Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1362/13 (H. Z. iz Sarajeva)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1362/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 1362/13, rješavajući zahtjev Hurema Zulčića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Hurema Zulčića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Hurem Zulčić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 29. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja krivičnog postupka koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj 09 0 K 001645 07 K, protiv optužene H.Š.-Š. (u daljnjem tekstu: optužena). Istovremeno, apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Kantonalnom sudu da „odmah zakaže pretres u krivičnom predmetu broj 09 0 K 001645 07 K“

2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

3. Apelant je 2. jula 1996. godine skupa sa optuženom osnovao preduzeće „Polikom“ Sarajevo, u kojem je optužena bila direktor. Dalje, apelant navodi da je optužena „1996. godine zloupotrijebila svoj položaj i apelantu pričinila štetu u iznosu od 2.793.260,00 DM“. Zbog toga je, kako navodi u apelaciji, apelant 18. juna 1998. godine, Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) podnio krivičnu prijavu protiv optužene i još dva lica zbog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 266. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine u sticaju sa krivičnim djelom falsifikovanje isprave iz člana 217. stav 3. u vezi sa stavom 1 istog zakona.

4. Kantonalno tužilaštvo je, 21. avgusta 2000. godine, podiglo optužnicu broj Kt-242/98 protiv optužene po kojoj je Kantonalni sud, Presudom broj K-127/00 od 7. jula 2004. godine, optuženu oglasio krivom i izrekao joj kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Istom presudom, Kantonalni sud je apelanta u svojstvu oštećenog, na osnovu odredbi člana 101. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH, sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da smatra da bi odlučivanje po istaknutom imovinskom zahtjevu apelanta da mu se isplati „novčani iznos po osnovu obavljenog posla u zajedničkoj firmi kao i po osnovu nastupjele štete na novčanom sredstvima zajedničke firme“, znatno odugovlačilo postupak, zbog čega je apelanta sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu.

5. Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) je Rješenjem broj Kž-89/05 od 5 jula 2006. godine uvažio žalbu optužene, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku, kako apelant tvrdi, Kantonalni sud je predmet uzeo u rad tek 2009. godine, kada je zakazao pretres i dao naredbu za vještačenje.

6. Nakon toga, Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 K 001645 07 K od 19. aprila 2012. godine, na osnovu odredbi člana 135. ranije važećeg Zakona o krivičnom postupku FBiH, obustavio postupak protiv optužene, jer je u toku postupka oboljela od trajnog duševnog oboljenja.

7. Vrhovni sud je potom Rješenjem broj 09 0K 001645 12 Kž od 12. juna 2012. godine uvažio žalbu kantonalne tužiteljice i ukinuo rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 001645 07 K od 19. aprila 2012. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je dao uputu Kantonalnom sudu da se u ponovnom postupku dopuni psihijatrijsko vještačenje po istim vještacima neuropsihijatrima koji će se decidno izjasniti da li se kod optužene radi o trajnom duševnom oboljenju koje bi zahtijevalo obustavu postupka u smislu odredbe člana 135. ranijeg Zakon o krivičnom postupku FBiH.

8. Također, apelant navodi da je 3. juna 1997. godine pokrenuo parnični postupak protiv optužene, radi „podjele dobiti i naknade štete“ te da je ovaj postupak, Rješenjem broj P-2024/00 od 28. oktobra 2002. godine, prekinut. U obrazloženju predmetnog rješenja je navedeno da je sud usvojio prijedlog apelanta za prekid postupka jer je utvrdio da je u toku krivični postupak protiv (optužene) te da odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome da li je učinjeno krivično djelo „za koje se goni po službenoj dužnosti“.

9. Apelant tvrdi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog krivičnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant opisuju hronologiju krivičnog postupka te tvrdi da mu je zbog njegove dužine nanesena velika materijalna šteta. Pored toga, ističe da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je parnični postupak prekinut do okončanja krivičnog postupka a krivični postupak nije riješen već 15 godina. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obavezati Kantonalni sud „da odmah zakaže pretres u krivičnom predmetu broj: 09 0 K 001645 07 K“, jer je to u interesu apelanta i pravilnog vođenja postupka koji traje 15 godina. U obrazloženju zahtjeva za privremenu mjeru, apelant je istakao da je njegovo pravo na imovinu povrijeđeno i „zbog prekida parničnog postupka do okončanja krivičnog postupka“, za koji niko nije mogao vjerovati da će trajati 15 godina. Osim toga, apelant naglašava da je donošenje tražene privremene mjere neophodno jer će u predmetnom krivičnom postupku nastupiti zastara krivičnog gonjenja, što, prema apelantovim navodima, Kantonalni sud čeka.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

12. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant, u suštini žali da su u krivičnom postupku u kojem on ima svojstvo oštećenog, povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i na imovinu, zbog dužine trajanja postupka, jer od njegovog okončanja ovisi, kako to apelanta smatra, nastavak parničnog postupka koji je prekinut Rješenjem broj P-2024/00 od 28. oktobra 2002. godine.

13. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere isključivo cijeni razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, dakle razloge koji bi mogli voditi novom, ozbiljnom kršenju nekog od zaštićenih ljudskih prava, a opravdan je interes apelanta da se to spriječi. U nedostatku takvih navoda i dokaza, navodi apelanta o kršenju njihovih ustavnih prava tokom postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere kojom bi se u postupku po apelacionoj nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Kantonalnom sudu naredilo zakazivanje pretresa, niti opravdavaju postavljeni zahtjev Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere.

14. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere zasniva se na istim razlozima i činjenicama koje navodi kao razloge za usvajanje apelacije, pri čemu apelant uopće nije naveo nikakve dodatne razloge za usvajanje privremene mjere. Ustavni sud ističe da ne može udovoljiti zahtjevu apelanta za privremenu mjeru s obzirom da bi na taj način prejudicirao rješenje predmetne apelacije budući da navodi apelanta u vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere u svemu korespondiraju navodima u vezi sa meritumom apelacije. Ovi navodi bit će predmet rješavanja Ustavnog suda kada bude odlučivano o dopustivosti i eventualno meritumu predmetne apelacije. Također, Ustavni sud zapaža i da iz Presude Kantonalnog suda broj K-127/00 od 7. jula 2004. godine, proizilazi da je taj sud, sa imovinskopravnim zahtjevom, apelanta uputio na parnicu, ali apelant Ustavnom sudu, o eventualnom pokretanju parničnog postupka nakon date upute Kantonalnog suda, nije dostavio nikakvu informaciju. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1362/13 (H. Z. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio