Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4556/12 (M. S.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4556/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 4556/12, rješavajući zahtjev Mirka Selaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirka Selaka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Selak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU Sesar-Ćurić-Miletić Mostar, podnio je 21. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 07 0 U 006231 12 U od 31. oktobra 2012. godine, rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP II-09-05-25-164/11 od 8. novembra 2011. godine i rješenja Službe za inspekcijske poslove, Odjel za privredu, komunalne i inspekcije poslove Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba), broj UPI-08/3-
25-3776/11 od 5. septembra 2011. godine. Apelant je 11. aprila 2013. godine podnio zahtjev kojim traži od Ustavnog suda određivanje privremene mjere do donošenja konačne odluke u konkretnom predmetu u cilju zaštite interesa stranaka i pravilnog vođenja postupka pred sudom, a na osnovu činjenice da bi provođenjem osporenih odluka moglo doći do nesagledive štete.
2. Rješenjem Službe, broj UPI-08/3-25-3776/11 od 5. septembra 2011. godine, naloženo je apelantu, kao investitoru, da u roku od 20 dana od dana prijema rješenja ukloni bespravno nadograđeni objekt, bliže opisan u izreci rješenja, s tim da se predmetni objekt sastojao od prizemlja i dva sprata, a uklanjanje se odnosilo na prvi i drugi sprat te krov, koji predstavljaju nadogradnju, a ne i prizemlje koje je postojalo i prije te nadogradnje. Nakon uklanjanja je trebalo sve vratiti u prvobitno stanje. Dalje je navedeno da ukoliko apelant ne postupi po rješenju, izvršenje istog će se izvršit putem trećih lica, a na teret apelanta kao investitora.
3. U obrazloženju rješenja Služba je navela da kako apelant za izvedene radove nije posjedovao odobrenje za građenje/nadogradnju, kao ni urbanističku saglasnost niti projekat, predmetna gradnja se smatrala bespravnom.
4. Rješenjem Ministarstva, broj UP II-09-05-25-164/11 od 8. novembra 2011. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe.
5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je apelant izvršio nadogradnju dva sprata iznad prizemlja stambenog objekta, bez prethodno pribavljenog odobrenja za gradnju, što je bilo suprotno članu 29. Zakona o gradnji u HNK, koji propisuje da se gradnji građevine može pristupiti samo temeljem prethodno izdanog odobrenja za gradnju. Dalje je istaknuto da je rješenje Službe doneseno u skladu sa članom 71. stavku 1. tački a) Zakona o gradnji u HNK. Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak, zapisnikom konstatirao činjenično stanje zatečeno na licu mjesta, koji je stranka pročitala i na isti nije imala primjedbi, te donio ispravno i na materijalnom i procesnom pravu zasnovano rješenje. Stoga apelantovi žalbeni navodi nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari.
6. Presudom Kantonalnog suda, broj 07 0 U 006231 12 U od 31. oktobra 2012. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ovlašteni urbanističko-građevinski inspektor na temelju uviđaja na licu mjesta pravilno utvrdio da je apelant izgradio nadograđeni dio objekta bez odobrenja za gradnju, a radi se o objektu za koji je prije početka gradnje potrebno pribaviti odobrenje za gradnju, odnosno, u konkretnom slučaju ne radi se o radovima iz člana 30. Zakona o gradnji u HNK, za koje nije potrebno pribaviti odobrenje za građenje. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je ovlašteni građevinski inspektor, vršeći inspekcijski nadzor u konkretnom slučaju, postupio u skladu sa odredbama Zakona o gradnji u HNK, nije prekoračio svoje ovlasti, i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, koje je utvrđeno inspekcijskim pregledom, donio zakonito rješenje kojim je naredio apelantu da ukloni sporni objekt, te da nakon uklanjanja objekta vrati sve u prvobitno stanje, u skladu sa odredbom čl. 68. i 71. Zakona o gradnji u HNK. Nadalje, i rješenje Ministarstva je doneseno u skladu sa odredbama Zakona o gradnji, a donošenjem navedenih rješenja nisu bila povrijeđena ni pravila postupka.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je u postupku isticao da zbog postojanja imovinsko-pravnog spora nije mogao doći do bilo kakve potpune dokumentacije vezano za gradnju i legalizaciju objekta. Nadalje, ističe štetnost provođenja prvostepenog rješenja u pogledu rušenja nadograđenog dijela objekta, jer prizemlje (koje je izuzeto od uklanjanja) i nadograđeni dio predstavljaju jednu cjelinu u građevinskom smislu i nemoguće je srušiti dio objekta nadogradnje, a da se ne ugrozi prizemlje i objekt Ivice Martinović. Tvrdi da su na licu mjesta bili prezentirani određeni materijalni dokazi koji su spomenuti u obrazloženju prvostepenog organa, ali ih upravni organi i Kantonalni sud nisu uopće cijenili. Posebno ističe da u postupak nije bilo uključen Ivica Martinović, kojem bi mogla biti nanijeta šteta provođenjem osporenog rješenja.
9. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da isti temelji na činjenici da bi provođenjem osporenih odluka moglo doći do nesagledive štete. Nadalje, rušenjem dijela predmetnog objekta narušila bi se stabilnost objekta Ivice Martinović. Naime, apelant ističe da je sporni dio objekta nadograđen na objekt Ivice Martinovića, koji je isti sagradio na svojim nekretninama, te u koji je apelant uložio veliki iznos novca. Tvrdi da je Ivicu Martinoviću bilo uskraćeno sudjelovanje u predmetnom postupku. Nadalje apelant ističe da je ratni vojni invalid IV grupe, te bi izvršenjem rješenja moglo se pogoršati njegovo zdravstveno stanje. Ističe da se obraćao nadležnom organu za odlaganje izvršenja osporenih rješenja, na koje nije dobio odgovor, te da usvajanje zahtjeva za privremenu mjeru nije u suprotnosti sa javnim interesom, niti bi bilo kome nanesena šteta.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Iz apelantovih navoda proizilazi da apelant traži izdavanje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje osporenih odluka. Kao razloge za usvajanje privremene mjere ističe da bi izvršenjem osporenih odluka moglo doći do nesagledive štete, da bi moglo doći do narušavanja stabilnosti prizemlja objekta koje je izuzeto od uklanjanja, te do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja.
13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine, sve objavljene na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić