Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-618/10 (R. J.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-618/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 618/10, rješavajući apelaciju Rasima Jusufovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Jusufovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 80 0 P 007397 09 Gž od 11. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini, broj 80 0 P 007397 01 P od 24. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasim Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 15. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 80 0 P 007397 09 Gž od 11. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 80 0 P 007397 01 P od 24. marta 2009. godine.

2. Ustavni sud je odlučujući o apelaciji AP 2052/08 koju je apelant podnio zbog dužine trajanja predmetnog postupka donio odluku broj AP 2052/08 od 17. septembra 2009. godine, kojom je apelacija djelimično usvojena u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka, te odbačena kao preuranjena u odnosu na kršenje ustavnih prava u odnosu na osporene odluke (vidi, Ustavni sud odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2052/08 od 17. decembra 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Osnovni sud je u ponovnom postupku, odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv Radivoja Đurkovića, Jelene Đurković i Nade Babić (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena, trećetužen ili tuženi) radi naknade štete, Presudom broj 80 0 P 007397 01 P od 24. marta 2009. godine tužbu djelimično uvažio obavezujući tuženu Nadu Babić da apelantu isplati iznos od 125,00 KM na ime naknade štete za zavjesu apelanta i to zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 18. decembra 2000. godine pa do isplate. Tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je apelant tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate štetu u iznosu do 6.860, 00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te da trećetužena plati iznos od 55,00 KM za dvije brave i sigurnosni lanac sa ulaznih vrata, je odbijen. Istom presudom apelant je obavezan da naknadi troškove postupka.

4. Obrazlažući svoj stav za navedeno odlučenje Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant prijeratni nositelj stanarskog prava na stanu u Bijeljini, u ulici Žrtava fašizma broj 25/I-4 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u kojem je živio do avgusta 1994. godine kada ga je napustio zbog ratnih dešavanja, u koji je krajem avgusta iste godine, bez ikakvog rješenja, uselila trećetužena, a potom u novembru 1994. godine, na temelju rješenja od 14. novembra 1994. godine, prvotuženi idrugotužena. Tokom postupka je također nesporno utvrđeno da je apelant po preuzimanju stana u posjed predmetni stan otkupio. Osnovni sud je dalje naveo da je predmet tužbe, naknada štete zbog nedomaćinskog odnosa tuženih prilikom korištenja predmetnog stana, koji se očituje u propuštanju tuženih da obavijeste OJDP «Grad» o dotrajalosti instalacija, nepreduzimanju aktivnosti da se saniraju oštećenja na stanu (krečenje zidova, popravak i farbanje stolarije, popravak vodoinstalacija i sl). U vezi s tim Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja predviđa da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Dakle, kako je naveo Osnovni sud, iz postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da apelant ne traži naknadu štete na pojedinim stvarima koje su tuženi namjerno ili nepažnjom oštetili, osim iznosa za zavjesu koji je apelantu i dosuđen jer je trećetužena priznala da je istu uzela, niti je dokazao postojanje takve štete, već traži naknadu za renoviranje stana usljed njegove dotrajalosti, što i nije bila obaveza tuženih da takav vid štete naknade apelantu, shodno odredbama čl. 1., 2. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene ) u vezi sa odredbom člana 154. ZOO-a. Još je navedeno da je apelant za pričinjenu štetu na stanu trebao, shodno odredbi člana 8. Zakona o prestanku primjene, tužbeni zahtjev usmjeriti na Republiku Srpsku, odnosno da je apelant u postupku otkupa stana imao mogućnost da umanji otkupnu cijenu stana za visinu uloženih sredstava u adaptaciju, kao ratnu štetu, shodno odredbi člana 25. Zakona o privatizaciji državnih stanova.

5. Odlučujući o žalbi apelanta Okružni sud je donio Presudu, broj 80 0 P 007397 09 Gž od 11. decembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je, shodno odredbama ZOO-a, za postojanje odgovornosti i obaveze za naknadu štete potrebno, prije svega da se ostvare zakonske pretpostavke i to postojanje štetne radnje, protivpravnost te štetne radnje i uzročna veza, a što u konkretnom slučaju iz činjeničnog osnova tužbenog zahtjeva, a niti iz utvrđenog činjeničnog stanja tako što nije utvrđeno. Što se tiča prigovora apelanta na utvrđeno činjenično stanje Okružni sud je naveo da apelant žalbom ne ukazuje ni na kakvo drugačije činjenično stanje u odnosu na ono koje je utvrdio prvostepeni sud. Naprotiv iz dijela žalbenih navoda se vidi potvrda istog činjeničnog stanja na kojem je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva, a u preostalom dijelu žalbe ti navodi nisu u vezi sa odlučnim činjenicama za pravilno rješavanje predmetne pravne stvari. Na temelju svega navedenog Okružni sud je odlučio kao u izreci rješenja primjenom odredaba člana 226. ZPP-a.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suštinski u zaista iscrpnoj apelaciji apelant ukazuje da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant osporava zakonitost useljenja tuženih u predmetni stan koje smatra jedino odgovornim za pričinjenu štetu. Uz to opširno opisuje događaje u Bijeljini početkom rata koji su prethodili njegovom napuštanju predmetnog stana. U vezi sa diskriminacijom navodi da je diskriminiran po osnovu nacionalne pripadnosti. Apelant traži da se osporene presude ukinu te da Ustavni sud meritorno odluči tako što će tužene obavezati da mu naknade pričinjenu štetu, te da mu se naknade i troškovi postupka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a te Zakon o prestanku primjene dovoljno jasno obrazložili zašto su u pretežnom dijelu odbili tužbeni zahtjev apelanta smatrajući ga neosnovanim u okolnostima kada tokom postupka nije dokazano da je pričinjena šteta na apelantovom stanu prouzrokovana radnjama tuženih, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naglašava da apelant u apelaciji nije ponudio argumente kojim bi opravdao svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i pravu na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz. Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa apelantovim navodima da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda vezane za navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu te imajući u vidu da apelant osim paušalnih navoda da je diskriminaran po osnovu nacionalnosti, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-618/10 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio