Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-735/10 (S. D., H. O., D. O., R. M. i F. H.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-735/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 735/10, rješavajući apelaciju Sadete Delić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadete Delić, Hajrudina Osmića, Džemala Osmića, Refije Mehić i Fahrije Hasanhodžić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001707 od 24. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-783/05 od 25. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadeta Delić, Hajrudin Osmić, Džemal Osmić, Refija Mehić i Fahrija Hasanhodžić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sulejman Hasanović, advokat iz Lukavca, podnijeli su 25. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-

001707 od 24. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-783/05 od 25. septembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-783/05 od 25. septembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da nekretnine označene kao k.č. broj 1519/1, „duga njiva“ površine 3267m2, upisane u p.l. broj 3612 k.o. Lukavac i nekretnine označene kao k.č. 447, „duga njiva“ površine 10820 m2, upisane u z.k. ul. broj 1737 k.o. Lukavac ne predstavljaju zaostavštinu Emina Osmića, te da pravo suposjeda i suvlasništva na tim nekretninama imaju apelantica Sadeta Delić sa dijelom 3/8 i Šahbaz Osmić, prednik ostalih apelanata, sa dijelom 5/8, što su tužene Emina Kasumović i Mirela Hrvić (u daljnjem tekstu: tužene) dužne priznati i trpjeti da se na predmetnim nekretninama upiše pravo suposjeda i suvlasništva u korist apelantice Sadete Delić i Šahbaza Osmića tj. prednika ostalih apelanata. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je Rješenjem Sekretarijata za upravno-pravne poslove Opštine Lukavac broj 03/12-1722/1-1969 od 22. decembra 1969. godine Emin Osmić, prednik apelanata i tuženih, dobio u zamjenu za arondirano zemljište parcelu označenu kao k.č. broj 447, površine 10820 m2, upisane u z.k. ul. broj 1737 k.o. Lukavac. Općinski sud je naveo da nije sporno da je Emin Osmić Ugovorom o poklonu od 19. jula 1972. godine, koji je ovjeren kod Općinskog suda pod brojem Ov. 418/72 od 21. jula 1972. godine, poklonio svom sinu Šahbazu Osmiću nekretnine označene kao k.č. broj 447, upisane u z.k. ul. broj 1737 k.o. Lukavac, u površini od 5410m2. Općinski sud je dalje naveo da je Rješenjem tog suda broj O-106/00 od 28. novembra 2000. godine prekinut ostavinski postupak iza umrlog Emina Osmića (koji je umro 17. novembra 1973. godine), te da su apelanti upućeni da pokrenu parnični postupak protiv tuženih radi utvrđivanja obima zaostavštine, odnosno radi izdvajanja u njihovu korist parcele broj 1519/1 upisane u p.l. broj 3612 k.o. Lukavac. Općinski sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke od 21. avgusta 2007. godine proizlazi da je na spornoj parceli broj 1519/1, površine 3267m2, upisanoj u p.l. broj 3612 k.o. Lukavac, kao posjednik upisan Emin Osmić sa dijelom 1/1, dok su na parceli broj 1519/2, površine 7609m2, upisanoj u p.l. broj 287 k.o. Lukavac, kao posjednici upisani Hazim Delić (suprug apelantice Sadete Delić) sa dijelom ¼ i Šahbaz Delić (prednih ostalih apelanata) sa dijelom ¾. Općinski sud je ukazao da, prema nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke, parcele br. 1519/1 i 1519/2 u potpunosti odgovaraju parceli broj 447, površine 10820m2, upisanoj u z.k. ul. broj 1737 k.o. Lukavac (sa malim odstupanjima u površini), na kojoj je kao vlasnik upisan Emin Osmić sa dijelom 1/1. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da vještak geodetske struke ukazao da su predmetne parcele (br. 1519/1 i 1519/2) po starom katastru bile označene kao k.č. 447 upisane u p.l. 718 k.o. Lukavac na ime Emina Osmića. Navedeni vještak je dalje ukazao da je uspostavom novog premjera na osnovu aerofotogrametrijskog snimanja 1971. godine parcela broj 447 dobila broj 1519, površine 10.876m2, te da je tom prilikom kao posjednik predmete parcele upisan OUR Poljoprivredno dobro Spreča. Navedeni vještak je ukazao da je nakon podnesenog prigovora od strane Hazima Delića (suprug prvoapelantice) i Šahbaza Osmića (prednih ostalih apelanata) izvšeno cijepanje parcele broj 1519 na k.č. 1519/1 (na kojoj je kao posjednik ostao upisan OUR Poljoprivredno dobro Spreča) i k.č. 1519/2 (na kojoj je upisano pravo posjeda u korist Hazima Delića sa dijelom ¼ i Šahbaza Osmića sa dijelom ¾.). Takođe, navedeni vještak je ukazao da je Šahbaz Osmić 1979. godine podnio zahtjev nadležnom organu radi namirenja površine zemljišta, koji je nadležni organ riješio 2000. godine, na način da je formiran novi posjedovni list broj 3612 k.o. Lukavac, na ime Emina Osmića, u koji je upisana parcela označena kao k.č. broj 1519/1. U pogledu zemljišno-knjižnog stanja predmetnih nekretnina, navedeni vještak je ukazao da je parcela označena kao k.č. 447, upisana u z.k. ul. broj 1737 k.o. Lukavac, bila upisana kao opštenarodna imovina, te da je promjena vlasništva izvršena na osnovu Rješenja Zemljišno-knjižnog ureda tog suda broj Dn-299/00 od 20. septembra 2000. godine tako što je kao vlasnik upisan Emin Osmić sa dijelom 1/1.

3. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su, nakon smrti ostavioca Emina Osmića, njegovi zakonski nasljednici u toku 1974. godine vansudski podijelili zaostavštinu, na način što je Šahbazu Osmiću (prednik ostalih apelanata), pored polovine „duge njive“ koju je dobio na poklon ostavioca, pripao dio od 1/4 na preostalom dijelu „duge njive, a prvoapelantici Sadeti Delić dio od 3/4, dok je Asimu Deliću (predniku tuženih) pripala kuća s okućnicom. Općinski sud je dalje naveo da je među parničnim strankama nesporno da je nekretnina „duga njiva“ u toku 1981. godine ponovo podijeljena između Šahbaza Osmića i prvoapelantičinog supruga i to tako što je uz posredovanje Mirovnog vijeća podijeljena „uzdužno gledano od pruge“. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je prilikom ponovne podjele „duge njive“ između prvoapelantičinog supruga i prednika ostalih apelanata obuhvaćena i parcela broj 1519/1, što znači da su tek 1981. godine stupili u posjed te sporne parcele. Pri tome, Općinski sud je naveo da je vještak geodetske struke sa sigurnošću utvrdio da je sporna parcela broj 1519/1 bila razdvojena žičanom ogradom od parcele broj 1519/2 (na kojoj su kao posjednici bili upisani prvoapelantičin suprug i prednik ostalih apelanata), te da je ta ograda postojala 1971. godine u vrijeme snimanja, kao i 1974. godine u vrijeme numeracije i identifiikacije parcela. Općinski sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je sporna parcela bila zasebna cjelina, koja je bila ograđena od parcele ostavioca, da nije bila predata u posjed ostaviocu do njegove smrti, te da su u posjed sporne parcele stupili ostaviočevi nasljednici (prvoapelantica i prednik ostalih apelanata) tek 1981. godine. Pri tome, Općinski sud je ukazao da samo stvari i prava koja su pripadala ostaviocu u momentu njegove smrti jesu predmet zaostaštine (član 2. Zakona o nasljeđivanju). S obzirom da sporna parcela broj 1519/1 nije predata u posjed ostaviocu, iako je za predaju te parcele postojao valjan pravni osnov (rješenje od 22. decembra 1969. godine), Općinski sud je zaključio da sporna parcela nije mogla biti predmet vansudske diobe među ostaviočevim nasljednicima, te da stoga parcela broj 1519/1, koja je uknjižena na ostavioca naknadno (u toku 2000. godine) predstavlja zaostavštinu ostavioca Emina Osmića. U pogledu navoda apelanata da su stekli pravo vlasništva na predmetnoj parceli dosjelošću u smislu člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Općinski sud je naveo da su takvi navodi neosnovani, budući da se vlasništvo može steći samo na određenom dijelu zemljišta, a ne na idealnim dijelovima, te da pored toga nedostaje i elemenat savjesnosti koji je potreban za dosjelost.

4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-001707 od 24. decembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio (izuzev odluke o troškovima postupka). U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da su prvopaelantica Sadeta Delić i prednik ostalih apelanta Šahbaz Delić faktički stupili u posjed sporne parcele broj 1519/1 u toku 1981. godine, da je sporna parcela upisana na ime ostavioca Emina Osmića tek 2000. godine, a da se do tada vodila kao društveno vlasništvo. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se na nekretnini u društvenom vlasništvo nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću shodno odredbama člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima iz 1980. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo da je takva mogućnost postojala tek nakon stupanja na snagu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima iz 1998. godine (greškom navedeno 1995. godine), te da je od tada mogao početi teći rok za vanrednu dosjelost. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da rok dosjelosti od 20 godina nije istekao prije podnošenja predmetne tužbe (31. januar 2001. godine). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza vještaka geodetske struke proizlazi da parceli označenoj kao k.č. broj 447, upisanoj u z.k. ul. broj 1737 k.o. Lukavac, odgovaraju parcele novog premjera br. 1519/1 i 1519/2, tako da je u postavljenom zahtjevu za utvrđenje prava suvlasništva na k.č. 447 sadržana i sporna parcela broj 1519/1 za koju je utvrđeno da predstavlja zaostavštinu ostavioca Emina Delića. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da zaostavštinu ostavioca ne predstavlja poklonjena površina od 5410m2 koja je sadržana u parceli broj 1519/2, ali kako takav zahtev nije ni postavljen, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan i zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na k.č. 447 površine 10820m2.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su neprihvatljivi i proizvoljni zaključci redovnih sudova da su ostavilac i njegov sin Šahbaz Delić bili samo u posjedu parcele označene kao k.č. broj 1519/2, površine 7609m2, te da je to utvrđeno na osnovu žičane ograde koja je postojala 1971. godine između te parcele i sporne parcele označene kao k.č. 1519/1 (čija ukupna površina odgovara nekretnini označenoj kao k.č. 447). Apelanti navode da je tokom aviosnimanja 1971. godine kao posjednik sporne parcele greškom upisan OUR Poljoprivredno dobro Spreča, što je konačno ispravljeno 2000. godine, kada je u katastarskom operatu izbrisan OUR Poljoprivredno dobro Spreča, a u zemljišnim knjigama je brisan upis opštenarodne imovine, te je kao posjednik i vlasnik sporne parcele upisan ostavilac Emin Delić. S obzirom na to, apelanti smatraju da je neprihvatljiv stav redovnih sudova da sporna parcela predstavlja zostavštinu ostavioca jer je upisana na njegovo ime tek 2000. godine. Nadalje, apelanti navode da čak i da su tačni navodi da su apelanti stupili u posjed sporne parcele tek od 1981. godine, po mišljenju apelanta, i u tom slučaju su stekli pravo vlasništva na toj parceli redovnom dosjelošću u smislu odredaba člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Takođe, apelanti navode da treba imati u vidu da su tuženi za spornu parcelu saznali 1981. godine, a da je ostavinski postupak pokrenut 2000. godine, što znači da je zahtjev za predaju zaostavštine zastario shodno odredbama člana 142. Zakona o nasljeđivanju, te da su to istakli u žalbi o čemu se drugostepeni sud nije izjasnio.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu provedenog postupka, utvrdili da parcela označena kao k.č. 1519/1 predstavlja zaostavštinu ostavioca Emina Delića, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata koji se odnose na sticanje prava vlasništva na spornoj parceli dosjelošću, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Konačno, u pogledu navoda apelanata koji se tiču „zastarjelosti zahtjeva za predaju zaostavštine“, Ustavni sud ukazuje da se predmetni parnični postupak odnosio na utvrđivanje obima zaostavštine, a ne na predaju zaostavštine, zbog čega su navodi apelanta izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-735/10 (S. D., H. O., D. O., R. M. i F. H.) | Sudska praksa | Aktio