Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-979/10 (Ž. K. i V. K.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Doživotno izdržavanje
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-979/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 979/10, rješavajući apelaciju Željka Kisića i Vidosave Kisić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Kisića i Vidosave Kisić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 763 od 10. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 125 od 7. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-439/04 od 17. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Kisić i Vidosava Kisić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja podnijeli su 16. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 763 od 10. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 125 od 7. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-439/04 od 17. novembra 2006. godine.
2. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj P-439/04 od 17. novembra 2006. godine, koja je potvrđena drugostpenom Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 125 od 7. maja 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđenje da su po osnovu Ugovora o doživotnom izdržavanju koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem R2-517/02 od 9. oktobra 2002. godine stekli pravo na otkup stana u Doboju, bliže opisanog u izreci presude, te da se tuženi Centar za socijalni rad Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da im omogući otkup navedenog stana i zaključi sa apelantima ugovor o otkupu stana u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova, te da im preda u posjed navedeni stan. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanata za naknadu štete u iznosu od 20,000,00 KM po osnovu sprečavanja tuženog – podnošenjem tužbe protiv P. D. radi utvrđenja da joj ne pripada stanarsko pravo na predmetnom stanu, da otkupi navedeni stan koji bi prema ugovoru o doživotnom izdržavanju nakon njene smrti „pripao apelantima“ i apelanti su obavezani da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 KM.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava bila P. D. na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na neodređeno vrijeme sa SIZ-om stambeno-komunalne djelatnosti Doboj, a na osnovu rješenja tuženog o dodjeli na korištenje predmetnog stana. Utvrđeno je da je P.D. predmetni stan koristila do 1995. godine, kada se preselila u porodičnu kuću apelanata u Gračanici, gdje je živjela sve do svoje smrti 2. marta 2003. godine. P. D. je putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Doboj uvedena u posjed predmetnog stana 19. septembra 2001. godine na osnovu zahtjeva za povrat stana i nakon preuzimanja u posjed predmetni stan nije koristila. U postupku je dalje utvrđeno da je Ugovorom o doživotnom izdržavanju od 9. oktobra 2002. godine P. D. (kao primalac izdržavanja) ostavila „u nasljedstvo“ apelantima (kao davaocima izdržavanja) imovinu i prava (tačka 1. ugovora), a da je Rješenjem Osnovnog suda u Gračanici broj O-73/03 od 19. maja 2003. godine odlučeno da se neće raspravljati zaostavština iza umrle P. D. koja je svoju imovinu i imovinska prava koja se u času smrti zateknu na njenom imenu i u vlasništvu, ili koju ona potražuje, ostavila davaocima izdržavanja (apelantima) pod uslovom da je oni do kraja života izdržavaju. Takođe je utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda broj P-665/01 od 15. oktobra 2002. godine, koja je potvrđene Presudom Okružnog suda broj Gž-685/02, odbijen zahtjev tužitelja Centra za socijalni rad Doboj (u konkretnom predmetu: tuženi) kojim je tražio da se utvrdi da P. D. nije stekla stanarsko pravo na predmentom stanu.
4. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu sa nosiocem stanarskog prava P. D. živjeli u ekonomskoj zajednici u istom (predmetnom) stanu duže od deset godina, ni duže od pet godina useljenjem u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog sa nosiocem stanarskog prava i da provedenim dokazima nisu dokazali da su stekli svojstvo člana njenog porodičnog domaćinstva, da se navedeni stan u trenutku njene smrti, prema režimu vlasništva (stan je u državnoj svojini), ne može smatrati privatnom imovinom kojom bi primalac izdržavanja mogao raspolagati i da stoga apelanti nisu aktivno legitimisani za potraživanje naknade štete u odnosu na tuženog u iznosu od 20.000,00 KM. Iz ovih razloga, priimjenom odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima i čl. 9. i 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova, te člana
2. Zakona o nasljeđivanju, Osnovni sud je odlučio kao u izreci prvostepene presude.
5. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Osnovnog suda.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 763 od 10. decembra 2009. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 125 od 7. maja 2008. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da, prema odredbi člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima-prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99), članovima porodičnog domaćinstva (člana 6. stav 2. istog zakona) pripada pravo trajnog korištenja stana i poslije smrti nosioca stanarskog prava (...). Svojstvo člana porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima) koji se smatraju korisnikom stana stiče se ispunjenjem zakonom propisanih uslova u pogledu trajnog življenja i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava. Kod ovih lica zakonska je presumcija da trajno žive i stanuju sa nosiocem stanarskog prava. U krug ovih lica, u smislu spomenute odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, spadaju lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenim sa nosiocem stanarskog prava. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da se samim ugovorom o doživotnom izdržavanju ne stiče svojstvo člana porodičnog domaćinstva iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima.
8. Vrhovni sud je dalje istakao da je pravilno utvrđenje nižestepenih sudova da apelanti nisu živjeli u ekonomskoj zajednici duže od deset godina u stanu nosioca stanarskog prava, nego su sa umrlom P. D. živjeli u svojoj porodičnoj kući u Gračanici, a što proizlazi iz iskaza apelanata i svjedoka saslušanih pred Osnovnim sudom. Apelanti se u predmetni stan, s obzirom na navedenu činjenicu življenja u njihovoj porodičnoj kući, nisu uselili ni na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, što su takođe svojim iskazima potvrdili apelanti i svjedoci. Takođe, ni dužina zajedničkog življenja u ekonomskoj zajednici apalanata i P.D. ne daje osnov apelantima za sticanje svojstva članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava umrle P.D. s obzirom na to da je utvrđeno da je ekonomska zajednica života (u porodičnoj kući apelanata, a ne u stanu nosioca stanarskog prava) trajala nepunih osam godina (P. D. se uselila u kuću apelanata u drugoj polovini 1995. godine, a umrla je 2. marta 2003. godine), te da od dana zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju (9. oktobra 2002. godine) do dana njene smrti (2. marta 2003. godine) nije protekla jedna godina, a za sticanje svojstva članova porodičnog domaćinstva po osnovu useljenja u stan na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju potrebna je zajednica života u stanu nosioca stanarskog prava u trajanju od pet godina. Stoga, apelanti ni po shvatanju Vrhovnog suda nisu stekli svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, jer se nisu ostvarile zakonske pretpostavke: zajednički život u ekonomskoj zajednici duže od deset godina ni duže od pet godina računajući od od zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju.
9. Vrhovni sud je dalje, s obzirom na to da je utvrđeno da apelanti nisu stekli svojstvo članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, zaključio da oni ne spadaju u krug lica propisan odredbom čl. 9. i 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 11/00 do 60/07), pa je ocijenio da su Osnovni i Okružni sud pravilno sudili kada su primjenom navedenih odredbi odbili tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje da su po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju stekli pravo na otkup predmetnog stana i za nametanje obaveze tuženom da im omogući njegov otkup.
10. Vrhovni sud je, takođe, ocijenio da apelanti zbog nedostaka aktivne legitimacije, nemaju pravni osnov za potraživanje naknade štete, jer nisu uspjeli sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje svojstva člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava P.D.: Naime, oni kod takvog stanja stavri nisu u materijalno pravnom odnosu sa tuženim, što njihov zahtjev za naknadu štete čini neosnovanim, pa nisu ispunjene pretpostavke iz člana 154. stav 1. i člana 158. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) za odgovornost tuženog za naknadu štete.
11. Kaonačno, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizione navode apelanata da je danom podnošenja zahtjeva umrle P. D. za otkup stana prestalo stanarsko pravo i uspostavljen obligaciono pravni odnos između nje i vlasnika stana. Vrhovni sud je istakao da se samo podnošenjem zahtjeva za otkup stana ne mijenja svojstvo nosioca stanarskog prava P. D. na tom stanu, kao ni režim vlasništva na stanu, koji je u državnoj svojini sve do privatizacije stana u skladu u sa odredbama Zakona o privatizaciji stanova u državnom vlasništvu, te soga taj stan i ne može biti predmet ugovora o doživotnom izdržavanju.
12. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističu da se osporene presude zasnivaju na pogrešnoj primjeni što je dovelo do povrede njihovog prava na imovinu.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi,, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić