Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-779/10 (P. V.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-779/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 779/10, rješavajući apelaciju Pere Vasilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Vasilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
001 212 od 27. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 503 od 10. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pero Vasilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 212 od 27. novembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 503 od 10. septembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 P 001567 05 P od 25. maja 2007. godine utvrđeno je da je apsolutno ništavo rješenje tužene «Rafinerija nafte» AD Srpski Brod (u daljnjem tekstu: tužena) od 1. jula 2003. godine i odluka od 20. aprila 2004. godine, kao i da je pravno valjan ugovor o radu od 1. maja 2003. godine, te je shodno navedenom tužena obavezana da apelanta vrati na radno mjesto, te da mu naknadi štetu na ime izgubljene zarade, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, na način pobliže preciziran u stavu 2. izreke presude, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Osnovni sud je nakon ocjene svih provedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant od 1. jula 2003. godine do 23. marta 2004. godine bio u radnom odnosu kod tužene, da su nesporni činjenični navodi da je 22. avgusta 2003. godine dobio rješenje o rasporedu na odgovarajuće poslove i radne zadatke, te da mu je radni odnos kod tužene prestao 20. aprila 2004. godine, zbog teže povrede radne obaveze. Međutim, kako je naveo Osnovni sud, među parničnim strankama je sporna zakonitost akata tužene kojima je apelantu otkazan ugovor o radu, zatim sporno je postupanje tužene kada je u pitanju postupak pri donošenju spornih akata, odnosno postojanje razloga za prestanak radnog odnosa. U vezi s navedenim spornim pitanjima Osnovni sud je stao na stanovište da je tuženi u konkretnom slučaju prekršio relevantne odredbe Zakona o radu RS (u daljnjem tekstu: ZOR) i akata tužene onemogućivši apelantu saslušanje i iznošenje odbrane, kao i dužnost ocjene i mišljenje Sindikata ili Savjeta radnika. Osnovni sud se na kraju obrazloženja pozvao na odredbe ZOR-a i to čl. 1., 33. st. 1. i 2., član 83. stav 2., te čl. 92., 115. i 117. stav 1. temeljem kojih je odlučio kao u izreci presude.
3. Odlučujući o žalbi tužene podnesene protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-07-000 503 od 10. septembra 2008. godine žalbu usvojio, osporenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio, tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta pobliže preciziran u izreci presude. Nakon što je preispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih razloga Okružni sud je zaključio da je žalba osnovana. Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda sa kojim se složio, ali je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom kontekstu Okružni sud je pojasnio da je apelant svojim neopravdanim izostankom sa posla u periodu od 23. marta 2004. godine do 20. aprila 2004. godine počinio težu povredu radnih obaveza na koje upućuje odredbama člana 91. stav 2. tačka 8. ZOR-a, te u tom slučaju nije bilo mjesta primjeni zakonske odredbe člana 115. navedenog zakona, pošto je apelant neopravdanim nedolaženjem na posao u periodu od skoro mjesec dana pokazao da nije zainteresovan da nastavi rad kod tužene, iako je bio pismeno upozoravan na obavezan dolazak na posao pod prijetnjom raskida ugovora o radu. Osim toga, apelant tokom prvostepenog postupka nije osporavao da je 1. jula 2003. godine raspoređen na poslove samostalnog referenta tužene, te da su mu plaće isplaćivane do 23. marta 2004.godine, kada je neopravdano izostao sa posla, da je 24. marta 2004. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, te da takvo utvrđenje jasno proizlazi iz preciziranog tužbenog zahtjeva apelanta. S obzirom na sve navedeno Okružni sud je temeljem odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupa (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
4. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-08-001 212 od 27. novembra 2009. godine kojom je reviziju odbio uz istovremeno odbijanje zahtjeva za naknadu parničnih troškova. Nakon što je preispitao osporenu presudu Vrhovni sud je zaključio da je pravno shvatanje drugostepenog suda pravilno, te da revizija nije osnovana. Vrhovni sud je prije svega citirao odredbe člana 115. ZOR-a kojima je, između ostalog, propisano da je poslodavac ukoliko radniku otkazuje ugovor o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelant tokom postupka nije osporavao da je izostao sa posla kod tužene u periodu od 23. marta 2004. godine do 20. aprila 2004. godine, niti je ponudio dokaze da su njegovi izostanci bili opravdani, a da iz stanja spisa proizlazi, što apelant također nije osporio, da je jedini razlog izostajanja sa posla zasnivanje novog radnog odnosa kod drugog poslodavca počev od 24. marta 2004. godine. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da u takvim okolnostima omogućavanje apelantu da iznosi svoju odbranu, odnosno razmatranje mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ne bi dovelo do drugačije odluke tužene u odnosu na one koje se pobijaju u predmetnom sporu. Vrhovni sud je naglasio da je apelant van svake sumnje očigledno počinio težu povredu radnih obaveza iz člana 91. st. 1 i 2. tačka 8. ZOR-a, te da ta činjenica nije sporna iz čega proizlazi da je tužena dokazala razloge za otkaz ugovora o radu. Vrhovni sud je na kraju istakao da drugostepena presuda nema nedostataka na koje ukazuje apelant, odnosno na koje revizioni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je shodno navedeno odlučeno kao u izreci presude, temeljem odredaba člana 248. u vezi sa članom 241. ZPP-a.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene zakonskih propisa prije svega odredaba ZOR-a. Apelant smatra da nižestepeni sudovi u ovakvim sporovima nemaju punu jurisdikciju, već samo ocjenjuju zakonitost izrečene disciplinske mjere. U konkretnom slučaju protiv apelanta nije vođen disciplinski postupak, što znači da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, te je onemogućeno učešće sindikata, što je protivno odredbama ZOR-a, Kolektivnog ugovora energetike RS i internim aktima tužene.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOR i ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić