Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-587/10 (Jahorina osiguranje AD Pale – Filijala Brčko)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Imovina
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-587/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP-587/10, rješavajući apelaciju Jahorina osiguranja AD Pale – Filijala Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jahorina osiguranja AD Pale – Filijala Brčko, podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH br. 097-0-Rev-09-000002 od 30. novembra 2009. godine i broj 097-0-Pž-08-000120 od 16. decembra 2008.

godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 096-0-Ps- 07-000093 od 27. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jahorina osiguranje AD Pale – Filijala Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 15. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Rev-09-000002 od 30. novembra 2009. godine, presude Apelacionog suda broj 097-0-Pž-08-000120 od 16. decembra 2008. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-Ps-07-000093 od 27. maja 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-Ps-07-000093 od 27. maja 2008. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime regresne naknade štete isplati iznos od 277.486,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka (stav prvi izreke presude). Istom presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stav drugi izreke presude).

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Novom Sadu broj P-7249/91 obavezan da isplati i da je isplatio Milki Đokanović iznos štete utvrđen tom presudom i presudom Vrhovnog suda Srbije, kao vlasnik imovine „Sarajevo osiguranja“ u Brčkom, a da je presudom Osnovnog suda broj P-693/02-1 utvrđeno da je tuženi vlasnik cjelokupne imovine „Sarajevo osiguranja“ u Brčkom i koji se uknjižio kao vlasnik, dok je apelant brisan kao vlasnik navedene imovine. Osnovni sud je dalje naveo da prema odredbi člana 12. Aneksa konačne Arbitražne odluke od 18. augusta 1999. godine vlasti tuženog upravljaju cjelokupnom društvenom-javnom imovinom unutar tuženog, a sve promjene i raspolaganja na nekretninama mogu se vršiti samo uz saglasnost i odobrenje Supervizora za tuženog. Činjenica da je presudom tog suda broj P-693/02-1 utvrđeno da je ništav upis apelanta u predmetnom zemljišno knjižnom ulošku k.o. Brčko i utvrđeno pravo raspolaganja tuženog slijedom navedene odredbe Aneksa konačne Arbitražne odluke, kako je zaključio Osnovni sud ne znači da je tuženi pravni sljednik „Sarajevo osiguranja“, odnosno pravnog lica koje je bilo upisano kao nosilac prava raspolaganja tom imovinom.

4. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant se žalio Apelacionom sudu koji je presudom broj 097-0-Pž-08-000120 od 16. decembra 2008. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Apelacioni sud je između ostalog naveo da obzirom da je oštećenoj šteta isplaćena po osnovu zaključenog ugovora o osiguranju, a osiguravajuće društvo sa kojim je zaključen ugovor o osiguranju nije prestalo postojati odnosno nije brisano iz sudskog registra, niti su po nekom drugom osnovu prava i obaveze iz poslovanja tog društva prešle na tuženog, zakonska odredba člana 939. Zakona o obligacionim odnosima kojom su propisane pretpostavke za postojanje regresne isplate na ovlašćuje apelanta za isplatu regresne naknade od tuženog. Također, je utvrđeno da nije ostvarena bitna povreda postupka iz člana 284. stav 2. tačka 12. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH koju je apelant obrazložio tvrdnjom da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant predmetnu štetu isplatio oštećenoj samo na osnovu činjenica što je u trenutku presuđenja bio upisan kao vlasnik imovine „Sarajevo osiguranja“ u Brčkom pa je obavezan da štetu plati, dok je tuženi bio vlasnik imovine „Sarajevo osiguranja“ u trenutku isplate štete.

5. Apelant je protiv drugostepene presude podnio reviziju Apelacionom sudu koji je presudom broj 097-0-Rev-09-000002 od 30. novembra 2009. godine reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o obavezi iz ugovora o osiguranju za koju apelant mora da dokaže da je prenesena na tuženog a što apelant nije dokazao. Sama činjenica da je tuženi nosilac prava raspolaganja na zgradi „Sarajevo osiguranja“ u Brčkom nije dovoljna niti predstavlja osnov za ustanovljenje takve obaveze na račun tuženog. Pravno lice sa kojim je zaključen ugovor o osiguranju („Sarajevo osiguranje“) nije brisano iz sudskog registra i još uvijek postoji. Regresni zahtjev može se postaviti prema odgovornom licu za naknadu predmetne štete, a tuženi nije to lice, odnosno apelant čija je obaveza da to dokaže nije dokazao da je tuženi po bilo kojem osnovu odgovoran za predmetnu štetu.

6. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Istakao je da je osnov njegove odgovornosti zasnovan na činjenici da je u trenutku presuđenja bio upisan kao vlasnik imovine „Sarajevo osiguranja“ u Brčkom iako je kasnije navedena imovina upisana na tuženog.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-587/10 (Jahorina osiguranje AD Pale –… | Sudska praksa | Aktio