Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-775/10 (H. J.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-775/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 775/10, rješavajući apelaciju Halida Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halida Jašarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 918 od 10. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 353 od 7. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-869/04 od 16. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Halid Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 918 od 10. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 353 od 7. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-869/04 od 16. januara 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-869/04 od 16. januara 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Sporazum o prestanku radnog odnosa broj K/B 126-1-196 od 28. februara 2004. godine, zaključen između apelanta i tužene Republike Srpske, MUP Republike Srpske, CJB Doboj, Policijska stanica Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), te da se slijedom toga tužena obaveže da apelanta vrati na posao, da mu isplati neisplaćene plate za period od 29. februara 2004. godine pa do povratka na posao, kao i da za navedeni period uplati za apelanta doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, uz istovremenu obavezu apelanta da tuženoj vrati iznos od 6.000,00 KM koji mu je isplaćen na ime otpremnine. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tužena zaključili Sporazum o prestanku radnog odnosa broj K/B 126-1-196 od 28. februara 2004. godine, prema kojem apelantu prestaje radni odnos kod tužene sa 29. februarom 2004. godine, uz pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 6.000,00 KM. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je apelant, prije zaključenja navedenog sporazuma, potpisao izjavu da dobrovoljno pristaje da mu radni odnos kod tužene prestane pod uslovima propisanim Kriterijumima za utvrđivanje viška radnika – policajaca u MUP-u RS. Takođe, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je Rješenjem tužene broj 05/2-126.-1.196 od 9. marta 2004. godine apelantu prestao radni odnos kod tužene, po osnovu otpuštanja viška zaposlenih, sa 29. februarom 2004. godine. Po mišljenju Osnovnog suda, iz navedenog proizlazi da je apelantu radni odnos kod tužene prestao na zakonit način shodno odredbama člana 112. stav 1. tačka 2. i člana 127. Zakona o radu, te odredbama člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Pri tome, Osnovni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da je Sporazum o prestanku radnog odnosa zaključio pod uticajem mana volje, odnosno da je bio u zabludi, budući da takve tvrdnje u toku postupka nije dokazao. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka – komandira Policijske stanice Teslić i policajaca kojima je na identičan način kao apelantu prestao radni odnos kod tužene, proizlazi da je na oglasnoj tabli Policijske stanice Teslić bila istaknuta lista policajaca sa negativnim bodovima, među kojima je bio i apelant. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da apelant nije imao primjedbi na listu negativnih bodova, da je potpisao navedeni sporazum o prestanku radnog odnosa, na koji nije imao primjedbi, te da je apelantu, kao i ostalim policajcima koji su potpisali navedeni sporazum isplaćena otpremnina u iznosu od 6.000.00 KM.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-07-000 353 od 7. maja 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te da je u obrazloženju svoje odluke dao valjane razloge koje prihvata i taj sud. Naime, Okružni sud je naveo da je nesporno da je Vlada Republike Srpske donijela Odluku o smanjenju broja zaposlenih, kojom je utvrđen višak od 621 policajca koji trebaju biti otpušteni iz službe, te kojom je određeno da će svima koji zaključe sporazum o prestanku radnog odnosa biti isplaćena otpremnina u iznosu od po 6.000,00 KM. Po ocjeni Okružnog suda, predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa nije protivan Ustavom utvrđenim načelima državnog uređenja, prinudnim propisima, niti moralu društva, te samim tim nije ništav u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je naveo da je tužena, u skladu sa Kriterijumima za utvrđivanje viška radnika, sačinila listu policajaca sa negativnim bodovima, koja je bila dostupna svim zaposlenima, te da je apelant na toj listi imao 85 negativnih bodova. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da apelant nije podnosio prigovor u pogledu liste negativnih bodova, te da je stoga svjesno potpisao navedeni sporazum kako bi sebi obezbijedio pravo na otpremninu. Po mišljenju Okružnog suda, apelant je mogao odbiti da potpiše navedeni sporazum ukoliko je smatrao da su mu nepravilno dodijeljeni negativni bodovi, te podnijeti prigovor, a ne potpisati sporazum i uzeti otpremninu, pa nakon toga pokrenuti sudski spor za poništenje tog sporazuma, iako se i tog prava prethodno odrekao.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 918 od 10. decembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelant ni na koji način nije osporavao pravilnost utvrđivanja njegovih negativnih bodova, da je zatim potpisao sporazum o prestanku radnog odnosa i primio isplatu otpremnine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da navedeni sporazum nije ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO-a, budući da apelant nije dokazao postojanje prinude za zaključenje sporazuma ili zablude u pogledu predmeta i pravnog dejstva potpisanog sporazuma.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa nije potpisao dobrovoljno, već „ucjenom tužene koja mu je saopštila da će dobiti otkaz ako ne potpiše sporazum kojim se garantuje isplata otpremnine“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio argumente, niti dokaze kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenog prava moguća u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-775/10 (H. J.) | Sudska praksa | Aktio