Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-537/11 (E. E.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-537/11
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 537/11, rješavajući apelaciju Enise Ekić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Enise Ekić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050598 08 P koji je Presudom Okružnog sud u Banjaluci broj 71 0 P 048150 012 Gž od 8. februara 2013. godine vraćen na ponovni postupak.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da hitno okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 050598 08 P koji je Presudom Okružnog sud u Banjaluci broj 71 0 P 048150 012 Gž od 8. februara 2013. godine vraćen na ponovni postupak, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantici Enisi Ekić, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enisa Ekić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mississauga, Ontario, Canada, koju zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnijela je 2. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu broj 71 0 P 050598 08 P koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 11. marta 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je odgovor dostavio 22. marta 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen podnosiocu apelacije 19. aprila 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Prema stanju spisa proizlazi da je tužilac Zoran Grmuša (u daljnjem tekstu: tužilac) 7. februara 2003. godine tužbom Osnovnom sudu pokrenuo parnični postupak protiv apelantice i Republike Srpske, radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji ili povrata cijene, vsp. 50.000,00 KM.
7. Osnovni sud je donio Presudu broj P-257/03 od 31. decembra 2003. godine kojom je tužbeni zahtjev tužioca odbio kao neosnovan. Istom presudom obavezan je tužilac da snosi troškove postupka u iznosu od 1.600,00 KM, kao i da apelantici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.230,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. decembra 2003. godine.
8. Iz stanja spisa proizlazi da je tužilac 30. januara 2004. godine izjavio žalbu Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) protiv prvostepene presude.
9. Apelantica je podnescima od 12. jula 2004. godine i 30. decembra 2005. godine urgirala kod Okružnog suda, tražeći da se prioritetno riješi tužiočeva žalba, jer se radi o rješavanju njenog stambenog problema.
10. Okružni sud je Dopisom broj Su-2609/05 od 6. januara 2006. godine obavijestio apelanticu da je predmet broj GŽ-314/04 vraćen 12. decembra 2005. godine Osnovnom sudu radi otklanjanja određenih procesnih nedostataka, a apelantica je upućena da se za sve dodatne informacije obrati Osnovnom sudu. Iz stanja spisa proizlazi da je Okružni sud spis vratio prvostepenom sudu da donese odluku o predloženoj privremenoj mjeri obezbjeđenja.
11. Nakon toga, apelantica je podneskom od 15. juna 2006. godine urgirala kod Osnovnog suda da predmet hitno uzme u rad i u razumnom roku donese odluka i spis po žalbi vrati na odlučivanje Okružnom sudu.
12. Osnovni sud je donio dopunsko Rješenje broj P-257/03 od 22. juna 2006. godine kojim je odbio kao neosnovan tužiočev prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja kojom se zabranjuje apelantici i drugotuženoj Republici Srpskoj prenos vlasništva, prodaja i otuđenje jednosobnog stana pobliže opisanog u izreci rješenja, koji se vodi kao apelanticino vlasništvo, sve do okončanja parnice i da se naloži stambenom organu drugotužene Republike Srpske da izvrši upis zabrane otuđenja i prodaje predmetnog stana, te da se o izdatoj mjeri obavijesti Služba ovjere ugovora Osnovnog suda i Uprava javnih prihoda Grada Banjaluka.
13. Apelantica je podneskom od 3. novembra 2006. godine urgirala kod Okružnog suda, tražeći da se prioritetno riješi tužiočeva žalba, istaknuvši da je u međuvremenu Osnovni sud donio dopunsko rješenje od 22. juna 2006. godine kojim je tužiočev prijedlog da se odredi sudska mjera obezbjeđenja odbio kao neosnovan.
14. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj Gž-314/04 od 16. novembra 2006. godine uvažio tužiočevu žalbu, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj P-257/03 od 31. decembra 2003. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
15. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-P-06-002421 od 16. januara 2008. godine kojom je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana zaključen između tužioca i apelantice, 14. aprila 1994. godine, kojim je tužilac od apelantice kupio stan u Banjaluci, u ulici Vase Pelagića broj 1, te da mu izda valjanu ispravu za uknjižbu prava vlasništva na spornom stanu. Stavom II izreke presude obavezana je apelantica da tužiocu na ime vraćanja dijela isplaćene kupoprodajne cijene isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. februara 2003. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate. Stavom III izreke presude je odbijen dio tužiočevog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na povrat isplaćene kupoprodajne cijene od 50.000,00 KM i dospjelih kamata, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, te dio zahtjeva koji se odnosio na obavezu apelantice i drugotužene Republike Srpske da mu na ime naknade štete isplate iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od utvrđenja do isplate. U pogledu troškova postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je zahtjev umješača na strani drugotužene Đorđa Berendike za naknadu troškova postupka odbijen u cijelosti.
16. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-GŽ-08-000831 od 27. maja 2008. godine uvažio tužiočevu i apelanticinu žalbu, Presudu Osnovnog suda broj 071-0-P-06-002421 od 16. januara 2008. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
17. Iz stanju spisa proizlazi da je u ponovljenom postupku pod brojem P-2547/08 Osnovni sud 28. novembra 2008. godine održao pripremno ročište, a da je glavnu raspravu zakazao za 25. februar 2009. godine. Na ročištu za glavnu raspravu, koja je otvorena pod brojem P-50598, tužilac je zatražio izuzeće Osnovnog i Okružnog suda u Banjaluci. Na istom ročištu, Osnovni sud je donio rješenje kojim je prekinut postupak i kompletan predmet upućen Okružnom sudu, koji je dostavio spis na odlučivanje Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
18. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Gr-09-000 050 od 14. oktobra 2009. godine odbio prijedlog tužioca da se za postupanje u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci koji se vodi pod brojem 71 0 P 050598 08 P odredi drugi stvarno nadležan osnovni sud van područja Okružnog suda u Banjaluci.
19. Apelantica je podnescima od 1. aprila, 13. maja, 19. augusta, 28. septembra i 9. decembra 2010. godine urgirala kod Osnovnog suda da se nastavi postupak s obzirom da je 25. februara 2009. godine prekinut jer je tužilac tražio izuzeće Osnovnog suda, a taj prijedlog je u konačnici odbijen rješenjem Vrhovnog suda od 14. oktobra 2009. godine.
20. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud donio rješenje od 21. februara 2011. godine kojim je nastavljen postupak u predmetnoj pravnoj stvari, a koji je prekinut rješenjem suda na glavnoj raspravi od 25. februara 2009. godine. Istim rješenjem sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za 25. maj 2011. godine, koje je nastavljeno 26. septembra 2011. godine, te zaključeno 30. septembra 2011. godine kada je donesena Presuda broj 71 0 P 048150 08 P od 28. oktobra 2011. godine kojom je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen.
21. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 048150 08 P od 18. oktobra 2012. godine, sud je odlučio o troškovima postupka po apelanticinom zahtjevu.
22. Dalje, iz stanja spisa proizlazi da je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 048150 012 Gž od 8. februara 2013. godine žalbu djelimično uvažio, rješenje o troškovima postupka sadržano u Presudi Osnovnog suda broj 71 0 P 048150 08 P od 28. oktobra 2011. godine i Rješenju broj 71 0 P 048150 08 P od 18. oktobra 2012. godine ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak, a u preostalom dijelu tužiočeva žalba je odbijena i presuda u odbijajućem dijelu potvrđena.
23. Iz stanja spisa također proizlazi da je spis dostavljen Osnovnom sudu 27. februara 2013. godine, te da prema raspoloživim podacima ponovni postupak još uvijek nije okončan. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelantica smatra da je zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom povrijeđeno njeno pravo na suđenje u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je hronološki opisala tok postupka, te istaknula da je onemogućavanjem efikasnog korištenja ovog prava u vremenu od podnošenja tužbe (7. februara 2003. godine), kada je Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica RS, Odsjek Banjaluka, donijelo Zaključak broj 05-050-02-01-499/02 od 10. decembra 2003. godine kojim je prekinut postupak za povrat spornog stana dok se ne okonča parnični postupak. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka isplati iznos od 300,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, računajući od 7. februara 2003. godine.
b) Odgovor na apelaciju
25. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju ukratko opisao hronologiju postupka, te naveo da je tužilac u tužbi postavio i eventualni tužbeni zahtjev kojim traži da se apelantica obaveže da mu isplati iznos od 50.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, da se apelantica i Republika Srpska kao tuženi obavežu da mu solidarno isplate iznos od 15.000,00 KM na ime naknade štete, kao i da sud odredi sudsku mjeru obezbjeđenja kojom će apelantici zabraniti prenos, prodaju i otuđenje predmetnog stana, a kako je odluka Osnovnog suda, kojom je odbijen primarno postavljeni tužbeni zahtjev postala pravosnažna, to su se stekli uslovi da Osnovni sud odluči i o eventualnom tužiočevom tužbenom zahtjevu. Osnovni sud je također naveo da će u nastavku postupka postupati, odnosno odlučivati o eventualnom tužiočevom tužbenom zahtjevu, što do slanja odgovora na apelaciju još nije učinjeno.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da postupak nije okončan ni nakon više od 10 godina, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st., 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
32. Apelantica smatra da je zbog dužine trajanja parničnog postupka povrijeđeno njeno prava na suđenje u «razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – «razuman rok»
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud prije svega smatra da neophodno podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelantica nije obavijestila Ustavni sud da li je u međuvremenu u ponovnom postupku Osnovni sud donio odluku, odnosno nije obavijestila Ustavni sud da je postupak okončan. S obzirom na navedeno Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana
32. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka cijeniti isključivo prema apelanticinim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
36. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je tužilac tužbom Osnovnom sudu 7. februara 2003. godine pokrenuo parnični postupak koji, prema stanju spisa i raspoloživim dokazima, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti prilikom razmatranja dužine postupka je period od 10 godina i dva mjeseca.
b) Analiza dužine trajanja postupka
37. Ustavni sud zapaža da se tužiočev tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji spornog stana, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu. Osim toga, kako se radi o stanu bez čijeg posjeda je apelantica ostala u ratu, a koji joj nakon rata nije vraćen u posjed, te da je postupak povrata stana pred organima uprave prekinut do okončanja postupka, Ustavni sud zaključuje da je taj postupak za apelanticu značajan.
38. Ustavni sud dalje zapaža da je tužilac pokrenuo parnični postupak 7. februara 2003. godine, da je Osnovni sud u dva navrata donosio presude (31. decembra 2003. godine i 16. januara 2008. godine) koje je Okružni sud svojim rješenjima (16. novembra 2006. godine i 27. maja 2008. godine) ukidao i vraćao predmet prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Osnovni sud je 25. februara 2009. godine, nakon što je tužilac zatražio izuzeće Osnovnog i Okružnog suda u Banjaluci, donio rješenje kojim je postupak prekinut i kompletan predmet upućen Okružnom sudu, koji je dostavio spis na odlučivanje Vrhovnom sudu. Odlučujući o prijedlogu tužioca, Vrhovni sud je donio rješenje od 14. oktobra 2009. godine kojim je odbio tužiočev prijedlog. Nakon toga, Osnovni sud je donio rješenje od 21. februara 2011. godine kojim je nastavljen postupak, da bi 28. oktobra 2011. godine donio presudu kojom je tužiočev tužbeni zahtjev odbijen. Odlučujući o tužiočevoj žalbi, Okružni sud je donio presudu od 8. februara 2013. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi Osnovnog suda od 28. oktobra 2011. godine i rješenju od 18. oktobra 2012. godine ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak, a u preostalom dijelu tužiočeva žalba je odbijena i presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. Iz odgovora na apelaciju proizlazi da je predmetni spis dostavljen Osnovnom sudu 27. februara 2013. godine, te da prema raspoloživim podacima ponovni postupak još uvijek nije okončan. Cijeneći navedeno Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije postupao s odgovarajućom efikasnošću, jer mu je drugostepeni sud ukidao presude i vraćao ih na ponovno suđenje, imajući u vidu okolnost da je tužilac svojim prijedlogom za izuzeće Osnovnog i Okružnog suda objektivno uzrokovao produženje postupka za oko devet mjeseci, kao i činjenicu da apelantica ni na koji način nije doprinijela dužini postupka, a da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio racionalne razloge kako bi opravdao neaktivnost u postupku, za Ustavni sud je to sasvim dovoljno da zaključi da dužina parničnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog» roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
40. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
41. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
42. S obzirom da predmetni postupak ne spada u kategoriju hitnih postupaka, te imajući u vidu da traje preko 10 godina, Ustavni sud smatra kako bi apelantici na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada postupak u sporu radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji traje preko 10 godina i još uvijek je u toku pred Osnovnim sudom koji nije ponudio opravdane razloge i argumente za ovako dugo trajanje postupka, pri čemu apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka.
44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić