Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-522/10 (E. O., S. Č., N. S., F. R. i M. B.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-522/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP-522/10, rješavajući apelaciju Edhema Omanovića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edhema Omanovića, Seada Čurta, Nijaza Smajlovića, Faruka Reizbegovića i Mustafe Birno, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-000291 od 16. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edhem Omanović, Sead Čurt, Nijaz Smajlović, Faruk Reizbegović i Mustafa Birno (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mensud Burić, advokat iz Visokog, podnijeli su 9. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0- Gž-08-000291 od 16. decembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR- 2785/05 od 9. novembra 2007. godine obavezana je tužena Federacija BiH, Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime plaće za februar i mart 2001. godine kao i na ime regresa za period 1999. Do 2002. godina isplati pojedinačne iznose kako su precizirani u izreci presude, sve sa zakonskim zateznim kamatama kako je precizirano u izreci presude. Istom presudom tužena je obavezana apelantima naknaditi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporan pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva apelanata za isplatu plaća i regresa. Dalje je navedeno da je tužena istakla prigovor neblagovremenosti tužbe i prigovor zastare novčanog potraživanja. Općinski sud je u provedenom postupku utvrdio da je prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja neosnovan. Također, je utvrdio da su apelanti podnijeli tužbu nakon proteka roka od tri godine od dospjeća potraživanja iz radnog odnosa propisanog članom 106. Zakona o radu. Međutim, Općinski sud je zaključio da je tužena zaključkom o „Listi odgođenih plaćanja“ iz budžeta Federacije BiH od 4. novembra 2002. godine priznala postojanje svoje obaveze prema pripadnicima vojske i Federalnog ministarstva odbrane po osnovu neisplaćenih plaća i drugih naknada čime je došlo do prekida zastare u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga Općinski sud je utvrdio da je obaveza tužene naknadno utvrđena Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH koji je stupio na snagu 28. novembra 2004. godine, čijim odredbama su obuhvaćena i predmetna potraživanja. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev apelanata.

4. Protiv navedene presude Općinskog suda žalila se tužena. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-08-000291 od 16. decembra 2009. godine žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da niti jednom odredbom Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04) tužena nije izričito priznala potraživanje apelanata te da se stoga donošenje tog zakona ne može smatrati priznanjem duga što bi za posljedicu imalo prekid roka zastare. Navedeno je da je odredbom člana 387. ZOO propisano «da se pored priznanja duga, priznanje duga može učiniti na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja i slično, ali ne i donošenjem određenog zakonskog propisa, pismenih obavještenja ili javnih poziva» kako to smatraju apelanti. Također je navedeno da ni zaključkom o „Listi odgođenih plaćanja“ tužena nije priznala dug čime bi nastupio prekid zastarijevanja u smislu člana 387. stav 1. ZOO. Navedeni zaključak kako je utvrdio Kantonalni sud predstavlja akt Vlade povodom izvršenja budžeta pa se ne može smatrati priznanjem duga niti odricanjem od zastarjelosti u smislu čl. 366. i 387. ZOO.

6. Apelanti smatraju da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je osporena odluka donesena kao rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava od strane Kantonalnog suda. Apelanti su istakli da je tužena priznala dug donošenjem zaključka o „Listi odgođenih plaćanja“ iz budžeta FBiH za 2002. godinu i Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH te da je tim prekinut rok zastarijevanja u smislu člana 387. ZOO.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Vezano za navode apelanata da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kad je zaključio da tužena nije zaključkom o „Listi odgođenih plaćanja“ iz budžeta FBiH za 2002. godinu, kao i donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH priznala dug pa da je time došlo do prekida zastare njihovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-3730/08 od 22. februara 2011. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz liste odgođenih plaćanja ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu.

9. Budući da je i u konkretnom slučaju drugostepeni sud dao detaljno obrazloženje zašto se zaključak o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu kao i odredbe Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH, ne mogu smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-3730/08.

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-522/10 (E. O., S. Č., N. S., F. R. i M. B.) | Sudska praksa | Aktio