Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-663/10 (I. A. iz Maglaja)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Izvršni postupak
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-663/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 663/10, rješavajući apelaciju Izudina Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izudina Avdića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 09-003 618 od 22. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenje u Maglaju broj 042-01-I-08-000 507 od 20. oktobra 2009. godine u odnosu na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izudina Avdića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 09-003 618 od 22. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenje u Maglaju broj 042-01-I-08-000 507 od 20. oktobra 2009. godine u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Izudin Avdić iz Maglaja (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 22. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-09-003 618 od 22. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-01-I-08-000 507 od 20. oktobra 2009. godine.
2. Općinski sud je Rješenjem broj 1-042-1-I-08-000 507 od 30.
decembra 2008. godine usvojio prijedlog Nedeljke Pašalić-Lučić (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) protiv apelanta kao izvršenika radi namirenja glavnog duga u iznosu od 60.100,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. juna 2005. godine i troškovima parničnog postupka u iznosu od 3.681,50 KM, te troškovima izvršnog postupka, određujući provođenje izvršenja na apelantovim nekretninama, bliže označenim u navedenom rješenju (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Predmetno izvršenje je određeno na osnovu Presude Općinskog suda broj P-446/05 od 19. februara 2007. godine, potvrđene Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-GŽ-07-000 811 od 8. maja 2008. godine, kojom je apelant obavezan da tražiocu izvršenja na ime duga isplati novčani iznos od 60.100,87 sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda broj 042-0-Dn-09-000031 od 15. maja 2009. godine dozvoljen je upis zabilježbe određenog izvršenja u C listu zk. uloška u kojem su predmetne nekretnine bile upisane u korist tražitelja izvršenja, a shodno odredbi člana 72. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
3. Na rješenje o izvršenju apelant je blagovremeno uložio prigovor, navodeći da su pobijane presude na osnovu kojih se traži izvršenje donesene počinjenim krivičnim djelom u toku postupka i iznošenjem lažnih činjenica i dokaza.
4. Općinski sud je Rješenjem broj 042-01-I-08-000 507 od 20.
oktobra 2009. godine odbio apelantov prigovor kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naglasio da u izvršnom postupku nije u mogućnosti da preispituje presude - izvršne isprave koje su donesene u parničnom postupku. Također, Općinski sud je, u pogledu apelantovih navoda da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu njega i njegove supruge, istakao da u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje na predmetnim nekretninama nije bilo upisanog suvlasništva njegove supruge. Osim toga, Općinski sud je istakao da je odredbama člana 72. stav 3. ZIP-a propisano da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika nepokretnosti kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzimati prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo. Budući da se, kako je istakao Općinski sud, prigovor apelanta kao izvršenika ne zasniva ni na jednom od razloga propisanih odredbama člana 47. ZIP-a, niti postoje drugi razlozi koji sprečavaju izvršenje, sud je odbio apelantov prigovor uz pozivanje na odredbe člana 49. st. 1. i 2. ZIP-a.
5. Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-09-003 618 od 22.
decembra 2009. godine apelantovu žalbu protiv Rješenja broj 042-01-I-08-000 507 od 20. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je apelantova supruga 22. septembra 2009. godine podnijela prigovor trećeg lica, navodeći da je suvlasnik na ½ dijela predmetnih nekretnina na kojima se traži izvršenje, predlažući da sud uvaži njen prigovor i rješenje o izvršenju stavi van snage u dijelu ½ predmetne nekretnine, te da je Općinski sud pravilno odlučio kada ju je, kao treće lice, svojim Zaključkom broj 042-1-I-08- 000 507 od 9. novembra 2009. godine uputio da svoja prava ostvari u parnici, shodno odredbama člana 52. ZIP-a, s obzirom na to da ne postoje dokazi da predmetne nekretnine na kojima se traži izvršenje predstavljaju bračnu stečevinu, kao ni činjenicu da bračnim ugovorom supružnici nisu ugovorili drugačiju podjelu imovine.
6. Navedeno je da je članom 70. stav 1. ZIP-a propisano da je uz prijedlog za izvršenje nepokretnosti tražilac izvršenja dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao vlasništvo izvršenika. Članom 72. stav 1. ZIP-a je propisano da čim donese rješenje o izvršenju, sud po službenoj dužnosti određuje da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja, a stavom 2. tog člana je propisano da tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti, dok je lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstvo ostvarenja prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.
7. Kantonalni sud je istakao da iz Rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda broj 042-0-Dn-09-000886 od 30. novembra 2009.godine, koje je uloženo u spis, proizlazi da je na osnovu zahtjeva od 3. novembra 2009. godine i izjave o bračnoj stečevini upisano pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama sa ½ dijela između apelanta i njegove supruge uz napomenu da je već ranije upisana zabilježba predmetnog rješenja o izvršenju sa kojom su upoznate stranke kao suvlasnici. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da su tačni apelantovi žalbeni navodi da je čl. 251. i 252. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili, ali apelant u toku cijelog postupka do donošenja pobijanog rješenja nije ponudio sudu nijedan dokaz da predmetne nekretnine na kojima se traži izvršenje predstavljaju bračnu stečevinu, kao ni činjenicu da bračnim ugovorom supružnici nisu ugovori drugačiju podjelu imovine. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama) propisano da vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, a stavom 2. pomenutog člana je propisano da se odredbom stava 1. tog člana ne diraju propisi o sticanju vlasništva, odnosno drugih prava po osnovu nasljeđivanja. U konkretnom slučaju, kako je istakao Kantonalni sud, treće lice je istaklo prigovor suvlasništva, ali ne na osnovu nasljeđivanja, već po osnovu sticanja u bračnoj stečevini. Kako je, nakon donošenja rješenja o izvršenju na predmetnim nekretninama i upisa zabilježbe o dozvoli rješenja o izvršenju, u zemljišnim knjigama došlo do promjene prava na predmetnim nekretninama, to je Općinski sud pravilno postupio kada je na osnovu odredbe člana 72. stav 2. ZIP-a u vezi sa članom 5. Zakona o zemljišnim knjigama odbio apelantov prigovor kao neosnovan.
8. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ističe da je predmet izvršenja bračna stečevina njega i njegove supruge. Smatra da je izvršenje na dijelu bračne stečevine njegove supruge dovelo „do uznemiravanja porodičnog života zbog grubog nasrtaja“ na njenu imovinu. Navodi da je sud morao zakazati posebno ročište na kojem će raspraviti to pitanje i saslušati njega i suprugu, budući da je odredbama člana 252. Porodičnog zakona propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici na bračnoj stečevini. Navodi da je kuća „koja je zaplijenjena“ jedini dom bračnih partnera pa je tražilac izvršenja bez obzira na zemljišnu knjigu morao da u vidu ima odredbe Porodičnog zakona i da dokaže sudu da se u konkretnom slučaju ne radi o bračnoj stečevini. Apelant povredu svog prava vidi u tome što je, za razliku od tražioca izvršenja, u toku postupka dokazao da se u konkretnom slučaju ne radi o imovini koja je njegovo vlasništvo, već je to bračna stečevina.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
10. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na dom, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na porodični život, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na porodični život iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Pored toga, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na „dom i imovinu“ njegove supruge, Ustavni sud primjećuje da apelantova supruga nije označena kao podnosilac apelacije, niti je apelanta ovlastila za podnošenje apelacije, pa stoga Ustavni sud ne može razmatrati apelantove navode o povredi prava na dom i imovinu njegove supruge. Dopustivost ratione materiae
13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
14. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
15. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine («Službeni glasnik BiH» broj 18/04, tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88, OI 94).
16. U konkretnom slučaju apelantova građanska prava i obaveze su utvrđeni Presudom Općinskog suda broj P-446/05 od 19. februara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-GŽ-07-000 811 od 8. maja 2008. godine, kojom je apelant obavezan da tražiocu izvršenja isplati novčani iznos od 60.100,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. juna 2005. godine. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom djelu, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16.
stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić