Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-982/10 (A. K.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-982/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 982/10, rješavajući apelaciju Alije Kopića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Kopića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000 862 09 Gž od 13. januara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 000 862 08 P od 30. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Kopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 15. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 000 862 09 Gž od 13. januara 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 000 862 08 P od 30. oktobra 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 P 000 862 08 P od 30. oktobra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 87 0 P 000 862 09 Gž od 13. januara 2010. godine, utvrđeno je da je apelant smetao tužioca Ramiza Kopića u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu parcele, bliže označene u dispozitivu rješenja, na način što je 13. januara 2008. godine stavio drvenu prepreku širinom cijelog puta i time onemogućio tužioca u vršenju faktičke vlasti na navedenoj parceli, te je zabranjeno apelantu da ubuduće na isti ili sličan način smeta tužioca u mirnom i faktičkom posjedu navedene parcele (puta) pod prijetnjom novčane kazne. Apelant je, takođe, obavezan da tužiocu nadoknadi troškove postupka.
3. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je u toku postupka pred Osnovnim sudom utvrđeno da je tužilac tužbu podnio blagovremeno (tužba predata Osnovnom sudu 5. februara 2008. godine, čin smetanja posjeda učinjen 13. januara 2008. godine), da prema iskazima saslušanih svjedoka Armina Kopića, Mirsade Kopić, Emke Kopić i Alije Kopića, tužilac, kao i njegov otac, koristili su sporni put više od 40 godina, a da je tuženi postavio prepreku na sporni put. Iz nalaza i mišljenja vještaka geometra Cvjetka Kuzmanovića - skice snimanja od 14. aprila 2008. godine, proizlazi da je put sporni upisan u p.l. na ime Suljo Kopić, te da sa zapadne strane na postojećem putu postoji parcela upisana koa posjed Agana (Sulje) Kopića, a u produžetku navedenog puta parcela Alije (Sulje) Kopića. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da dolaskom putem iz pravca Teslić-Banjaluka, sa lijeve strane Teslić-Baraći, sa desne strane puta prema zapadu se skreće na na put koji je nasut šljunkom dužine 50 do 60 metara, a dužinom tog puta od 17,4 metara se skreće sa lijeve strane prema kući tužioca, a širina skretanja je 4,8 metara. Put je utaban i dalje ide prema apelantovoj kući u dužini od 25,90 metara. Na istom putu je postavljena prepreka širinom puta od strane tuženog i na taj način je tužiocu onemogućen prolaz pomoćnim prostorijama.
4. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda. U vezi sa apelantovim žalbenim navodom da se povreda odredaba parničnog postupka ogleda u tome što nije proveden dokaz saslušanjem apelanta (tuženog) u svojstvu parnične stranke, a po njegovom prijedlogu sa pripremnog ročišta koje je održano pred Osnovnim sudom 10. avgusta 2009. godine, Okružni sud je istakao da ovaj navod nije od bitnog uticaja na ishod postupka u konkretnoj pravnoj stvari s obzirom na to da, prema izvedenim dokazima na koje se Osnovni sud pozvao u prvostepenom rješenju, pravilno je utvrđeno da je tužilac mirni korisnik spornog puta duže od 40 godina, da je tužba tužioca blagovremena, a da je tuženi (apelant) 13. januara 2008. godine stavio drvenu prepreku širinom cijelog puta, te da je tu prepreku uklonio sudski izvršilac, a po rješenju Osnovnog suda od 13. juna 2008. godine. Naime, na zapisnik Osnovnog suda od 10. avgusta 2009. godine je prihvaćen prijedlog tuženog da se izvede dokaz saslušanjem tužioca i tuženog u svojstvu parnične stranke, te obavezani punomoćnici da obavijeste parnične stranke o izvođenju tog dokaza pred prvostepenim sudom, pa ukoliko stranke ne pristupe, ovaj dokaz se neće provoditi. Apelantov opunomoćenik je bez primjedbi potpisao zapisnik Osnovnog suda od 15. septembra 2009. godine, pa apelantovo pozivanje u žalbi da nije izveden dokaz saslušanjem apelanta (tuženog) u svojstvu parnične stranke, po ocjeni Okružnog suda, nije od bitnog uticaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, jer prema izvedenim dokazima na koje se Osnovni sud pozvao u pobijanom rješenju, saslušanje apelanta (tuženog) u svojstvu parnične stranke ne bi dovelo do drugačije odluke u ovom sporu. Okružni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov navod da tužilac nije aktivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari, jer on i njegova majka žive u drugom mjestu. Naime, prema izvedenim dokazima-iskazima saslušanih svjedoka na koje se Osnovni sud pozvao u prvostepenom rješenju, tužilac je posljednji mirni i faktički posjednik spornog puta koji se vodi na imenu Sulje Kopića, prednika parničnih stranaka, kog su, po rješenju o nasljeđivanju, naslijedile parnične stranke, a saglasno volji tužioca kuću i dvorište koristi Armin Kopić, a što su potvrdili i svjedoci Armin Kopić, Mirsada Kopić i Emko Kopić.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, jer nije saslušan pred Osnovnim sudom kao parnična stranka, pa smatra da mu nije data mogućnost da iznese relevantne činjenice, odnosno iznese svoje viđenje spornog odnosa, te da Okružni sud sud nije mogao a priori zaključiti da saslušanje apelanta kao parnične stranke ne bi bi dovelo do drugačije odluke u konkretnom sporu. S obzirom na navedeno, apelant zaključuje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava, a samim tim mu je, pored prava na pravično suđenje, povrijeđeno i pravo nai movinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se tiču navodnog kršenja prava na ravnopravnost stranaka u postupku, Ustavni sud ukazuje na to da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). To načelo podrazumijeva, kako je Evropski sud naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije (vidi, Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274, str. 19), u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika. U konkretnom predmetu Ustavni sud smatra da je apelant imao priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani. Naime, iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prihvatio prijedlog apelantovog opunomoćenika da se izvede dokaz saslušanjem tužioca i tuženog (apelanta) u svojstvu parnične stranke, a da se, ukoliko stranke ne pristupe, ovaj dokaz neće provoditi. Na glavnu raspravu nije pistupio tužilac, a apelant nije saslušan u svojstvu parnične stranke, dakle, nijedna stranka nije saslušana, a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizlazi da je u odnosu na tužioca apelant bio drugačije tretiran. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su i Osnovni i Okružni sud uzeli u obzir i razmotrili apelantove navode koje je isticao u odgovoru na tužbu i u žalbi na prvostepenu presudu. Dakle, nesporno je da ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica, pa Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju načela ravnopravnosti strana u postupanju očito (prima facie) neutemeljeni.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnog stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno i detaljno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje na to da su redovni sudovi uzeli u obzir sve apelantove navode i da su ih detaljno ispitali i obrazložili svoje stavove o neosnovanosti istaknutih navoda na način koji zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u odnosu na tvrdnje o kršenju prava na ravnopravnost strana u postupku i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić