ugovor o otkupu je uložen u knjigu ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova (što proizilazi iz izvoda iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova PJ Srbac od 7. oktobra 2005. godine). Dalje je utvrđeno da se apelantica nalazi u posjedu predmetnog stana a da se tužitelj nalazio na privremenom radu u Holandiji. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i da su ispunjeni zakonski uslovi u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Navedeno je da su ostvarene pretpostavke svojinko pravne zaštite prema navedenom članu jer je tužitelj dokazao da je predmetni stan njegovo vlasništvo (izvod iz knjige uloženih ugovora), zatim da je predmetni stan u posjedu tužene i dokazan je identitet predmetnog stana (koji u konkretnom slučaju nije bio sporan). Osnovni sud je pozivajući se na član 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima zaključio da tužitelj ima pravo na predaju predmetnog stana u posjed.

5. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelantica se žalila Okružnom sudu koji je presudom broj 011-0-Gž-07-001672 od 27. marta 2008. godine žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za naknadu troškova žalbenog postupka i zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te je na tako utvrđene odlučne činjenice pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Apelantica je protiv navedene presude Okružnog suda podnijela reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-08-000 861 od 23. decembra 2009. godine reviziju apelantice odbio kao neosnovanu.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj otkupom stana postao njegov vlasnik i time ima pravo da od apelantice traži predaju predmetnog stana u posjed. Dalje je navedeno da je drugostepeni sud pravilno zaključio da isticanje apelantice da je ona u vezi predmetnog stana 25. maja 1998. godine zaključila ugovor o korištenju stana nije od uticaja na pravilnost odluke jer je presuda Osnovnog suda u Srpcu broj P- 78/03 od 19. septembra 2003. godine pravosnažna u dijelu kojim je tužitelj utvrđen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Isto tako, kako je dalje naveo Vrhovni sdu, drugostepeni sud je pravilno zaključio da obaveza apelantice na predaju u posjed stana postoji neovisno od toga što je u ostavinskom postupku zapisnički konstatovano da su se nasljednici (apelantica i tužitelj) saglasili da apelantica ostane u stanu. Vrhovni sud je utvrdio da je tužitelj predmetni stan otkupio čime je postao vlasnik stana u smislu odredbe člana 19. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Razmatranje valjanosti ugovora o otkupu predmetnog stana kojeg je zaključio tužitelj sa davaocem stana na korištenje nije predmet konkretne parnice pa tako nije od uticaja tvrdnja apelantice da je ukinuto prvostepeno rješenje broj R.130/01 od 30. oktobra 2001. godine kojim je tužitelj određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Pored toga predmetni spis iz navedenog vanparničnog postupka nije niti čitan kao dokaz tokom konkretnog parničnog postupka. Vrhovni sud je dalje, pozivajući se na član 3. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, naveo da se apelantica nalazi u posjedu predmetnog stana na osnovu date saglasnosti tužitelja kao vlasnika stana pa on ima pravo da zahtijeva da mu se taj stan vrati u posjed. Pozivanje apelantice na odredbu člana 22. Zakona o stambenim odnosima, kako je zaključio Vrhovni sud, ne može dovesti do drugačije odluke Vrhovnog suda. Apelantica je u smislu člana 19. Zakona o stambenim odnosima sunosilac stanarskog prava zajedno sa umrlim suprugom (tužiteljevim ocem) i ona je nakon njegove smrti zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana čime je bila u poziciji da taj stan otkupi nakon što se donesu odgovarajući zakoni. Obzirom da je presudom Osnovnog suda u Srpcu broj P- 78/03 od 19. septembra 2003. godine za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu utvrđen tužitelj i da je taj stan otkupio nema mjesta primjeni odredbe člana 22. Zakona o stambenim odnosima.

8. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakla je da je ona imala pravo na otkup predmetnog stana jer je 25. maja 1998. godine zaključila ugovor o korištenju stana.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i zaključeno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta iz kojih proizilazi da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja i obavezali apelanticu.da mu preda u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1.Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-391/10 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio