Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-518/10 (A. T.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Priznavanje strane sudske odluke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-518/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP-518/10, rješavajući apelaciju Aleksandra Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Tomića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 531 od 3. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Goran Marić, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 531 od 3. decembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-172/05 od 27. marta 2007. godine obavezan je apelant da tužitelju „Kosig Dunav“ osiguranje a.d. Banjaluka Filijala Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime štete isplati iznos od 11.169,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. septembra 2005. godine pa do isplate i naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.520,00 KM sve u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrdio da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o osiguranju od autoodgovornosti o čemu je tužitelj apelantu izdao potvrdu – polisu o osiguranju od autoodgovornosti (preciziranog broja) za period od 10. septembra 2004. godine do 10. septembra 2005. godine. Dalje je utvrđeno da je rješenjem Gradskog sudije za prekršaje u Beogradu broj DS-98-S-203593/05 od 22. marta 2005. godine (pravosnažno 31. marta 2005. godine) utvrđena prekršajna odgovornost apelanta, koji upravljajući svojim putničkim vozilom, sa koncentracijom alkohola u organizmu od 1,52 promila (utvrđenom prilikom alkotestiranja), nije podesio brzinu kretanja svog vozila osobinama i stanju puta i drugim saobraćajnim uslovima te je prednjom stranom svog vozila udario u zadnju stranu drugog vozila koje je bilo zaustavljeno na znak crvenog svjetla semafora,. Nadalje je utvrđeno da su na osnovu apelantove polise osiguranja i zelenog kartona oštećeni iz predmetne saobraćajne nezgode kod osiguravajuće kuće „Dunav osiguranje“ Beograd zaključili vansudska poravnanja o isplati štete na dinarski iznos čija je protuvrijednost 5.641,47 EUR. Na osnovu zahtjeva navedene osiguravajuće kuće tužitelj je toj osiguravajućoj kući odlukom o likvidaciji štete od 16. augusta 2005. godine isplatio ukupan iznos od 11.169,98 KM. Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju štetu pričinio apelant koji je upravljao vozilom osiguranim kod tužitelja, da je tužitelj nadoknadio štetu trećim licima po osnovu tog štetnog događaja (koji je predstavljao osigurani slučaj) i da ima pravo regresa od apelanta koji je u momentu nastanka saobraćajne nezgode bio u alkoholiziranom stanju koje ga je onemogućilo da ima kontrolu nad vozilom. Iz navedenih razloga, primjenom odredbi člana 73. Zakona o osiguranju imovine i lica i člana 12. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjem od odgovornosti kao i člana 897. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan. Prigovor apelanta da tužitelj nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva jer rješenje Gradskog sudije za prekršaje u Beogradu nije priznato kao strana sudska odluka pa se ne može koristiti kao dokaz Osnovni sud je odbio kao neosnovan jer je kako je zaključio Osnovni sud tužitelj u svemu postupio saglasno navedenim zakonskim odredbama a predmet spora nije bilo priznanje strane sudske odluke nego pravo regresa tužitelja prema apelantu. Ostale prigovore apelanta da tužitelj nije dokazao ni visinu štete jer poravnanje između osiguranja u Beogradu i oštećenih ne može da bude dokaz o visini štete posebno što se ne zna ko je procijenio visinu štete i što se može posumnjati u korektnost utvrđene visine štete, kao i prigovore autentičnosti svih izvedenih dokaza Osnovni sud nije prihvatio jer je nesporno utvrđeno da je tužitelj isplatio štetu koja je nastala u saobraćajnoj nezgodi a koju je prouzrokovao apelant trećim licima.
4. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant se žalio Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je presudom broj 011-0-Gž-07-000 926 od 26. februara 2008. godine žalbu apelanta uvažio prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan...Okružni sud je zaključio da tužitelj provedenim dokazima nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva. S toga je primjenom odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kao i čl. 123. i 126. istog zakona žalbu apelanta uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.
5. Tužitelj je protiv navedene presude Okružnog suda podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-08-000 531 od 3. decembra 2009. godine reviziju uvažio i presudu Okružnog suda preinačio tako što se žalba apelanta odbija i presuda Osnovnog suda broj P-172/05 od 27. marta 2007. godine u dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđuje, dok se apelantova žalba u dijelu odluke o troškovima postupka djelimično uvažava i odluka o troškovima postupka preinačava tako da se naknada troškova postupka snižava sa iznosa od 5.520,00 KM na iznos od 4.920,00 KM. Navedenom presudom Vrhovnog suda apelant je obavezan nadoknaditi tužitelju troškove revizionog postupka u iznosu od 900,00 KM.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se prema članu 145. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima smatra da je pod dejstvom alkohola (usljed čega se to lice pojavljuje kao regresni obveznik) lice s više od 0.5 promila u krvi pod uslovom da je uzrok nezgode u alkoholiziranosti vozača vozila osiguranog kod osiguravača. Dalje je navedeno da u vrijeme nastanka predmetne saobraćajne nezgode (22. mart 2005. godine) u primjeni je bio Zakon o osiguranju imovine i lica a članom 73. tog zakona je propisano da organizacija za osiguranje kod koje se vlasnik odnosno korisnik osigurao od odgovornosti dužna je da štetu koja je upotrebom vozila pričinjena u inostranstvu naknadi trećem licu do visine određene propisima o obaveznom osiguranju države u kojoj je šteta nastala. I prema odredbi člana 12. kasnijeg Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila koji je stupio na snagu 8. marta 2005. godine a u primjeni je od 16. maja 2005. godine osiguravač od autoodgovornosti koji je isplatio naknadu oštećenom u saobraćajnoj nezgodi koju su prouzrokovala lica čija je odgovornost prema trećim licima pokrivena tim zakonom ima pravo da tu naknadu potražuje od lica koja su odgovorna za nezgodu u skladu s ZOO, ali samo u slučajevima propisanim u alinejama od 1. do 5. člana 12. navedenog zakona. Jedan od tih slučajeva je i kada je vozač bio pod uticajem alkohola ili droga koji su ga onemogućavali da ima kontrolu nad vozilom (član 12. alineja 5. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila). Vrhovni sud je dalje naveo da iz stanja spisa proizilazi da je u prekršajnom postupku pred Gradskim sudijom za prekršaje u Beogradu utvrđena odgovornost apelanta za predmetnu saobraćajnu nezgodu, kao i da je apelant u predmetnom postupku priznao činjenice i okolnosti u pogledu nastanka saobraćajne nezgode. Vrhovni sud je utvrdio da je činjenicu da je apelant vozilom upravljao pod dejstvom alkohola kada je prouzrokovao saobraćajnu nezgodu tužitelj dokazao navedenim pravosnažnim rješenjem Gradskog sudije za prekršaje od 22. marta 2005. godine, te da za priznanje te odlučne činjenice po ocjeni Vrhovnog suda nije bilo nužno priznanje navedenog rješenja kao strane sudske odluke na čemu je apelant neosnovano insistirao u toku postupka. Okolnosti u kojima je došlo do predmetne saobraćajne nezgode upućuju na zaključak da je saobraćajna nezgoda nastupila zbog nemogućnosti apelanta da zbog alkoholiziranosti u potpunosti i u skladu sa saobraćajnim propisima upravlja vozilom. Prema tome, kako je dalje utvrdio Vrhovni sud, tužitelj koji je oštećenima nadoknadio štetu na osnovu predmetnog štetnog događaja koji je apelant skrivio stupa u prava oštećenog i može s osnovom zahtijevati da mu apelant regresira plaćeni iznos. Apelant nije provedenim dokazima dokazao da je šteta posljedica nekog drugog uzroka a ne njegovog postupanja. Vrhovni sud je utvrdio da je ostvarenje regresnog prava tužitelja uslovljeno ispunjenjem obaveze tužitelja iz kog osnova mu pripada regresno pravo. Vrhovni sud se pozvao na član 155. ZOO i naveo da je tužitelj u toku postupka dokazao da je isplatom oštećenim iznosa od 11.169,98 KM navedenog u odluci tužitelja o likvidaciji štete od 16. augusta 2005. godine umanjena njegova imovina za taj iznos, zbog čega su ispunjene zakonske pretpostavke u odnosu na regresni zahtjev prema apelantu. Suprotno zaključku Okružnog suda, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 7, 102. i 123. ZPP koje propisuju dužnost svake stranke da iznese sve činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve i da izvede dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Obzirom da se provedeni dokazi tužitelja međusobno dopunjuju a da apelant osim prigovora nije dokaze osporio niti drugim dokazima doveo u sumnju, po mišljenju Vrhovnog suda tužitelj je provedenim dokazima dokazao osnov i visinu regresnog potraživanja prema apelantu. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešnim tumačenjem odredbi ZPP koje regulišu pravila o teretu dokazivanja pogrešno utvrdio da tužitelj nije dokazao predmetno potraživanje pri čemu je izgubio iz vida da je na apelantu bio teret dokazivanja.
7. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio član 86. Zakona o rješavanju sukobu zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima u vezi sa članom 458. ZPP, jer je prihvatio kao dokaz rješenje Gradskog sudije za prekršaje u Beogradu od 22. marta 2005. godine, a koje kao strana sudska odluka prethodno nije bilo priznato od strane suda u BiH, odnosno u konkretnom slučaju od strane Okružnog suda. Apelant dalje navodi da je tužitelj isprave koje je proveo kao dokaze podnio u neovjerenoj fotokopiji, te da je apelant prigovorio na autentičnost isprava. Istakao je da je članom 134. stav 1. ZPP propisano da je stranka dužna da sama podnese ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda a da prema sudskoj praksi ako stranka prigovori autentičnosti isprave stranka je dužna da podnese ispravu u izvorniku. Apelant također navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe čl. 7, 123. i 126. ZPP. Tu proizvoljnost po mišljenju apelanta obrazložio je Okružni sud kada je utvrdio da tužitelj nije dokazao da se sva isplata štete odnosila na predmetni štetni događaj, odnosno da se ne zna koji su iznosi isplaćenih naknada, kamata, troškova itd, to jeste proizvoljno je utvrđena visina štete.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio navode apelanta, te dao razloge zašto navodi apelanta vezani za priznanje strane sudske odluke i autentičnost podnesenih dokaza ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica, odredbe ZOO i ZPP. Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim, niti je Ustavni sud pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno i procesno pravo proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1.Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant također navodi da je osporenom presudom prekršeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Obzirom da apelant osim paušalnog navoda da je diskriminiran nije ponudio nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud i navode apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić