Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-901/10 (JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, Šumsko gazdinstvo „Jahorina“ Pale)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-901/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 901/10, rješavajući apelaciju JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-Gž-06-00086 od 19. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda I u Sarajevu, broj P-359/2001 od 19. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, Šumsko gazdinstvo „Jahorina“ Pale (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, koga zastupa direktor Milovan Krčo, kao zakonski zastupnik, podnio je 9. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-
00086 od 19. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda I u Sarajevu, broj P-359/2001 od 19. marta 2003. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-359/2001 od 19. marta 2003. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelant kao tuženi je obavezan da Zorki Kovač, Jeli Đukić i Stani Kovač (u daljnjem tekstu: tužiteljice) naknadi štetu na način preciziran u tačkama od 1. do 3. izreke presude, kao i da im naknadi troškove postupka, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju je navedeno da je apelant tokom postupka istakao prigovor zastare potraživanja, da je osporio osnov, ali ne i visinu tužbenog zahtjeva, da nije osporio da tužiteljicama nije isplaćena naknada na ime oduzete zemlje, da postupak eksproprijacije nije proveden, te da su radovi na putu započeli 1982. godine, a da su završeni 1984. godine. Nakon što je proveden dokazni postupak, ocjenom dokaza u smislu odredba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je u aprilu 1982. godine rješenjem SO Pale proglašena od opšteg interesa izgradnja puta Jahorina-Pale, da je apelant bio investitor puta, a izvođač radova JNA, da su radovi na izgradnji puta započeli 1982. godine, a da su završeni u februaru 1984. godine, te da su tužiteljicama, bez provođenja postupka eksproprijacije, oduzete nekretnine za šta nisu dobili adekvatnu naknadu. U vezi sa istaknutim prigovorom zastare potraživanja Općinski sud je stao na stanovište da nije osnovan obrazloživši da je tužba podnesena u oktobru 1986. godine, a da je štetna radnja započela 1982. godine, a okončana u februaru 1984. godine, kada su započeti i okončani radovi na predmetnom putu, a time i nastanak i posljedica štetne radnje, a što je i nesporno među strankama, pa se za početak zastarnog roka ima uzeti 1984. godina kad se mogla utvrditi konačna šteta, pa je u smislu odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) uzet rok zastare od tri godine od kada je šteta nastala. S obzirom na sve navedeno Općinski sud je primjenom odredaba člana 185. st. 2. i 3., te člana 189. st.1., 2. i 3. ZOO-a odlučio kao u izreci presude.
3. Odlučujući o žalbama stranaka Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-00086 od 19. januara 2010. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe apelanta, sve odlučne činjenice za donošenje odluke o zahtjevu za naknadu štete utvrdio na temelju ocjene izvedenih dokaza, te da je pravilno odlučio donoseći pobijanu presudu odbijajući prigovor zastare potraživanja dajući za takav stav valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. U vezi s tim je pojašnjeno da je odredbom člana 361. stav 1. ZOO-a određeno da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada se ima pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, pa su tužiteljice, u smislu odredaba člana 376. ZOO-a mogle zahtijevati naknadu štete nakon saznanja za štetu odnosno onoga ko ju je prouzrokovao. Pozivajući se na sudsku praksu zauzetu u sličnim situacijama Kantonalni sud je naveo da se saznanje za štetu ne smatra samo saznanje da je šteta nastala već i saznanje za njen obim i visinu, pa su s obzirom na činjenično utvrđenje konkretnog slučaju navodi žalbe apelanta usmjereni u tom pravcu neosnovani.
4. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ukazuje da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da su sudovi neosnovani odbili prigovor zastare potraživanja jer su tužiteljice za štetu saznale odmah po presjecanju trase 1982. godine od kada, po apelantu, počinje teći zastara. Nadalje, tvrdi da su sudovi iz izvedenih dokaza pogrešno utvrdili bitnu činjenicu vremena saznanja za štetu i obim štete, te da nisu provedeni relevantni dokazi iz kojih bi se tačno i potpuno utvrdila ova činjenica od čega je zavisila i pravilnost odluke.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće i kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava a ne i prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine
7. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relavantne odredbe ZOO-a, dovoljno jasno obrazložili zašto su djelimično usvojili tužbeni zahtjev tužiteljica obavezujući apelanta na naknadu štete odbivši njegov prigovor zastare potraživanja kao neosnovan, a data obrazloženja, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe primjećuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente kojim bi opravdao svoje trvdnje da mu na bilo koji način povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić