Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-477/10 ("Iskra Prins BH" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-477/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 477/10, rješavajući apelaciju "Iskre Prins BH" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Iskre Prins BH" d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 018605 08 Rev od 5. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 018605 07 Pž od 18. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 09 65 Ps 018605 06 Ps od 1. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Iskra Prins BH" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Amir Salihagić i Armin Mušija, advokati iz Sarajeva, podnio je 5. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 018605 08 Rev od 5. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 018605 07 Pž od 18. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 09 65 Ps 018605 06 Ps od 1. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Ps 018605 06 Ps od 1. oktobra 2007. godine obavezan je apelant da tužitelju "Iskra Prins" d.d. Ljubljana (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade štete isplati iznos od 24.536,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. novembra 2001. godine pa do isplate, kao razliku od usvojenog dijela apelantovog protivtužbenog zahtjeva koji iznosi 41.385,50 KM, dok je u preostalom dijelu, preko iznosa od 41.385,50 KM do traženih 397.587,05 KM na ime naknade za uložena sredstva u adaptaciju poslovnog prostora koji se nalazi u Sarajevu, ulica Azize Šaćirbegović broj 11a, površine 504,09 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je predmetni poslovni prostor vlasništvo tužitelja, da je apelant određeno vrijeme koristio predmetni poslovni prostor, te da je taj poslovni prostor predao tužitelju u posjed 23. decembra 2002. godine. Općinski sud je ukazao da je tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom tražio da se obaveže apelant da mu naknadi štetu na ime izgubljene zakupnine za period od 21. novembra 2001. godine (tj. od donošenja zaključka Vlade Kantona Sarajevo o vraćanju predmetnog poslovnog prostora tužitelju) do 23. decembra 2002. godine tj. do predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora tužitelju. Općinski sud je naveo da je, s druge strane, apelant postavio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu za uložena sredstva u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Asima Sijerčića proizlazi da mjesečna tržišna cijena zakupnine za predmetni poslovni prostor iznosi 5.040,90 KM, što za period od 21. novembra 2001. do 23. decembra 2002. godine iznosi ukupno 65.921,87 KM. Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz vještaka finansijske struke kao objektivan i dat u okviru postavljenog zadataka, na koji ni stranke nisu imale primjedbi. Općinski sud je dalje naveo da je u toku postupka, na okolnost visine ulaganja u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora od strane apelanta proveo vještačenje sa vještakom građevinske struke Sulejmanom Sakotom. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je vještaku građevinske struke naloženo da prilikom izrade nalaza uzme u obzir nalaz vještaka Izeta Hadžovića iz 1996. godine i nalaz vještaka Eme Rudžić i Anke Petrović iz 2003. godine, te da po potrebi izvrši pregled predmetnog poslovnog prostora, kao i da uzme u obzir drugu dokumentaciju u vezu primopredaje tog poslovnog prostora. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da vrijednost izvršenih ulaganja u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora od strane apelanta iznosi 41.385,50 KM. Pri tome, Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan, te dat u okviru postavljenog zadatka. Takođe, Općinski sud je naveo da je u preostalom dijelu odbio apelantov protivtužbeni zahtjev, budući da je nerealan i ničim dokazan. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da, nakon prebijanja utvrđenih novčanih iznosa, tužitelju pripada iznos od 24.536,37 KM, te je stoga odlučio kao u izreci presude.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 018605 07 Pž od 18. februara 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, budući da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant bespravno koristio predmetni poslovni prostor u periodu od 21. novembra 2001. godine (tj. od donošenja zaključka Vlade Kantona Sarajevo o stavljanju van zabrane raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom i vraćanja tog poslovnog prostora tužitelju) do 23. decembra 2002. godine tj. do predaje predmetnog poslovnog prostora u posjed tužitelju. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanta da isplati tužitelju navedeni novčani iznos za korištenje predmetnog poslovnog prostora. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su visina neizmirene zakupnine i visina uloženih sredstava u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora utvrđene na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske i građevinske struke, koji su, po mišljenju tog suda, objektivni i stručni, te u saglasnosti sa ostalim izvedenim dokazima. Što se tiče apelantovih navoda da je prvostepeni sud propustio da pozove na glavnu raspravu vještaka finansijske struke, te da je time počinio povredu člana 151. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je naveo da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je vještak finansijske struke saslušan u toku prvostepenog postupka (kada je donesena prvostepena presuda koja je ukinuta drugostepenom presudom i predmet vraćen na ponovni postupak) tj. da je saslušan na glavnoj raspravi kada je izveden dokaz uvidom u nalaz i mišljenje tog vještaka, na koji parnične stranke nisu imale primjedbi. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da nije bilo potrebe za pozivanjem vještaka na glavnu raspravu u ponovnom postupku, te da to ne predstavlja povredu parničnog postupka. Konačno, Kantonalni sud je naveo da dokazi koje je apelant dostavio uz žalbu ne predstavljaju nove dokaze u smislu odredaba člana 207. ZPP (jer apelant nije pružio dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave), te da ih stoga taj sud nije ni razmatrao u postupku ispitivanja osnovanosti apelantove žalbe.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 65 0 Ps 018605 08 Rev od 5. novembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno revizionim prigovorima, pravilno postupili kada su donijeli pobijane odluke, te da su za svoje odlučenje dali razloge koje u potpunosti kao valjane prihvata i taj sud. Vrhovni sud je dalje naveo da je u vrijeme donošenja prvostepene presude činjenično stanje ukazivalo da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Vrhovni sud je naveo da dokaz koji je priložio apelant tj. pravosnažna presuda Općinskog suda broj Ps-1101/04 od 29. aprila 2005. godine (kojom je utvrđeno pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u korist "Iskra commerce" d.o.o. Ljubljana) nema uticaja na pravilnost pobijane odluke. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je "Iskra commerce" d.o.o. Ljubljana upisan u KPU pod brojem Dn-7065/05 od 19. februara 2007. godine, te da knjiga položeni ugovora predstavlja javnu evidenciju o nekretninama u koju svako ima pravo uvida. S obzirom da je, dakle, upis prava vlasništva izvršen 19. februara 2007. godine, a da je prvostepena presuda donesena 1. oktobra 2007. godine, Vrhovni sud je ukazao da je bilo dovoljno vremena za predlaganje tog dokaza u toku prvostepenog postupka, te u vezi s tim isticanja prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 207. ZPP jer apelant nije dokazao da bez svoje krivice te dokaze nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Nadalje, Vrhovni sd je naveo da je apelant u reviziji pravilno prigovorio nedostatku materijalno-pravnih propisa u pobijanoj presudu, ali da taj nedostatak nema takav značaj da bi pobijana presuda bila nezakonita. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu odlučivao primjenom odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), bez navođenja odgovarajućeg propisa ili instituta na koji se spor odnosi. Po ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju se radi o posebnom sticanju bez osnova upotrebom tuđe stvari u svoju korist u smislu odredaba člana 219. ZOO-a kojima je propisano da "kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac (vlasnik) može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe". Na osnovu izloženog, Vrhovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 248. ZPP.
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je drugostepenom sudu uz žalbu dostavio nove dokaze iz kojih jasno proizlazi da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora "Iskra commerce" d.o.o. Ljubljana, odnosno da tužitelj nikada nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, te da samim tim nije aktivno legitimisan u predmetnoj parnici. Međutim, apelant navodi da drugostepeni sud nije prihvatio nove dokaze, čime je apelant doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja. Pri tome, apelant navodi da je u žalbi ukazivao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu visine protivtužbenog zahtjeva (čija visina je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke). Apelant dalje navodi da je prvostepeni sud propustio da pozove vještaka finansijske struke na glavnu raspravu što je bio dužan u smislu odredaba člana 151. ZPP. Takođe, apelant navodi da prvostepeni i drugostepeni sud u obrazloženjima svojih presuda nisu naveli nijednu materijalo-pravnu odredbu na osnovu koje su odlučili o zahtjevima stranaka u postupku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim navodima iznesenim u žalbi i reviziji,a koje apelant u cjelosti ponavlja u apelaciji, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizviljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić