Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-659/10 (O. B.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-659/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 659/10, rješavajući apelaciju Omera Belkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omera Belkića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-

000 293 od 25. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-1331/04 od 5. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Omer Belkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Đurđevika, opština Živinice, kojeg zastupa Petar Bibić, advokat iz Bijeljine, podnio je 17. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 293 od 25. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1331/04 od 5. decembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1331/04 od 5. decembra 2006. godine utvrđeno je da je ništav Ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen pred svjedocima 17. aprila 2002. godine između tužitelja Ljubiše Lalića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelanta, pa je slijedom toga obavezan apelant da isplati tužitelju iznos od 3.000,00 KM, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.020,00 KM (stav I izreke presude). Odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužitelj da mu naknadi štetu u iznosu od 4.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka (stav II izreke presude). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz Ugovora o kupoprodaji nekretnina, koji je zaključen 17. aprila 2002. godine između tužitelja kao kupca i apelanta kao prodavca, proizlazi da je predmet kupoprodaje bila parcela broj 4891, u naravi dvorište površine 162m2 i stambena zgrada površine 87m2, upisana u k.k. ul. broj 537 k.o. Bijeljina I. Osnovni sud je dalje naveo da iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj kao kupac isplatio apelantu kao prodavcu iznos od 18.900,00 KM prilikom potpisivanja tog ugovora, dok je preostali dio kupoprodajne cijene u iznosu od 20.100,00 KM tužitelj trebalo da isplati apelantu u roku od šest mjeseci od dana potpisivanja ugovora. Takođe, Osnovni sud je naveo da je u predmetnom ugovoru navedeno da će se taj ugovor smatrati automatski raskinutim ukoliko tužitelj ne isplati ostatak kupoprodajne cijene u ugovorenom roku, da je u u tom slučaju apelant kao prodavac dužan vratiti primljeni iznos od 15.900,00 KM, te da ima pravo zadržati primljeni iznos od 3.000,00 KM na ime kapare. Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da tužitelj nije isplatio apelantu preostali dio kupoprodajne cijene, da je apelant vratio tužitelju iznos od 15.900,00 KM, dok je iznos od 3.000,00 KM zadržao na ime kapare.

3. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz iskaza parničnih stranaka proizlazi da predmet kupoprodaje nije bila samo parcela broj 4891, već i pravo stvarne služnosti prolaza pješice i vozilima preko parcele broj 4894, koja je vlasništvo Divke Simić, širine od 2,5m, kao i jedna šupa sa septičkom jamom i zemljište površine 88m2, koji su u stvari u sastavu parcele broj 4894, kako je sve prikazano na skici vještaka geometra u predmetu tog suda broj P-91/03. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su u predmetu broj P-91/03 apelant i Divka Simić 27. oktobra 2004. godine zaključili sudsko poravnanje prema kojem se apelant odrekao prava služnosti prolaza preko parcele broj 4894, dok je u svojinu dobio sporni dio zemljišta površine 88m2 koje je u sastavu parcele broj 4894, te mu je priznato pravo svojine na šupi i septičkoj jami. Imajući u vidu da ugovor o kupoprodaji nekretnina, koji su zaključili apelant i tužitelj, ne sadrži podatke o spornom prolazu, šupi i septičkoj jami, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor ništav u smislu odredaba člana 47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) (koje regulišu ništavost ugovora zbog predmeta). Pri tome, Osnovni sud je naveo da apelant nije obezbijedio tužitelju prolaz širine 2,5m, te da je u međuvremenu apelant prodao predmetne nekretnine trećem licu. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da apelant nema pravo da zadrži iznos od 3.000,00 KM, bez obzira što tužitelj nije u ugovorenom roku isplatio ostatak kupoprodajne cijene. Takođe, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da apelantova kuća nije bila osposobljena za stanovanje, te da je stoga neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete u vidu izgubljene zakupnine za period od 17. aprila 2002. do 29. novembra 2004. godine.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 012-0-Gž-07-000 293 od 25. decembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nema pravo da zadrži primljeni iznos od 3.000,00 KM na ime kapare. Okružni sud je naveo da u spornoj ugovornoj odredbi nema valjanog pravnog instituta kapare po kojem bi apelant imao pravo zadržati navedeni novčani iznos u slučaju da tužitelj ne isplati preostali iznos kupoprodajne cijene u ugovorenom roku. Naime, Okružni sud je ukazao da sporna ugovorna odredba ne predviđa odgovornost apelanta kao prodavca za eventualno neizvršenje ugovora, iako, u smislu odredaba čl. 79, 80. i 81. ZOO-a, pravni institut kapare podrazumijeva postojanje odgovornosti i za ugovornu stranu koja primi kaparu. Okružni sud je dalje naveo da se sporna ugovorna odredba ne može podvesti ni pod institut kapare kao odustanice u smislu odredaba člana 83. ZOO-a. Naime, Okružni sud je ukazao da je i za primjenu ovih zakonskih odredaba nužno da odredbe ugovora ravnopravno obavezuju obje ugovorne strane (što ovdje nije slučaj), budući da nema obaveze apelanta kao prodavca da vrati udvojenu kaparu (kao odustanicu) za slučaj ukoliko bi apelant odustao od ugovora. Takođe, Okružni sud je naveo da se sporna ugovorna odredba ne može podvesti ni pod institut ugovorne kazne, budući da se radilo o novčanoj obavezi tužitelja, a da, u smislu odredaba člana 270. ZOO-a, ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze. Po mišljenju Okružnog suda, sve navedeno ukazuje da je ništava odredba predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnina kojom je predviđeno zadržavanje iznosa od 3.000,00 KM na ime kapare od strane apelanta, te da je stoga apelant dužan vratiti tužitelju primljeni iznos na ime kupoprodajne cijene shodno odredbama člana 104. ZOO-a. Pri tome, Okružni sud je ukazao da i pored toga što su apelant i tužitelj ugovorili da se predmetni ugovor "smatra automatski raskinutim ako tužitelj ne uplati i preostali iznos kupoprodajne cijene najkasnije za šest mjeseci od dana potpisivanja ugovora", opet postoji obaveza apelanta na vraćanje navedenog novčanog iznosa. Naime, Okružni sud je ukazao da i kod raskida ugovora, strana koja je izvršila ugovor djelimično ili potpuno ima pravo da joj se vrati ono što je dala po takvom ugovoru (član 132. stav 2. ZOO-a). Što se tiče apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa ne proizlazi zaključak o izvjesnosti da bi apelant ostvario dobit izdavanjem predmetnih nekretnina u zakup (jer je bilo neophodno prethodno renovirati stambeni objekat), niti proizlazi zaključak o odgovornosti tužitelja za takvo stanje apelantovog objekta. Takođe, Okružni sud je ukazao da iz ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina 26. oktobra 2004. godine, koji je apelant zaključio sa trećim licem, proizlazi da predmetne nekretnine nisu uslovne za stanovanje.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu pripada pravo da zadrži novčani iznos od 3.000,00 KM na ime kapare, u skladu sa tačkom II predmetnog kupoprodajnog ugovora i odredbama člana 80. ZOO-a, budući da tužitelj u ugovorenom roku nije isplatio preostali dio kupoprodajne cijene. Takođe, apelant smatra da mu pripada pravo na novčani iznos od 4.800,00 KM koji je potraživao na ime izgubljenih kirija koje je mogao ostvariti od izdavanja kuće za period od 17. aprila 2002. do 29. novembra 2004. godine, shodno odredbama čl. 185. i 189. ZOO-a. Pri tome, apelant navodi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da apelantova kuća nije bila uslovna za stanovanje. Konačno, apelant navodi da je tužitelj u predmetnom postupku tražio raskid ugovora, a da su redovni sudovi primijenili odredbe ZOO-a koje se odnose na ništavost ugovora.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U pogledu apelantovih navoda da se redovni sudovi nisu kretali u granicama postavljenog tužiteljevog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ukazuje da, čak i da je apelant dokazao te svoje tvrdnje, Ustavni sud ne bi mogao razmatrati ove navode, budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude, te na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o tome izjasni (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-659/10 (O. B.) | Sudska praksa | Aktio