Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-919/10 („Nafaka“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-919/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 919/10, rješavajući apelaciju d.o.o. „Nafaka“ Tuzla., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija d.o.o. „Nafaka“ Tuzla podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-09 000553 od 30.decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-08-002101 od 17. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Nafaka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Tuzli, koga zastupa Jasminka Brkičević, kao predstavnik apelanta, podnio je 12. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-09-000553 od 30. decembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-08-002101 od 17. septembra 2009. godine. Apelant je podneskom od 22.aprila 2013 godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Pr-08-002101 od 17. septembra 2009. godine prekršajni nalog od 16. oktobra 2008. godine izdat od strane MUP TK-a PU Tuzla PS Centar Tuzla u prekršajnom postupku protiv apelanta kao okrivljenog zbog prekršaja iz člana 233. stav 1. tačka 19. u vezi sa članom 203. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS) postao je pravosnažan i izvršan sa danom pravosnažnosti rješenja, zbog propuštanja predstavnika apelanta da se pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres zakazan po zahtjevu apelanta za sudsko odlučivanje, jer se smatra da je apelant propuštanjem, prihvatio odgovornost za prekršaj. Istim rješenjem apelant je obavezan i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu od 16. oktobra 2008. godine zbog učinjenog prekršaja navedenog u izreci rješenja. Općinski sud je dalje naveo da je postupajući po zahtjevu apelanta, u smislu odredbe člana 44. Zakona o prekršajima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) zakazan usmeni pretres za dan 17. septembar 2009. godine u 11,00 sati na koji su pristupili ovlašteni predstavnik izdavaoca prekršajnog naloga i svjedok policajac, ali ne i ovlašteni predstavnik apelanta. U vezi s tim je pojašnjeno da je apelant poziv upućen preporučenom poštom na registriranu adresu sjedišta apelanta koja je uzeta iz izvoda sudskog registra koji se nalazi u spisu. Cijeneći da je poziv apelantu uručen, u skladu sa odredbom člana 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima, Općinski sud se pozivajući se na odredbu člana 45. Zakona o prekršajima kojom je propisano da će se smatrati da je okrivljeni prihvatio odgovornost propuštanjem da se pojavi na usmenom pretresu, odlučio kao u izreci rješenja.
3. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda sa kojim se u potpunosti složio. Nadalje je ocijenio neosnovanim navode žalbe da apelant nije odselio sa adrese u ul. 27. mart broj 49 Tuzla, te da je na navedenoj adresi primio i prvostepeno rješenje protiv koga je uputio žalbu. U vezi s tim je pojašnjeno da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud poziv apelantu za usmeni pretres uputio na istu adresu koja je označena kao sjedište firme i da na naznačenoj adresi, na kojoj nije istaknut naziv firme, u dane 15. i 18. avgust 2009. godine niko nije pronađen, te da je dostavljač informisan od strane Mahmuta Brkičevića, oca ovlaštene osobe za zastupanje apelanta, da je apelant sa navedene adrese odselio, što je na povratnici i konstatovano. Kantonalni sud je pojasnio da je apelant, kao pravno lice, bio u obavezi da na adresi koja je u sudskom registru upisana kao sjedište firme, na vidnom mjestu istakne naziv firme, kao i da ovlasti lice koje bi za pravni subjekt vršilo prijem pismena, pa kako apelant nije tako postupio, bez pravnog učinka su navodi žalbe apelanta da nije uredno pozvan na usmeni pretres zakazan pred prvostepenim sudom.
4. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da redovni sudovi nisu imali osnova osuditi ih zbog propuštanja da se pojave na usmenom pretresu, jer su tokom postupka dokazali da su sudu dostupni i dostižni, te da su sudovi svoje odluke zasnovali na jednostranoj izjavi dostavljača, koja osim što ničim nije potvrđena kao vjerodostojna, ne dokazuju da su sudovi izvršili svoje obaveze u pogledu poštivanja prava apelanta na prisustvo sudskom postupku i prava na pravično saslušanje i odbranu. Budući da je prvostepeni sud propustio da zakaže usmeni pretres, u skladu sa odredbom člana 44. stav 3. Zakona o prekršajima, dostavljanjem pismenog poziva, to je apelant ne svojom krivicom propustio da prisustvuje usmenom pretresu, a u drugostepenom postupku su razmatrani drugi navodi na koje nismo imali mogućnost da damo odgovor i odbranu, čime je apelatu uskraćeno pravo na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pa budući da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku u okviru koga je apelant novčano kažnjen Ustavni sud, prije svega, u konkretnom slučaju treba da razriješi pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije
8. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje istog apelanta i odgovornog lica Ustavni sud razmatrao u svojoj odluci AP 3941/09 od 18. septembra 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u toj odluci prije svega riješio pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na predmetni prekršajni postupak tako što je, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu zauzetu u sličnim predmetima zaključio, da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
9. Utvrdivši da se u predmetnom slučaju radi o «krivičnoj optužbi» Ustavni sud je u citiranoj odluci nadalje razmotrio apelaciju i u odnosu na navode apelanta u kontekstu kršenja prava na pravično suđenje sa aspekta neurednog dostavljanja poziva na usmeni pretres obrazloživši, između ostalog, da su apelanti znali i mogli očekivati da će biti zakazan usmeni pretres pa se njihov propust da budu dostupni na mjestu prebivališta odnosno sjedišta ne može smatrati propustom suda da im dostavi poziv za usmeni pretres, a u situaciji kada je dostava prokušana na način i u postupku propisanom zakonom., te da su apelanti imali mogućnost da, kada je donijeto osporeno rješenje zbog propuštanja, u skladu sa čl. 70. i 71. Zakona o prekršajima podnesu prijedlog za povrat u pređašnje stanje u roku od tri mjeseca. Naime, u skladu sa citiranim odredbama prijedlog se može uložiti kada je okrivljenom izrečena. sankcija zbog propuštanja da se pojavi, kao i da će sud ovakav prijedlog uvažiti ako okrivljeni može dokazati da je propuštanje pojavljivanja ili blagovremenog postupanja nastalo iz opravdanih razloga. U konkretnom slučaju apelanti ne tvrde da su pokušali koristiti ovu mogućnost, odnosno da su u tome bili nezakonito onemogućeni, niti nude bilo kakve dokaze koji bi ukazivali da je do propuštanja došlo iz opravdanih razloga (vidi, mutatis mutandis Evropski sud, Hennings protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, stav 26.) zaključivši da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Budući da predmetna apelacija pokreće gotovo ista pitanja sa aspekta primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i kršenje tog člana u okolnostima kada su sudovi u konkretnom slučaju svoje odluke dovoljno jasno obrazložili i sa aspekta činjeničnog stanja i primjene prava, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u cijelosti poziva na obrazloženje dato u odluci broj AP 3941/09, pa Ustavni sud iz istih razloga navode apelanta u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odbacuje kao (prima facie) neosnovane.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić