Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4040/10 (Federacija Bosna i Hercegovina - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4040/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 4040/10, rješavajući apelacije Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli i Kantonalnog suda u Sarajevu broj 03 0 P 002293 10 Gz od 6. jula 2010. godine, broj 009 0 Rs 006394 08 Rsz od 21. jula 2010. godine, broj 65 0 Rs 049128 08 Rsz od 15. oktobra 2010. godine, broj 03 0 P 003386 09 Gž od 26. augusta 2010. godine, broj 65 0 Rs 045198 10 Rsz od 25. augusta 2010. godine i broj 65 0 P 059527 09 Gz od 2. septembra 2010. godine, te presuda Općinskog suda u Tuzli i Općinskog suda u Sarajevu broj 032-0-P-06-

002269 od 14. decembra 2009. godine, broj 065-0-P-07-007044 od 16. maja 2008. godine, broj 65 0 P 049128 08 P od 20. oktobra 2008. godine, broj 032-0-P-08-002696 od 2. oktobra 2009. godine, broj 65 0 P 045198 08 P od 8. maja 2009. godine i broj 65 0 P 059527 08 P od 2. jula 2009. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosna i Hercegovina - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Federalno pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine, podnio je u periodu od 17. septembra do 29. novembra 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 4040/10, AP 4232/10, AP 4861/10, AP 4876/10, AP 4881/10 i 5306/10. Dakle, ukupno je podneseno šest apelacija, ali s obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4040/10.

3. Apelantovi zaposlenici (u daljnjem tekstu: tužitelji) su pokrenuli protiv apelanta kao poslodavca parnične postupke zbog isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćenih troškova prevoza, jubilarne nagrade, razlike regresa i razlike naknade na ime toplog obroka) za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, a koje su trebali primiti u skladu sa Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98, 49/00 i 43/03), Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04, 56/04, 68/05 i 33/06), Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» br. 23/00 i 50/00), Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 13/98), Zakonom o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOR), Zakonom o državnoj službi u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06 i 77/06), Zakonom o namještenicima u organima državne službe Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 49/05), te Pravilnikom o plaćama i drugim primanjima pripadnika Vojske Federacije BiH od 30. decembra 2005. godine.

4. Osporenim presudama navedenim u izreci ove odluke redovni sudovi su tužbene zahtjeve tužitelja uglavnom usvojili, dok su dio zahtjeva odbili ocijenivši ih neosnovanim. U obrazloženjima osporenih presuda sudovi su, između ostalog, naveli da se u konkretnim slučajevima radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa koja su osnovana u smislu materijalnih propisa navedenih u obrazloženju ove odluke (tačka 3. Odluke) i za koje, u smislu odredbi člana 106. ZOR-a i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Dalje, redovni sudovi su se, zavisno od sadržine pojedinačnih tužbenih zahtjeva, u dijelu u kojem su zahtjeve usvojili, u obrazloženjima pozivali na relevantne odredbe materijalnih propisa navedenih u obrazloženju ove odluke. S obzirom na nesporno utvrđene činjenice u pogledu vremena podnošenja tužbi, redovni sudovi su zaključili da su tužbeni zahtjevi tužitelja blagovremeno podneseni. Pored toga, očitujući se na apelantove navode, sudovi su istakli da je odredbom člana 103. ZOR-a propisano da uposlenik u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa ima pravo tražiti zaštitu pred nadležnim sudom, a budući da se u konkretnim slučajevima radi o utvrđenim novčanim potraživanjima tužitelja, to se navedena odredba ne primjenjuje.

5. Apelant smatra da je u predmetnim postupcima došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je u konkretnim postupcima proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U suštini, to se, po apelantovom mišljenju, ogleda u tome što sudovi nisu primijenili odredbu člana 103. ZOR-a, kojom je propisan prekluzivni, subjektivni rok od jedne godine za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, računajući od dana saznanja za povredu. Istovremeno, apelant je istaknuo da je citiranim zakonom propisan i krajnji rok od tri godine, računajući od dana nastanka novčanih potraživanja, u kojem zaposlenik može podnijeti tužbu zbog povrede prava na utvrđenje, kalkulaciju i isplatu novčanog potraživanja, a nakon kojeg roka nastaje apsolutna zastara za novčana potraživanja, kako je to i propisano članom 106. ZOR-a. Naime, [...] zbog proizvoljne primjene relevantnih propisa od strane sudova [apelant] smatra da je uskraćen za fer i pravično suđenje, ali i da zbog toga trpi štetu na imovini, jer je neprimjenjivanje relevantnog prava imalo za posljedicu podnošenje preko 10.000 nedopuštenih i neblagovremenih tužbi protiv [apelanta], koje su uvažene od strane sudova. Također, apelant ističe da se, za razliku od Federacije Bosne i Hercegovine, u Republici Srpskoj za novčana potraživanja iz radnog odnosa primjenjuje jednogodišnji rok zastare, te da je Ustavni sud u svojoj praksi podržao ovaj stav redovnih sudova u Republici Srpskoj. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži apelacije, ukine pobijane presude i odbaci tužbe kao neblagovremene ili eventualno da pobijane presude preinači i odbije tužbene zahtjeve tužitelja zbog nedostatka pravne osnove.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osnovni apelacioni navod pitanje eventualne proizvoljnosti primjene odredaba ZOR-a od redovnih sudova koji su ocijenili da se na novčana potraživanja zaposlenika apelanta iz radnog odnosa primjenjuje rok zastare od tri godine iz člana 106. ZOR-a, a ne, kako to apelant smatra, jednogodišnji rok zastare iz člana 103. ZOR-a. U svojoj praksi Ustavni sud je rješavao brojne apelacije apelantovih zaposlenika koji su, takođe, osporavali presude redovnih sudova i navodili povredu prava na pravično suđenje i imovinu zbog navodno prozvoljne primjene materijalnog prava pri ocjeni osnovanosti apelantovog prigovora zastare za potraživanja iz radnog odnosa (isplata plaća, regresa i toplog obroka). U tim presudama su sudovi, postupajući po tužbama apelantovih zaposlenika, usvajali apelantov prigovor zastare primjenjujući odredbe člana

106. ZOR-a, odnosno člana 372. ZOO-a, kojima je propisan rok zastare od tri godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, i Odluka o dopustivosti broj AP 3730/08 od 22. februara 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud je rješavao veliki broj apelantovih apelacija koje se odnose na gotovo isto činjenično i pravno pitanje kao i u ovoj odluci (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 3394/09, AP 3668/10 i AP 5510/10 od 7. aprila 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama ZOR-a i ZOO i da obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, te da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje zbog čega su predmetne apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane.

8. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto su udovoljili u cjelini, odnosno djelimično, tužbenim zahtjevima tužitelja, te obavezali apelanta da im na ime potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćenih troškova prevoza, jubilarne nagrade, razlike regresa i razlike naknade na ime toplog obroka) isplati iznose bliže navedene u izrekama osporenih presuda. Redovni sudovi su u obrazloženjima svojih odluka, suprotno apelantovim navodima, dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu materijalnog prava, konkretno ZOR-a i ZOO. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto su neosnovani apelantovi navodi, koje apelant ponavlja i u apelaciji, vezano za primjenu člana 103. ZOR-a i zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda ovih postupaka.

9. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4040/10 (Federacija Bosna i Hercegovina… | Sudska praksa | Aktio