Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-555/13 (P. R.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-555/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine, u predmetu broj AP 555/13, rješavajući zahtjev Peke Rajaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Peke Rajaka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Peko Rajak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, podnio je 5. februara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 008342 11 Rev od 6. novembra 2012. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 008342 10 Gž od 16. februara 2011. godine i presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 P 008342 06 P od 2. jula 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud spriječio provođenje osporene pravosnažne presude Osnovnog suda i kojom bi naložio nadležnom organu uprave kod kojeg se vode knjige položenih ugovora otkupljenih stambenih zgrada i stanova da ne izbriše uknjižbu prava svojine na ime apelanta na stanu koji je bio predmet spora.
2. Presudom Osnovnog suda broj 13 84 P 008342 06 P od 2. jula 2010. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 84 0 P 008342 10 Gž od 16. februara 2011. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužitelj), pa je utvrđeno da je ništav ugovor o otkupu stana pobliže opisanog u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji je zaključen 14. decembra 2004. godine između Opštine Brod (u daljnjem tekstu: prvotužena) kao prodavca i drugotuženog apelanta kao kupca. Osnovni sud je, nakon provedenog postupka utvrdio da je odlukom ZDP „Rafinerija nafte“ Bosanski Brod od 17. juna 2002. godine, sporni stan dat na raspolaganje prvotuženoj za rješavanje stambenih pitanja njenih radnika. Zatim, utvrđeno je da je sporni stan, rješenjem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica, Odsjek Srpski Brod (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 25. oktobra 2002. godine i 25. novembra 2003. godine, dodijeljen apelantu i njegovoj porodici kao alternativni smještaj. Također, utvrđeno je da je prvotužena, rješenjem od 11. jula 2002. godine, dodijelila apelantu sporni stan na korištenje na neodređeno vrijeme, kao i da su 14. decembra 2004. godine prvotužena i apelant zaključili ugovor o otkupu spornog stana. Međutim, Osnovni sud je naveo da se, nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), nije moglo steći stanarsko pravo na stanovima u državnoj svojini. Budući da apelant nije imao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji, niti je takav status mogao steći nakon što je taj zakon 2001. godine stupio na snagu, Osnovni sud je zaključio da apelant i prvotužena nisu mogli zaključiti ugovor o otkupu spornog stana. Imajući to u vidu, Osnovni sud je zaključio da je ugovor o otkupu spornog stana ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa čl. 10, 38. i 49. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova – prečišćeni tekst. Ovakve činjenične i pravne zaključke u cijelosti je prihvatio i Okružni sud.
3. Vrhovni sud je, presudom broj 84 0 P 008342 11 Rev od 6. novembra 2012. godine, odbio revizije apelanta i prvotuženog i protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je naročito ukazao da sporni stan spada u kategoriju stanova iz člana 22. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), zato što iz dokaza koji su u postupku provedeni proizlazi da predratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu nije tražio vraćanje tog stana u posjed. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je članom 22. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da, nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 16. tog zakona, kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen ili povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 31. istog zakona, a do isteka tog roka takvi stanovi su pod upravom Ministarstva. Stavom 2. člana 22. Zakona o prestanku primjene je propisano da je svaka dodjela koja je suprotna odredbama stava 1. ništava. Dalje, Vrhovni sud je naveo i da je odredbama člana 28. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, koji je bio na snazi u vrijeme kada je prvotužena dodijelila predmetni stan apelantu, propisano da se stan iz člana 22. Zakona o prestanku primjene stavlja pod upravu Ministarstva i da se koristi u svrhu privremenog korištenja do donošenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene. Po isteku tog roka, stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje u skladu sa članom 22. Zakona o prestanku primjene, a ove se odredbe primjenjuju na sve stanove bez obzira jesu li ili nisu proglašeni napuštenim.
4. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da sve do 29. septembra 2002. godine, „davaoci stanova na korištenje nisu mogli raspolagati svojim stanovima, odnosno dodjeljivati iste na koritšenje“. Kako je prvotužena rješenjem od 11. jula 2002. godine sporni stan dodijelila apelantu, onda se prema ocjeni Vrhovnog suda ima smatrati da je takva dodjela stana ništava u smislu člana 22. Zakona o prestanku primjene, jer je izvršena prije isteka rokova iz člana 31. tog zakona. Također, Vrhovni sud je naveo da je ugovor o otkupu spornog stana zaključen i protivno Zakonu o privatizaciji, kako su to utvrdili i nižestepeni sudovi. Na takav zaključak je, kako je Vrhovni sud naveo, bez utjecaja revizijski prigovor da je tužba neblagovremena, zato što je tužitelj tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu spornog stana zbog toga što je taj ugovor suprotan prinudnim propisima u smislu člana 103. ZOO, a takvi zahtjevi ne zastarijevaju niti je propisan rok za tužbu u takvim stvarima. U odnosu na revizijski prigovor u pogledu blagovremenosti tužbe u smislu člana 18. stav 2. Zakona o privatizaciji, Vrhovni sud je istakao da je ta odredba izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji iz 2006. godine i to tako da nije propisan rok za tužbu, a ta izmijenjena odredba je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u konkretnom slučaju.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te na zabranu diskriminacije. Kršenje ovih prava apelant isključivo vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant opširno iznosi svoje stavove u vezi sa načinom primjene materijalnog prava, pa između ostalog navodi da smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 18. stav 2. Zakona o privatizaciji „ne uvažavajući protek prekluzivnog roka, jer su pogrešno ocijenili da je, u ovom predmetu, tužba za utvrđivanje ništavosti ugovora blagovremena“. Također, apelant smatra da je postojao osnov za otkup predmetnog stana „bez obzira što apelant nije imao, po zakonu koji je važio u vrijeme otkupa stana, svojstvo nosioca stanarskog prava, u formalnom smislu riječi“. Također, apelant smatra da je diskriminiran, pa se poziva na odluku Ustavnog suda broj AP 534/06, smatrajući da se radi u sličnoj situaciji. Također, apelant smatra da se Vrhovni sud pogrešno „upustio u ocjenu valjanosti dodjele predmetnog stana, odnosno valjanosti rješenja o dodjeli stana od 11.07.2002. godine“. Apelant navodi da je Vrhovni sud pravilno naveo da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene stupio na snagu 29. decembra 2001. godine, ali da je pogrešno zaključio da davaoci stanova na korištenje nisu mogli do 29. septembra 2001. godine raspolagati svojim stanovima, odnosno dodjeljivati ih na korištenje, nakon čega detaljno iznosi sadržaj pojedinih odredaba i svoje viđenje tumačenja tih odredaba.
6. Zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud spriječio provođenje osporene pravosnažne presude Osnovnog suda i kojom bi naložio nadležnom organu uprave kod kojeg se vode knjige položenih ugovora otkupljenih stambenih zgrada i stanova da ne izvrši brisanje uknjižbe prava svojine na ime apelanta na spornom stanu, apelant nije posebno obrazložio.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“, što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije navela bilo kakve relevantne razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, niti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić