Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-510/10 (R. O.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Sloboda vjeroispovjesti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-510/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 510/10, rješavajući apelaciju Rešada Omerhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rešada Omerhodžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 000433 09 Kž od 28. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 000433 07 od 13. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rešad Omerhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 8. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 000433 09 Kž od 28. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 000433 07 od 13. februara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 000433 07 od 13. februara 2009. godine apelant je oglašen krivim što je u vremenskom periodu i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo – bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 207. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Apelant je također obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka kao i paušal a oštećena je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza optužbe i odbrane i to saslušanjem mldb. oštećene N.T. u svojstvu svjedoka i 25 drugih svjedoka, a od toga 19 svjedoka odbrane, saslušanjem vještaka neuropsihijatara dr. M. Š. i M. P. i vještaka neurologije dr. N.S., te čitanjem njihovih nalaza i mišljenja, kao i uvidom u niz materijalnih dokaza, nesporno utvrđeno da je apelant u toku 2004. godine radio kao imam džamije u Gluhoj Bukovici općina Travnik, te da je u istoj džamiji održavao nastavu iz vjeronauke. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant za vrijeme održavanja nastave iz vjeronauke izvodio djevojčice u drugu prostoriju koja se nalazila u sklopu džamije, te da je u navedenu prostoriju povremeno izvodio i mldb. oštećenu N.T. koja je također u navedenom periodu pohađala nastavu iz vjeronauke. Općinski sud je nadalje utvrdio da je apelant nakon izvođenja mldb. oštećene, izvršavao određene radnje, te istovremeno zahtijevao i od mldb. oštećene N.T. da čini radnje na način kako je pobliže opisano u izreci presude, u kojima su se po mišljenju suda, stekla bitna obilježja krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 207. stav 3. KZ FBiH. Naime, Općinski sud je obrazložio da je navedeno utvrđenje prvenstveno temeljio na iskazu mldb. oštećene N.T. koju je saslušao u svojstvu svjedoka. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je iskazu mldb.oštećene N.T. poklonio punu vjeru kao tačnom i istinitom jer je zaključio da je ona u svom iskazu u „bitnim segmentima iznijela činjenice i okolnosti kojim je opisala radnje apelanta“ a koje po mišljenju suda nije moguće da iznese „dijete od nepunih devet godina starosti ukoliko se stvarno nisu dogodile“. Također, Općinski sud je naveo da je iskaz oštećene potvrđen iskazima drugih svjedoka i to malodobnih S.H., M.M. i A.M. koje su također pohađale nastavu iz vjeronauke. Naime, i navedene svjedokinje saglasno potvrdile činjenicu da je apelant povremeno sa časova vjeronauke izvodio djevojčice u drugu prostoriju, te da je između ostalih izvođena i malodobna oštećena. Također, Općinski sud je naveo da iz iskaza navedenih mldb. svjedokinja proizlazi da se apelant ponašao i prema njima, na način kao prema oštećenoj nakon što bi iste izvodio sa časova vjeronauke. Utvrđujući da su iskazi navedenih svjedokinja saglasni u bitnim i odlučnim činjenicama sa iskazom mldb. oštećene, Općinski sud ih je cijenio i prihvatio kao istinite i tačne. Općinski sud je također istakao da je cijenio ali nije prihvatio odbranu apelanta kojom je pokušao da predstavi da je motiv mldb. oštećene za njegovo optuženje bila ovjera knjižice jer svojim potpisom nije potvrdio da je mldb. oštećena redovno pohađala nastavu iz vjeronauke, budući da njegovi navodi nisu potvrđeni provedenim dokazima.
3. Na kraju Općinski sud je istakao da je na osnovu i drugih brojnih provedenih dokaza koje je iscrpno naveo i cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti u smislu odredbe člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), te dovodeći iste u vezu sa apelantovom odbranom, zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant radnje izvršavao na način kako je u izreci presude navedeno, te da je mldb. oštećena u tom periodu imala svega osam godina. Stoga, Općinski sud je zaključio da su se takvim radnjama apelanta stekla bitna obilježja krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa članom 207. stav
3. KZ FBiH. koje mu je i stavljeno na teret. Navedeno je da je apelant predmetno krivično djelo počinio svjesno i sa direktnim umišljajem, jer je radnje koje su mu stavljene na teret činio uvijek u drugoj prostoriji od one u kojoj su bila ostala djeca koja su pohađala nastavu iz vjeronauke. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnost, te je zaključio da je izrečena kazna srazmjerna težini krivičnih djela i krivičnoj odgovornosti apelanta, te da će se izrečenom kaznom postići opšta i posebna svrha kažnjavanja.
4. Odlučujući o žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 51 0 K 000433 09 Kž od 28. oktobra 2009. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u odnosu na apelantove žalbene navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, jer postupak pred prvostepenim sudom nije okončan u roku od jedne godine kako je propisano odredbom člana 14. ZKP, zaključio da ovi navodi nisu osnovani. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da je u prvostepenom postupku u vremenskom periodu od nepune dvije godine održano ukupno 17 ročišta, s tim da je optužba na ukupno četiri pretresa i to zaključno sa 9. novembrom 2007. godine izvela svoje dokaze. Na preostalim ročištima dokaze je izvodila odbrana, a od toga saslušano je 19 svjedoka po prijedlogu apelantove odbrane. Budući da se u konkretnom slučaju radi o izuzetno složenom predmetu u kojem je proveden obiman dokazni postupak, u kojem su u najvećem djelu izvođeni dokazi po prijedlogu odbrane Kantonalni sud je zaključio da vremenski period od nepune dvije godine koliko je trajao prvostepeni postupak ne predstavlja povredu apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. Također, Kantonalni sud je zaključio da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepena presuda utemeljena na iskazu oštećene mldb N.T. koji je dala u istrazi na zapisnik od 17. marta 2005. godine. Naime, Kantonalni sud je zaključio da iz spisa proizlazi da je prvostepena presuda između ostalih dokaza utemeljena na iskazu imenovane koji je dala na glavnom pretresu, dok je zapisnik od 17. marta 2005. godine o iskazu mldb. oštećene u istrazi korišten od strane apelantove odbrane prilikom unakrsnog ispitivanja mldb. oštećene na glavnom pretresu, a radi pojašnjenja njenih navoda iz istog. Budući da tužilac nije koristio predmetni zapisnik prilikom ispitivanja mldb. oštećene već isključivo apelantova odbrana, Kantonalni sud je odbio kao neosnovan i navedeni žalbeni prigovor.
5. Kantonalni sud je također zaključio da su neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori kojim se ukazuje na povredu odredbe člana 116. ZKP jer smatra da se u svojstvu svjedoka nisu mogle saslušati Bisa Bokan i Jasminka Lisica budući da su u istrazi po nalogu tužioca već postupale u svojstvu vještaka. Naime, Kantonalni sud je istakao da iz izvještaja JU Centra za socijalni rad u Travniku broj 04-544849/06 od 25. maja 2006. godine proizlazi da su Bisa Bokan kao socijalni radnik i Jasminka Lisica kao pedagog-psiholog postupajući po dopisu Kantonalnog tužiteljstva broj Kt-558/05 od 30. marta 2006. godine obavile razgovor sa mldb. oštećenom N. T. i mldb. S. H. neposredno nakon što su u javnost plasirane informacije o predmetnom događaju, te da tom prilikom nisu postupale u svojstvu vještaka. Nadalje, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, Kantonalni sud je zaključio da je odlukom prvostepenog suda o isključenju javnosti sa suđenja u cijelosti ispoštovana odredba člana 250. ZKP. Navedeno je da je u predmetnom krivičnom postupku u smislu navedene odredbe javnost isključena već na prvom glavnom pretresu isključivo radi zaštite interesa mldb. oštećene N.T, te i na prijedlog apelantove odbrane radi zaštite njegovog osobnog i intimnog života. Također u odnosu na žalbenu tvrdnju da je predmetni postupak bio medijski praćen jer je informacije sa glavnog pretresa dao punomoćnik oštećene, Kantonalni sud je istakao da apelant nije u svojoj žalbi ponudio bilo kakve dokaze u prilog navedene tvrdnje pa je ista ocjenjena paušalnom i neosnovanom.
6. Kantonalni sud je također zaključio da nisu osnovani žalbeni navodi koji se odnose na povredu odredaba čl. 296. i 305. stav 7. ZKP-a prema kojim je izostala pojedinačna ocjena dokaza, te da je ocjena dokaza vršena na način da su kao vjerodostojni prihvaćeni samo dokazi koji terete apelanta kao i da je pogrešno cijenjen iskaz mldb. oštećene N.T. jer nije potvrđen iskazima drugih svjedoka, zbog čega apelant smatra da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. S tim u vezi, Kantonalni da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud iskaze saslušanih svjedoka i druge provedene dokaze savjesno ocijenio u smislu odredbe člana 296. stav
2. ZKP, te da je na osnovu takve ocjene izveo svoje zaključke u pogledu dokazanosti odlučnih činjenica. Također, Kantonalni sud je sud je istakao da u pogledu odlučnih činjenica prvostepena presuda, suprotno žalbenim navodima, daje razloge na način kako je propisano odredbom člana 305. stav 7. ZKP. Također, Kantonalni sud je zaključio da je iskaz mldb. oštećene N.T. potvrđen iskazima drugih svjedoka, a posebno mldb. svjedokinja ukazujući da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su mldb. S.H.,.M.M. i A.M. prilikom svjedočenja kroz izravno i unakrsno ispitivanje svojim iskazima potvrdile da je apelant sa nastave izvodio i njih pojedinačno ili zajedno sa mldb oštećenom N. K, te saglasno potvrdile ponašanje apelanta nakon njihovog izvođenja sa nastave. Budući da su i drugi izvedeni dokazi na uvjerljiv način potvrdili iskaz malodobne oštećene N.T., Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je iskaz mldb. N.T. „iskonstruiran i motiviran željom da se osveti vjeroučitelju jer joj nije dao potvrdu o redovnom pohađanju nastave u 2004. godini“. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud izvršio uvid u đačku knjižicu na ime mldb. oštećene N. T., te utvrdio da je 15. aprila 2004. godine apelant svojim potpisom potvrdio da je mldb. oštećena redovno pohađala nastavu iz vjeronauke, a koju potvrdu je ovjerio i pečatom.
7. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov žalbeni prigovor prema kojem prvostepeni sud nije objektivno cijenio dokaze odbrane kao ni činjenice i okolnosti utvrđene istim. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da presuda nije utemeljena na iskazima određenih svjedoka odbrane jer je sud zaključio da ti svjedoci nisu očevici predmetnih događanja te da isti nemaju nikakva neposredna saznanja. Istaknuto je da dokazi koje je tokom postupka izvela odbrana nisu doveli u sumnju zaključak prvostepenog suda o postojanju apelantove krivične odgovornosti. Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasne i utemeljene razloge za svoje činjenične i pravne zaključke da su u radnjama apelanta ispunjeni svi bitni elementi bića krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Suština apelantovih navoda o povredi navedenih prava svodi se na prigovor da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Naime, apelant kao i u žalbi protiv prvostepene presude ističe da je predmetni postupak „godinu dana neopravdano duže trajao“, te da je u odnosu na njega povrijeđena odredba člana 14. ZKP odnosno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Također ponovo ističe da su osporene presude utemeljene na iskazu mldb. oštećene N.T. koji je dala u istrazi, te na iskazima „djelatnica Centra za socijalni rad u Travniku Bise Bokan i Jasminke Lisica“ koje se kako navodi nisu mogle izjasniti na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka jer su „u fazi istrage već postupale u svojstvu vještaka i po nalogu tužiteljstva sačinile odgovarajući nalaz i mišljenje“. Nadalje, apelant je ponovio da tokom postupka nije ispoštovana odluka o isključenju javnosti jer su se na njegovu štetu „u javnosti pojavile informacije, koje je dao punomoćnik mldb. oštećene“. Pored toga smatra da su presude zasnovane na iskazu mldb. oštećene N.T. kojem je sud „neopravdano poklonio vjeru“ budući da je ona „imala motiv da lažno (apelanta) optuži zbog toga što je odbio da joj izda potvrdu o redovnom pohađanju nastave iz vjeronauke u 2004. godini“. Također je istakao da iskaz mldb. oštećene nije potvrđen iskazima drugih svjedoka, a posebno iskazima mldb. S. H., M. M. i A. M. Smatra da „sud nije objektivno cijenio dokaze odbrane kao ni činjenice i okolnosti utvrđene istim“, ukazujući pritom na iskaze svjedoka odbrane kojim po njegovom mišljenju „neopravdano nije poklonjena vjera“.te ističe da sudovi nisu obrazložili proces ocjene dokaza niti dovođenje dokaza u međusobnu vezu. Apelant navodi da mu je „najdirektnije“ povrijeđeno pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana 9. Evropske konvencije jer je oglašen krivim za radnje koje je poduzimao „obavljajući molitvu u vjerskom objektu“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na isključivo t tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava te proizvoljnosti u prihvatanju i ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud, prije svega zapaža da se konkretnom apelacijom postavljaju činjenična i pravna pitanja koja su identična apelantovim žalbenim navodima koje je Kantonalni sud razmotrio i u svojoj presudi dao dovoljno jasna i precizna obrazloženja, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na suđenje u razumnom roku zasniva isključivo na tvrdnji da je postupak pred sudovima „godinu dana neopravdano duže trajao“, ne navodeći pri tome bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da, u okolnostima konkretnog predmeta u kojem je prvostepeni sud održao 17 ročišta pri čemu je na 13 ročišta izvodio dokaze apelantove odbrane te kad je odluka o žalbi donesena u relativno primjerenom roku, postoje prima facie razlozi koji ukazuju da su sudovi postupali na način koji bi mogao voditi zaključku o tome da je način vođenja postupka i period u kojem je postupak vođen i okončan na dvije sudske instance, suprotan standardu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, s tim u vezi, podsjeća na svoju praksu prema kojoj apelanti moraju učiniti vjerovatnim navode na kojima zasnivaju svoje tvrdnje o kršenju prava na koja se pozivaju u apelaciji, pa prema tome, i tvrdnje o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku (vidi, odluku Ustavnog suda broj AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine), a nesporno je da apelant to u okolnostima konkretnog slučaja nije učinio.
13. Ustavni sud također smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ponavlja prigovore koje je isticao u postupcima pred redovnim sudovima koji su ih detaljno razmotrili i u obrazloženjima osporenih odluka, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP dali iscrpne razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično-pravne stvari. Pri tom apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U tom kontekstu Ustavni sud također smatra da, suprotno apelacionim navodima, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazalo da je procjena dokaza bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Kantonalni sud i ove prigovore ocijenio neosnovanim, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju ovog prava vezuju za sudsku ocjenu dokaza, jer u vezi s tim navodima, apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovog prava, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su redovni sudovi došli. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovjesti iz II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant navode o povredi ovog prava osim tvrdnje da je oglašen krivim za radnje koje je poduzimao „obavljajući molitvu u vjerskom objektu“, nije ničim obrazložio, niti iz činjenica predmeta proizlazi da se o ovom pravu odlučivalo u predmetnom krivičnom postupku. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem ovog prava zbog čega zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie )neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić