Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-693/10 (A. G.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije krivična optužba
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini · čl. 130
- Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 37
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-693/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 693/10, rješavajući apelaciju Alme Glavinić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Glavinić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-09-000523 od 11. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-Pr-08-000889 od 30. juna 2009. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Glavinić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-09-000523 od 11. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-Pr-08-000889 od 30. juna 2009. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Alma Glavinić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Mevludin Glavinić, advokat iz Živinica, podnijela je 22. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-09-000523 od 11. decembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-Pr-08-000889 od 30. juna 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 033-0-Pr-08-000889 od 30. juna 2009. godine utvrđeno je da je prekršajni nalog broj JSBO 100.710.576.4 od 11. septembra 2008. godine izdat od strane Policijske uprave Živinice, Policijska stanica Živinice (u daljnjem tekstu: PS Živinice), konačan i izvršan, jer se apelantica, koja je dana 3. oktobra 2008. godine podnijela tom sudu zahtjev za sudsko odlučivanje po navedenom prekršajnom nalogu, kao ni njen punomoćnik, nisu odazvali na usmeni pretres, iako su o istom bili uredno obaviješteni, te se smatra da je apelantica prihvatila odgovornost za prekršaj propuštanjem, shodno odredbi člana 37. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 31/06; u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima). Predmetnim prekršajnim nalogom je apelantica proglašena odgovornom za prekršaj iz člana 130. stav 4. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 6/06; u daljnjem tekstu: ZOBS), kažnjivo po članu 238. stav 1. tačka 36. ZOBS-a, te joj je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 40,00 KM.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-09-000523 od 11. decembra 2009. godine žalba apelanticinog punomoćnika je odbijena kao neosnovana i rješenje Općinskog suda broj 033-0-Pr-08-000889 od 30. juna 2009. godine je potvrđeno.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da se neosnovano žalbom apelanticinog punomoćnika pobija prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, jer je prvostepeni sud shodno odredbi člana 44. stav 3. Zakona o prekršajima, apelanticu i njenog punomoćnika, a što potvrđuju podaci iz spisa (dostavnice o uručenju poziva na usmeni pretres), uredno pozvao na usmeni pretres zakazan za dan 30. juni 2009. godine sa početkom u 12h. Nadalje, drugostepeni sud je naveo da kako je na predmetni pretres pristupio ovlašteni predstavnik izdavatelja prekršajnog naloga PS Živinice, a kako apelantica i njen punomoćnik, iako uredno pozvani, na pretres nisu pristupili, to je pravilno i u skladu sa odredbama čl. 45. i 55. Zakona o prekršajima prvostepeni sud postupio kada je donio predmetno rješenje. Konačno, Kantonalni sud je konstatovao da, s obzirom da apelantica, iako uredno obaviještena nije pristupila na usmeni pretres, a niti je svoje nepristupanje na pretres opravdala, pobijanim rješenjem nije povrijeđeno pravo apelantice da prisustvuje usmenom pretresu, odnosno pravo na odbranu apelantice iz člana 7. tačka 2. Zakona o prekršajima, zbog čega se žalba apelanticinog punomoćnika podnesena s aspekta bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ukazuje neosnovanom.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, navodi da joj nije obezbijeđeno pravo na odbranu u smislu člana 7. Zakona o prekršajima, s obzirom da ona i njen punomoćnik nisu uredno obaviješteni o predmetnoj usmenoj raspravi. Nadalje, apelantica detaljno problematizira obrazloženje Kantonalnog suda koje se tiče urednosti obavještenja nje i njenog punomoćnika o održavanju usmene rasprave. Slijedom svega navedenog, apelantica predmetnu apelaciju smatra osnovanom, ako ne zbog konkretnog slučaja, onda u svakom slučaju zbog mnogih aktuelnih, kao i onih koji će se u budućim postupcima pojaviti, da bi se sagledao i zauzeo stav o pravu na odbranu, obimu i realizaciji iste kao i o negativnim posljedicama koje mogu uslijediti reduciranjem tog prava u odnosu na ostala prava, te stoga predlaže da Ustavni sud donese odluku u skladu sa navodima iz apelacije, a nakon analize svih spisa i dokaza dostavljenih u prilogu apelacije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4 tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4 tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
9. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
10. S tim u vezi Ustavni sud treba zauzeti stav o primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje radi li se u konkretnom slučaju o «krivičnoj» optužbi protiv apelantice.
11. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu, apelantici izrečena prekršajna sankcija novčana kazna u iznosu od 40,00 KM - zbog prekršaja iz člana 130. stav 4. ZOBS-a, nakon prekršajnog postupka, koji je proveden prema odredbama Zakona o prekršajima. U vezi s tim Ustavni sud, zapaža da je slično pravno pitanje, s aspekta garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, razmatrao u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 245/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 245/10 od 13. marta 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da smatra da novčana kazna koja je u konkretnom slučaju izrečena apelantu, i koja je u fiksnom iznosu propisana za počinioce predmetnog prekršaja, nema taj stepen strogosti da bi se moglo zaključiti da postupak u kojem je izrečena ima karakter „utvrđivanja krivične optužbe“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Upravo suprotno tome Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih kriterija, izricanje novčane kazne apelantu u iznosu od 30,00 KM ima karakter disciplinske mjere, kojoj je svrha disciplinovanje apelanta kao učesnika u saobraćaju (vidi, Evropski sud, Ravnsborg protiv Švedske, presuda od 21. februara 1994. godine). Na osnovu iznesenog, Ustavni sud, imajući u vidu da izrečena novčana kazna nema potrebni nivo „strogosti“ u smislu kriterija Evropskog suda, zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o disciplinskom prekršaju, te da stoga predmetni postupak ne uživa garancije prava na pravično suđenje, kao i da s obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelantici izrečena novčana kazna u iznosu od 40,00 KM, koja je relevantnim odredbama ZOBS-a (član 238. stav 1. tačka 36.) propisana u fiksnom iznosu za sve počinioce predmetnog prekršaja. Stoga Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u sličnom predmetu, smatra da izrečena novčana kazna u iznosu od 40,00 KM apelantici također ima karakter disciplinske mjere, kojoj je svrha discipliniranje apelantice kao učesnika u saobraćaju te se ni u kojem slučaju ne može smatrati „strogom“ kaznom u smislu „trećeg kriterija“, odnosno da izrečena novčana kazna nema taj stepen strogosti da bi se moglo zaključiti da postupak u kojem je izrečena ima karakter „utvrđivanja krivične optužbe“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić