Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-932/10 (S. K.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-932/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 932/10 , rješavajući apelaciju Safeta Klepića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Klepića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-

000 821 od 26. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 497 od 15. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-I-115/05 od 28. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Klepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 821 od 26. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 497 od 15. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-I-115/05 od 28. decembra 2007. godine.

2. Apelantova supruga Šefika Klepić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je tužbom pokrenula parnični postupak protiv apelanta radi utvrđenja bračne imovine nakon razvoda braka.

3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Osnovni sud je Presudom broj P-I-115/05 od 28. decembra 2007. godine utvrdio da je tužiteljica, po osnovu sticanja u braku sa apelantom, suvlasnik sa dijelom ½ nekretnina pobliže opisanih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) što je apelant dužan priznati i trpiti da se tužiteljica uknjiži kao suvlasnik sa dijelom ½ u zvanične evidencije, uz istovremeno obavezivanje apelanta da naknadi troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je ocjenom provedenih dokaza zaključeno da je bračna zajednica parničnih stranaka trajala od 18. januara 1964. godine do decembra 1992. godine, da su od kraja 1965. godine živjeli u porodičnoj zajednici sa apelantovim roditeljima i djecom (zajedničkom i vanbračnom) u kući suvlasništvo apelantovih roditelja, da je sa rušenjem te kuće 1970. godine apelantovim roditeljima isplaćena novčana naknada i to za ½ dijela stare kuće, a da je Stambena zadruga Banjaluka apelantu i njegovom ocu tom prilikom dala na korištenje jednake dijelove građevinskog neizgrađenog zemljišta, da je apelantu darovnim ugovorom iz 1985. godine otac poklonio pola svojih nekretnina, da je apelant u zajednici sa ocem 1970. godine započeo gradnju nove kuće, da je gradnja završena 1973. godine, da je apelant bio zaposlen kao inženjer, a tužiteljica do 1972. godine kao radnica, te da je u toku trajanja bračne zajednice porodična kuća, koja je predmet spora, u cijelosti izgrađena. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da su predmetne nekretnine – stambena zgrada zajedno sa garažom, parnične stranke stekle u vrijeme trajanja braka tokom trajanja bračne zajednice, te da su slijedom toga ispunjene pretpostavke iz člana 272 stav 1. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“ br. 54/02 i 41/08) da svakoj od parničnih stranaka pripada po ½ dijela zajedničke imovine koja je predmet tužbenog zahtjeva. Nadalje, Osnovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 270. stav 6. Porodičnog zakona kojom je propisano da pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika, pa s obzirom na činjenično utvrđenje konkretnog predmeta, Osnovni sud je odlučio kao izreci temeljem odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona.

4. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-000 497 od 15. maja 2008. godine žalbu odbio i osporenu presudu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda sa kojim se u cijelosti složio, te žalbene navode usmjerene u tom pravcu u cijelosti odbio. Navedeno je da žalbenim navodima apelant osporava pravilnost i zakonitost osporene presude tvrdnjama da se odredbe Porodičnog zakona ne mogu primijeniti na tuđu imovinu, odnosno imovinu apelantovih roditelja. U tom kontekstu je pojašnjeno da činjenica da je sporna nekretnina izgrađena na zemljišnoj parceli koja je dodijeljena u zamjenu za zemljišnu parcelu koju su ranije posjedovali roditelji apelanta ne utiče na drugačiju odluku suda o doprinosu u sticanju bračne imovine. Okružni sud je naveo da je tačno da je kuća građena na parceli apelantovih roditelja, pretežnim dijelom sredstvima njegovih roditelja od novca dobijenog na ime kupoprodaje njihove kuće, ali su apelantovi roditelji nekretninu i novac poklonili apelantu u vrijeme dok je bio u skladnom braku sa tužiteljicom (što i proizlazi i apelanotove izjave), pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu parničnih stranaka i da je za takvu imovinu pravilno primijeniti odredbe Porodičnog zakona. Okružni sud je na kraju zaključio da prvostepeni sud pri odlučivanju, suprotno navodima žalbe, nije povrijedio odredbe člana 8. člana 123. stav 2. člana 168 i člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je osporena presuda pravilno zasnovana na ocjeni svih izvedenih dokaza.

5. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 821 od 26. januara 2010. godine kojom je reviziju odbio. Obrazlažući neosnovanost revizionih tvrdnji apelanta da predmetne nekretnine ne predstavljaju zajedničku imovinu parničnih stranaka, već da se radi o njegovoj posebnoj imovini koju je stekao od svojih roditelja, Vrhovni sud je istakao da predmetnu imovinu apelant nije stekao temeljem nasljeđivanja, već na temelju poklona koji mu je učinjen u toku trajanja braka sa tužiteljicom. Navedeno je da su nižestepeni sudovi poklone roditelja apelantu pravilno tretirali kao pomoć i poklon objema parničnim strankama, a to proizlazi iz namjene poklona (rješavanje stambenog pitanja parničnih stranaka), budući da su parnične stranke u vrijeme kada su pokloni učinjeni (1970. i 1985. godine) živjeli u skladnom braku (bračni odnosi su poremećeni 1988. godine), pa su stoga neosnovani navodi apelanta da su pokloni učinjeni samo njemu. Vrhovni sud je na kraju istakao da su nižestepeni sudovi pravilno cijenili izvedene dokaze i pravilno primijenili materijalno pravo, pri čemu treba imati u vidu da se, u smislu odredbe člana 294. Porodičnog zakona, taj zakon primjenjuje i na imovinske odnose bračnih supružnika iz brakova koji su zaključeni prije stupanja na snagu tog zakona, ako zahtjevi stranaka nisu pravosnažno riješeni do stupanja na snagu tog zakona.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U iscrpnom apelaciji apelant hronološki iznosi tok postupka iznoseći svoje neslaganje sa stavovima i zaključcima redovnih sudova iznesenim u obrazloženjima osporenih odluka. Smatra da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava kao i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazuje da su sudovi primijenili odredbe Porodičnog zakona koje se nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj. Navodi da se radi o imovinu koju su mu poklonili roditelji, te da s obzirom na tu okolnost takva imovina nije mogla biti predmet raspravljanja. U vezi sa diskriminacijom apelant navodi da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi budući da njegovi dokazi tokom postupka uopšte nisu razmatrani.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance bili saglasni u ocjeni da se u konkretnom slučaju radi o imovinu koju su parnične stranke stekle tokom trajanja bračne zajednice, odnosno da se radi o bračnoj imovini, te da je, s obzirom na tu okolnost, relevantan upravo Porodični zakon. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u jednom segmentu, pri čemu, prema ocjeni Ustavnog suda, nije izostala ni pravilna primjena materijalnog i procesnog prava. Uz to apelant, osim što ponavlja navode koje je već isticao tokom postupka, koje su već razmotrili redovni sudovi i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konjkretne pravne stvari, ni u apelaciji nije ponudio argumente kojim bi opravdao svoje tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje obrazloživši da je dikriminiran po osnovu nacionalnosti jer sudovi nisu prihvatili njegove dokaze. Ustavni sud u vezi sa ovim navodima zapaža da je apelant tokom postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, da mu to pravo ni na koji način nije bilo uskraćeno, pa činjenica da ponuđenim dokazima apelant nije uspio da dokaže da se u konkretnom slučaju ne radi o bračnoj imovini nužno ne vodi zaključku da se radi o diskriminaciji. S obzirom na nesporno utvrđenje Ustavnog suda zauzeto u ovoj odluci u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da ovakvi, ničim argumentovani navodi, ne pokreću pitanje prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-932/10 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio