Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-738/10 (Opština Posušje)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-738/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 738/10, rješavajući apelaciju Općine Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Posušje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-08-001322 od 17. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj 008-0-Pž-
08-000 008 od 18. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-Ps-07-000 139 od 23. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Posušje (u daljnjem tekstu: apelantica) sa sjedištem u Posušju, koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Posušje, podnijela je 25. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-08-001322 od 17. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 008-0-Pž-08-000 008 od 18. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-Ps-07-000 139 od 23. novembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 064-0-Ps-07-000 139 od 23. novembra 2007. godine apelantica je obavezana da tužitelju «Jokohama» d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 10.388,00 KM sa pripadajućim kamatama, kao i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj u tužbi naveo da je temeljem Odluke Općinskog vijeća općine Posušje od 15. marta 2002. godine, koja je prema ocjeni tužitelja nezakonita i suprotna Ustavnu Federacije BiH, jer Općinsko vijeće nije imalo ovlasti da uvodi taksu kao isključivi prihod općinskog proračuna, Porezna uprava Ljubuški rješenjem o prinudnoj naplati na ime takse za finansiranje komunalne infrastrukture i sporta sa računa tužitelja skinula potraživani iznos. Nadalje je navedeno da je tokom postupka među strankama bio sporan pravni osnov naplaćenog iznosa i postojanje zastarjelosti potraživanja. Općinski sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare potraživanja pojasnivši u vezi s tim da je tužitelju 1. februara 2006. godine prinudnom naplatom sa računa skinut potraživani iznos, a da je tužba podnesena 21. marta 2006. godine, dakle prije isteka roka zastare. Prigovore apelantice da je sporna odluka bila na snazi u momentu skidanja sa računa Općinski sud nije prihvatio jer je Ustavni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) svojom odlukom od 20. oktobra 2005. godine odbacio zahtjev premijera za utvrđivanje ustavnosti i zakonitosti sporne odluke iz razloga što navedena odluka nije bila na snazi, što ne znači da je odluka saglasna ustavu i zakonu. Još je navedeno da je Općinsko vijeće 29. marta 2005. godine donijelo novu odluku (kojom je ranija odluka od 15. marta 2002. godine stavljena izvan snage) za koju je Ustavni sud FBiH svojom odlukom od 15. februara 2006. godine utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Općinski sud je na kraju istakao da je na temelju provedenog postupka utvrdio da je apelant bez pravnog osnova stekao potraživani iznos, te da je shodno odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima FBiH (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude.
3. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelantice donio Presudu, broj 008-0-Pž-08-000 008 od 18. aprila 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda sa kojim se u potpunosti složio, te je ocijenio neosnovanim navode apelanta u pogledu stvarne nadležnosti suda, budući da prvostepeni sud nije utvrđivao da li je odluka apelanta u skladu sa Ustavnom FBiH, jer je o tome odluku donio Ustavni sud FBiH. Navedeno je da to što apelant stavljanjem izvan snage svoje odluke u 2005. godine, uz istovremeno donošenje nove identične odluke za koju je Ustavni sud FBiH donio odluku o odbacivanju zahtjeva, nema nikakvog pravnog značaja, prije svega što takvo ponašanje apelanta predstavlja zloupotrebu prava. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da je odluka apelanta neustavna, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta obavezao da tužitelju isplati sva davanja koja su nastala kao posljedica primjene takve neustavne odluke.
4. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-001322 od 17. decembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu i zakonitu odluku kada su apelanticu obavezali da tužitelju isplati potraživani iznos koji je neosnovano uplaćen na račun apelantice jer se radilo o uplati takve vrste prihoda koji joj nisu osnovano mogli pripasti. U obrazloženju je još pojašnjeno da pojam građanskog spora, u smislu člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) tumači autonomno i ekstenzivno po čijem shvatanju građanskim sporom se smatra, ne samo klasični građanski sporovi, već i sporovi čiji ishod ima direktan učinak na pravne pozicije koje se prema kontinentalno-evropskom shvatanju smatraju građansko-pravnim. U tom pravcu je pojašnjeno da pri tome nije odlučno donosili se odluka u konkretnom postupku primjenom propisa privatno-pravnog ili javno-pravnog karaktera, niti je odlučno da li su stranke u sporu privatne osobe ili je jedan od njih javna vlast, kao što nije odlučno ni to u čiju je to nadležnost stavljeno.
5. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k ) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica ukazuje da u predmetnoj pravnoj stvari nije bio nadležan sud, te da je osporenim odlukama kojima je odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti došlo da kršenja prava na koja se u apelaciji pozvala.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, bili saglasni u ocjeni da je tužbeni zahtjev osnovan obavezujući apelanticu da vrati potraživani iznos koji je skinut sa računa tužitelja temeljem neustavne odluke Općinskog vijeća apelantice, pri čemu su pojasnili i navode apelantice u vezi sa nadležnošću suda u konkretnoj pravnoj stvari za šta su dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da apelantica ni u apelaciji nije ponudila nikakve argumente kojim bi opravdala navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom predmetnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje Ustavni sud je prije svega imao u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant organ javne vlasti, slijedom čega smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanticu prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se ne može pozivati javna vlast. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine također očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić