Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-584/10 („AE-HERMES“ d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-584/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP-584/10, rješavajući apelaciju „AE-HERMES“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „AE-HERMES“ d.o.o.
Cazin, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Mals 028762 09 Pz od 9. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Mals 028762 07 Mals od 30. marta 2009.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „AE-HERMES“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 15. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mals 028762 09 Pz od 9. decembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Mals 028762 07 Mals od 30. marta 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Mals 028762 07 Mals od 30. marta 2009.
godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi „BESKER“ d.o.o. Jaklići, Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime duga za izvršene usluge prevoza isplati iznos od 733,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da apelant u toku postupka ničim nije osporio navode tuženog iznesene na pripremnom ročištu da sa apelantom „nikada nije izvršavao bilo kakve poslove, odnosno pružanje usluga od strane [apelanta], već je posao iz koga [apelant] crpi pravni osnov i potražuje dug dogovorio preko posrednika F.D. iz Jajca prema kome je u cijelosti ispoštovao usmeni dogovor“. Iz provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju, odnosno činjenice da je izvršio prevoz stvari za tuženog na relaciji Verona-Izačić i uslove pod kojima je izvršio prevoz, iako je saglasno odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio dužan dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Tvrdnju apelanta iz podneska od 3. marta 2008. godine da je sam tuženi apelantu uplatio iznos od 1.755,00 KM što znači i da je direktno poslovao sa apelantom i da je djelimično isplatio dug po računu broj 01-2/06, Općinski sud nije prihvatio jer sudu nije ponuđen niti jedan dokaz da je tuženi zaista apelantu uplatio navedeni iznos. Dalje je navedeno da, da bi apelant ostvario pravo na naknadu za prevoz i troškove u vezi sa prevozom saglasno odredbi člana 659. Zakona o obligacionim odnosima iz koje apelant crpi pravni osnov za postavljeni tužbeni zahtjev potrebno je da dokaže da je prevoz i izvršio, za koga i pod kojim uslovima ga je izvršio, a kako suprotno obavezi iz člana 123. ZPP apelant nije dokazao navedene činjenice Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
4. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant se žalio Kantonalnom sudu koji je presudom broj 58 0 Mals 028762 09 Pz od 9. decembra 2009. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti iz člana 429. ZPP a da je odredbom člana 433. ZPP propisano da se presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je dalje naveo da je čitava žalba apelanta usmjerena na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojih razloga se presuda ne može pobijati shodno članu 433. ZPP. Kantonalni sud je zaključio da budući da ne postoje razlozi žalbe, a ni drugi razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti da je predmetna žalba neosnovana.
6. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima i ZPP i zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, a u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić