Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5300/10 (M.B. iz Travnika,N. K. iz Vareša, Z. Z. iz Mostara, F. H. iz Konjica, A. H. iz Konjica i drugi)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-5300/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 5300/10, rješavajući apelaciju M. B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije M. B., Nedžada Kevrića, Zulfe Zuhrića, Ferida Hodžića, Atifa Hodžića, Mehe Volodera, Zdenka Jurića, Marija Beuza, Snježane Vasilj, Ante Čelića, Marija Pažena, Zdravka Jurkovića, Gavrana Radice, Tome Miličevića, Danice Karamatić, Željka Galića, M. B., Naila Mehmedovića, Zorana Gavrana, Ismeta Kerle, Sifeta Korjenića, Rame Salmana, Edvina Jugovića i Vahida Zahirovića podnesene protiv:
- Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-000428 od 24. augusta 2010. godine,
- presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006786 08 Rsz od 13. jula 2010. godine, broj 09 0 Rs 007556 08 Rsz od 8. januara 2013. godine, broj 65 0 Rs 047214 09 Rsz od 18. januara 2013. godine, broj 65 0 Rs 03823 09 Rsz od 26. decembra 2012. godine, broj 65 0 P 050252 11 Gž od 22. januara 2013. godine, broj 09 0 Rs 006553 08 Rsz od 22. marta 2013. godine, broj 65 0 Rs 049561 09 Rsz od 26. decembra 2012. godine, broj 65 0 Rs 050839 09 Rsz od 11. januara 2013. godine i broj 65 0 Rs 067339 11 Rsz od 11. januara 2013. godine, Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 034282 10 Rsz od 19. septembra 2011. godine i broj 58 0 Rs 036074 10 Rsz od 5. oktobra 2011. godine,
- presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047214 08 P od 27. januara 2009. godine, broj 65 0 P 03823 06 P od 4. marta 2009. godine, 65 0 P 050252 05 P od 22. juna 2011. godine, broj 65 0 P 049561 05 P od 14. novembra 2008. godine, broj 65 0 P 050839 07 P od 28. oktobra 2013. godine i broj 65 0 P 067339 08 P od 15. jula 2010. godine, Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 034282 07 Rs od 7. jula 2010. godine i broj 58 0 Rs 036074 07 Rs od 26. marta 2010. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. iz Travnika, kojeg zastupa Amir Ahmetspahić, advokat iz Sarajeva, Nedžad Kevrić iz Vareša, Zulfo Zuhrić iz Mostara, Ferid Hodžić iz Konjica, Atif Hodžić iz Konjica, Meho Voloder iz Mostara, koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, Zdenko Jurić iz Mostara, Mario Beuz iz Mostara, Anto Čelić iz Mostara, Mario Pažen iz Mostara, Zdravko Jurković iz Mostara, Gavran Radica iz Mostara, Tomo Miličević iz Mostara, Danica Karamatić iz Mostara, Željko Galić iz Mostara, koje zastupa Odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, M. B. iz Cazina, kojeg zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, Nail Mehmedović iz Srebrenice, Zoran Gavran iz Ljubuškog, Ismet Kerla iz Vogošće, Sifet Korjenić iz Vogošće, Ramo Salman iz Goražda, Edvin Jugović iz Travnika i Vahid Zahirović iz Jablanice, koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od 29. novembra 2010. do 16. aprila 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Sarajevu, Kantonalnog suda u Mostaru, Općinskog suda u Sarajevu i Općinskog suda u Mostaru, preciziranih u izreci ove odluke.
2. U predmetu broj AP 2133/12 apelanti Anto Čelić, Mario Pažen, Zdravko Jurković, Gavran Radica, Tomo Miličević, Danica Karamatić i Željko Galić, pored već podnesene apelacije kojom su osporavali Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006553 08 Rsz od 22. marta 2012. godine, dostavili su podnesak u kojem su osporili i Rješenje Vrhovnog suda kojim je njihova revizija izjavljena protiv navedene Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 006553 08 Rsz od 22. marta 2012. godine odbačena kao nedozvoljena. Navedeni podnesak je registriran kao nova apelacija broj AP 1576/13.
3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 5300/10, AP 2424/11, AP 2425/11, AP 4174/11, AP 4391/11, AP 2133/12, AP 1411/13, AP 1576/13, AP 1584/13, AP 1586/13, AP 1589/13, AP 1590/13, AP 1591/13, AP 1592/13 i AP 1593/13 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 5300/10. Ukupno je spojeno 15 predmeta.
4. Ustavni sud je odlukama br. AP 3964/10 od 27. oktobra 2010. godine i AP 1793/10 od 21. jula 2010. godine odbacio apelacije apelanata Nedžada Kevrića, Zulfe Zuhrića, Ferida Hodžića, Atifa Hodžića i Mehe Volodera kao preuranjene s obzirom na to da je bio u toku postupak pred Vrhovnim sudom po revizijama apelanata izjavljenim protiv drugostepenih presuda. Ustavni sud je u navedenoj odluci apelante uputio da, nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelacije u kojima su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njihova apelacija odbačena kao preuranjena, što su apelanti i učinili, te su podnijeli apelacije protiv rješenja Vrhovnog suda br. 70 0 Rs 001286 10 Rev od 5. aprila 2011. godine i 65 0 P 049822 10 Rev od 5. aprila 2011. godine.
5. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate raznih potraživanja iz radnog odnosa (plata, regres, topli obrok, troškovi prevoza i sl.) za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima. U tužbenim navodima apelanti su se pozvali na Zakon o radu FBiH («Službene novine FBiH» broj 32/00, u daljnjem tekstu: ZOR), Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00), Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04, 56/04 i 68/05 i 33/06), Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), Zaključak Vlade o listi odgođenih plaćanja iz Budžeta FBiH za 2002. godinu («Službene novine FBiH» broj 64/02) i Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04).
6. Odlučujući o zahtjevima apelanata, Općinski sud u Sarajevu je u pojedinim predmetima donio presude kojima je obavezao tuženu da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za određene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Općinski sud u Sarajevu se u obrazloženjima presuda pozvao na odredbe čl. 4, 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene neto-plaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres Općinski sud u Sarajevu se pozvao na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je navedeno u obrazloženjima presuda, da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. ZOR-a. Također je navedeno da je odredbom člana 366. stav 1. ZOO regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Općinski sud u Sarajevu je na osnovu uvjerenja tužene utvrdio da tužena apelantima priznaje da im nisu isplaćene plaće, regresi, te naknade za topli obrok za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, prema mišljenju Općinskog suda u Sarajevu, ona se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Općinski sud u Sarajevu je zaključio da, budući da je utvrđeno da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi zahtjevi za isplatu plaća i regresa su osnovani.
7. U pojedinim apelacijama Općinski sud u Sarajevu i Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: općinski sudovi) su osporenim presudama odbili kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata. Općinski sudovi su u obrazloženju osporenih presuda naveli da su predmetna potraživanja apelanata zastarjela u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. ZOR-a. Osim toga, Općinski sudovi su u pojedinim predmetima naveli da je naknada za ishranu u toku rada (topli obrok) popisana članom
31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» br. 23/00), te članom 9. stav 1. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela uprave i članom 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće u iznosu od 2% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sudovi su konstatovali da je smisao prava na naknadu troškova toplog obroka za vrijeme rada da se zaposleniku obezbijedi mogućnost da koristi jedan topli obrok za vrijeme rada, te da poslodavac može da se opredijeli da topli obrok uposlenicima obezbjeđuje vlastitim sredstvima i u vlastitim prostorijama. S obzirom na to da je tokom postupka kao nesporno utvrđeno da je tužena osigurala apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, općinski sudovi su zaključili da apelantima ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok. Pored toga, općinski sudovi su u pojedinim predmetima zaključili da apelantima ne pripada pravo na troškove prevoza u smislu člana 3. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće.
8. Odlučujući o žalbama tužene protiv prvostepenih presuda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, Kantonalni sud u Sarajevu je osporenim presudama žalbe tužene uvažio i prvostepene presude preinačio na način što je tužbene zahtjeve apelanata odbio kao neosnovane. U obrazloženjima je navedeno da je tužena u žalbama osnovano ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz člana 106. ZOR-a, budući da su apelanti podnesenim tužbama i postavljenim zahtjevima potraživali isplatu plaća i regresa uglavnom za period od 1999. do 2001. godine, a kako su tužbe podnijeli u periodu od 2005. do 2008. godine, to proizlazi da su podnesene nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, pa je samim tim nastupila zastarjelost potraživanja. S tim u vezi, navedeno je da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja, jer iz sadržaja teksta zakona ne proizlazi izričito priznanje duga, niti se radi o izjavi potpisanoj od lica koje je ovlašteno da zastupa tuženu u skladu sa zauzetim stavom Vrhovnog suda (Presuda broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. decembra 2008. godine). S obzirom na to da su tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda u Sarajevu, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata, u smislu člana 106. ZOR-a, zbog čega je odbio tužbene zahtjeve apelanata.
9. U pojedinim apelacijama Kantonalni sud u Sarajevu i Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: kantonalni sudovi) su osporenim presudama odbili kao neosnovane žalbe apelanata i potvrdili prvostepene presude. Kantonalni sudovi su u obrazloženju osporenih presuda naveli da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 372. stav 1. ZOO i člana 106. ZOR-a. Naime, prema shvatanju kantonalnih sudova, Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO. Kantonalni sudovi su u pojedinim predmetima, također, naveli da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka.
10. Vrhovni sud je u predmetu broj AP 5300/10, odlučujući o reviziji apelanta M. B. izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio presudu navedenu u izreci ove odluke kojom je djelimično usvojio apelantovu reviziju i preinačio drugostepenu presudu u odnosu na isplatu regresa za 2002. godinu sa zakonskim zateznim kamatama, tako što je odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu, dok je u ostalom dijelu odbio kao neosnovanu reviziju apelanta M. B. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu isplate plaća i regresa za 2000. i 2001. godinu, utvrdivši da je zastarijevanje u predmetnom sporu prekinuto priznanjem duga tužene. Naime, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nema prekida zastarjelosti, jer samo jasno, određeno i bezuslovno priznanje duga od ovlaštenog lica dužnika dovodi do prekida zastarjelosti, a ti neophodni uslovi, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu ispunjeni u konkretnom slučaju. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno zaključio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u pogledu isplate regresa za 2002. godinu zbog zastarjelosti, budući da je tužena propustila da u toku postupka dokaže da je navedeno potraživanje apelanta uistinu zastarjelo.
11. Rješenjima Vrhovnog suda br. 70 0 Rs 001286 10 Rev od 5. aprila 2011. godine, 65 0 P 049822 10 Rev od 5. aprila 2011. godine i 65 0 P 299187 12 Rev od 17. januara 2013. godine odbačene su kao nedozvoljene revizije apelanata Nedžada Kevrića, Zulfe Zuhrića, Ferida Hodžića, Atifa Hodžića, Mehe Volodera, Ante Čelića, Marija Pažena, Zdravka Jurkovića, Gavrana Radice, Tome Miličevića, Danice Karamatić, Željka Galića (predmeti br. AP 2424/11, AP 2425/11 i AP 1576/13) izjavljene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 Rs 006786 08 Rsz od 13. jula 2010. godine, 65 0 P 049822 08 Gž od 16. marta 2010. godine i 09 0 Rs 006553 08 Rsz od 22. marta 2012. godine. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je istakao da, budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažnih presuda ne prelazi navedeni iznos, shodno odredbi člana 237. stav 2. ZPP, revizije nisu dozvoljene. Osim toga, Vrhovni sud nije našao ni osnova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, jer, prema ocjeni tog suda, odlučivanje po predmetnim revizijama ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer sudovi, između ostalog, nisu pravilno primijenili odredbe ZOO, naročito one koje se odnose na pitanje zastarjelosti, kao i na proizvoljnu primjenu člana 106. ZOR-a. Apelanti smatraju da je tužena priznala dug donošenjem zaključaka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, javnim pozivom za prijašnje uposlenike Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH, kao i donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, čime je prekinut rok zastarijevanja u smislu člana 387. ZOO i da je počeo iznova teći shodno članu 392. ZOO. Stoga, prema mišljenju apelanata, stav sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi kao neosnovani potpuno je proizvoljan, jer je tužena priznanjem duga priznala zastarjelu obavezu. Također, apelanti navode da su sudovi u pogledu njihovih potraživanja proizvoljno primijenili odredbe Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće i Kolektivnog ugovora. Zbog istih razloga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu, te pravo na nediskriminaciju.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud zapaža da su apelanti Nedžad Kevrić, Zulfo Zuhrić, Ferid Hodžić, Atif Hodžić, Meho Voloder, Anto Čelić, Mario Pažen, Zdravko Jurković, Gavran Radic, Tomo Miličević, Danica Karamatić i Željko Galić (predmeti br. AP 2424/11, AP 2425/11 i AP 1576/13) u apelacijama kao osporene odluke naveli rješenja Vrhovnog suda br. 70 0 Rs 001286 10 Rev od 5. aprila 2011. godine, 65 0 P 049822 10 Rev od 5. aprila 2011. godine i 65 0 P 299187 12 Rev od 17. januara 2013. godine kojima su njihove revizije izjavljene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 Rs 006786 08 Rsz od 13. jula 2010. godine, 65 0 P 049822 08 Gž od 16. marta 2010. godine i 09 0 Rs 006553 08 Rsz od 22. marta 2012. godine odbačene kao nedopuštene, pa, prema tome, u konkretnom slučaju revizije su bile neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da su konačne odluke u pomenutim apelacijama, u smislu ranije iznesenog stava, presude Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 Rs 006786 08 Rsz od 13. jula 2010. godine, 65 0 P 049822 08 Gž od 16. marta 2010. godine i 09 0 Rs 006553 08 Rsz od 22. marta 2012. godine.
15. Navodi apelanata da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju u suštini se svode na osporavanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili da im tužena na ime raznih potraživanja iz radnog odnosa isplati iznose navedene u predmetnim tužbama. U odnosu na navedeno, Ustavni sud ukazuje da je u svojim brojnim odlukama, npr., br. AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, AP 2651/09 od 20. aprila 2011. godine i AP 293/10 od 30. oktobra 2012. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao identično pravno pitanje i zaključio da su sudovi dali dovoljno jasno obrazloženje kada su zaključili da apelantima ne pripada pravo na isplatu spornih novčanih naknada iz radnog odnosa. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutim odlukama br.
AP 884/07, AP 2651/09 i AP 293/10.
16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić