Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1124/10 (M. L. iz Bugojna i drugi)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Naknada
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1124/10
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1124/10, rješavajući apelacije Mersihe Ljubuškić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. maja 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Mersihe Ljubuškić, Kate Papić, Lucije Knežević i Sanje Lazić, Suzane Zec, Vedrane Baljak, Svjetlane Dinjaški, te Dženite Mahmutović podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 003247 09 Gž od 10. februara 2010. godine, broj 51 0 P 002451 09 Gž od 10. februara 2010. godine, broj 51 0 P 024011 10 Gž od 10.
novembra 2010. godine, broj 51 0 P 023604 10 Gž od 19. novembra 2010. godine, broj 51 0 P 025215 10 Gž od 15. decembra 2010.
godine, broj 51 0 P 023200 10 Gž od 12. januara 2011. godine i broj 51 0 P 023201 10 Gž od 13. aprila 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mersiha Ljubuškić iz Bugojna, Kata Papić iz Novog Travnika, Lucija Knežević iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja i Sanja Lazić iz Travnika, Suzana Zec iz Novog Travnika, Vedrana Baljak iz mjesta Turbe kod Travnika, Svjetlana Dinjaški iz Donjeg Vakufa, te Dženita Mahmutović iz Viteza (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Adis Ribić, advokat iz Travnika, podnijele su u periodu od 30. marta 2010. godine do 29. aprila 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 1124/10, AP 1125/10, AP 5460/10, AP 5625/10, AP 100/11, AP 281/11 i AP 1970/11. Dakle, ukupno je podneseno 7 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1124/10. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Srednjobosanskog kantona, Ministarstva unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 15. decembra 2010. godine da dostave odgovore na jednu od apelacija spojenih u konkretnom slučaju, i to apelaciju broj AP 1125/10, budući da sadrži iste činjenično-pravne navode kao i ostale apelacije spojene u predmetnom slučaju, te da odluka Kantonalnog suda osporena tom apelacijom sadrži gotovo ista obrazloženja kao i osporene odluke u ostalim apelacijama.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. decembra 2010. godine, dok je za tuženog odgovor na apelaciju dostavilo Kantonalno javno pravobranilaštvo Vitez (u daljnjem tekstu: KJP Vitez) 28. decembra 2010. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tuženog, kojeg je zastupao KJP Vitez, dostavljeni su punomoćniku apelantice 7. januara 2011. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudama Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 003247 08 P od 14. maja 2009. godine, broj 51 0 P 003248 08 P od 9. maja 2008. godine, broj 51 0 P 024011 09 P od 31. maja 2010. godine, broj 51 0 P 023604 09 P od 31. maja 2010. godine, broj 51 0 P 025215 09 P od 10. maja 2010. godine, broj 51 0 P 023200 09 P od 5. maja 2010. godine i broj 51 0 P 023201 09 P od 28. septembra 2010. godine, obavezan je tuženi da apelanticama na ime razlike naknade plaće za vrijeme porodiljskog odsustva za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbi pa do isplate, sve pobliže precizirano u izrekama presuda, kao i da im naknadi troškove parničnih postupaka.
8. U obrazloženjima presuda Općinski sud je, između ostalog, konstatovao da iz činjenica koje je utvrdio proizlazi da su apelantice zaposlene kod tuženog i da su koristile porođajno odsustvo u određenim vremenskim periodima, pobliže preciziranim u izrekama presuda, te da su za navedene periode primale naknadu umjesto plaće od Centra za socijalni rad (u daljnjem tekstu: Centar), u određenom novčanim iznosima, pobliže preciziranim u obrazloženjima presuda. Također je istaknuto da za spomenute periode apelantice od tuženog, kao poslodavca, nisu primile nikakvu naknadu umjesto plaće. Dalje, konstatovano je da navedene činjenice nisu sporne među parničnim strankama, nego da je sporno da li apelantice mogu od tuženog zahtijevati isplatu razlike između naknade primljene od Centra i najniže plaće u organima uprave za utužene periode. U vezi s tim, prvostepeni sud je istakao da je zauzeo pravni stav da su tužbeni zahtjevi osnovani. Naime, Općinski sud je u obrazloženjima presuda detaljno obrazložio odredbe relevantnih članova Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zdravstvenom osiguranju), Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom, Zakona o doprinosima, te Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te istakao da smatra da nema izričite odredbe kojom bi poslodavac bio oslobođen od plaćanja naknade zaposlenoj majci za vrijeme porodiljskog odsustva, zatim, da apelantice opravdano zahtijevaju isplatu traženih razlika, kao i da bi svako drugačije postupanje dovelo zaposlenu ženu-majku u diskriminirajući položaj u smislu odredbe člana 5.ZOR-a i do kršenja Konvencije broj 183 o zaštiti materinstva iz 1952. godine (koja je revidirana 2000. godine; u daljnjem tekstu: Konvencija), a samim time i Amandmana XVIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav F BiH). Isto tako je konstatovano da je dokazano da je tužena, zaposlenici K.H. isplatila razliku naknade dosuđenih pravomoćnom presudom prvostepenog suda od 9. maja 2008. godine. Slijedom navedenog, Općinski sud je usvojio tužbene zahtjeve apelantica, a njihovu visinu je utvrdio na osnovu izvedenih dokaza vještačenjem vještaka finansijske struke.
9. Odlučujući o žalbama tuženog protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio osporene presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je usvojio žalbe tuženog i preinačio prvostepene presude tako da su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantica kao neosnovani.
10. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, konstatovao da je pravni stav prvostepenog suda pogrešan zbog toga što iz odredbi čl. 62. stav 1. i 72. st. 1. i 2. ZOR-a jasno proizlazi da isplata predmetne naknade treba biti uređena drugim zakonom i aktima kao što su kolektivni ugovor, pravilnik o radu i ugovor o radu. Zatim, drugostepeni sud je istakao da iz odredbi člana 125. st. 3. i 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju, propisanim slijedom navedenog člana ZOR-a, također jasno proizlazi da predmetnu naknadu ne izmiruje poslodavac. Također, navedeno je da je u skladu sa spomenutim članom 125. Zakona o zdravstvenom osiguranju donijet Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom, potom, da je odredbama člana 150. st. 2. i 3. tog zakona regulisana visina naknade za porođajno odsustvo, kao i njeno ostvarenje preko Centra, te da iz navedenog zakona očito proizlazi da naknadu po predmetnom osnovu ni u jednom dijelu ne isplaćuje poslodavac. U prilog tome, Kantonalni sud je istakao da ostalim aktima kojima se regulišu isplate naknade plaće kao što su Opći kolektivni ugovor, Kolektivni ugovor, te normativnim aktima tuženog, također ni jednim članom nije regulisano da naknadu ili dio naknade plaće za vrijeme porođajnog odsustva zaposlenika isplaćuje poslodavac. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da je stav prvostepenog suda da bi primjena odredbi člana 150. stav 2. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom, predstavljala diskriminaciju apelantica od tuženog u smislu člana 5. ZOR-a, nepravilan. Naime, drugostepeni sud je ukazao da je to zbog toga što bi diskriminacija apelantica u smislu člana 5. ZOR-a postojala samo u slučaju da je tuženi predmetnu naknadu isplaćivao drugim zaposlenicima i namještenicima koji su koristili porođajno odsustvo, a odbio to učiniti apelanticama, što nije slučaj u predmetnim parnicama. Također, istaknuto je da se pozivanje prvostepenog suda na presudu koja je navedena, a kojom je po istom osnovu drugoj zaposlenici isplaćena razlika naknade, nikako ne može podvesti kao uobičajena praksa tuženog u pogledu isplata tih naknada (kada bi došlo do diskriminacije), već samo kao neopravdan izuzetak koji ne može postati pravilo, imajući u vidu ukupan broj zaposlenica tuženog koje predmetnu naknadu nisu ostvarile.
11. Dalje, Kantonalni sud je konstatovao da je također nepravilan stav prvostepenog suda da je u tim slučajevima došlo i do povrede Konvencije, zato što je upravo navedenom Konvencijom, članom 6. tačka 8. regulisano da se povlastice iz čl. 4. i 5. Konvencije obezbjeđuju kroz obavezno socijalno osiguranje (što je slučaj u Federaciji BiH na osnovu navedenih propisa), ili kroz državne fondove, ili na način određen domaćim zakonom i praksom. Shodno tome, istaknuto je da iz navedenog člana 6. tačke 8. Konvencije jasno proizlazi da poslodavac troškove naknade za vrijeme porođajnog odsustva snosi samo ako on na to pristane ili ako je to propisano zakonom (što nije slučaj u Federaciji BiH), ili ako je to dogovoreno kolektivnim ugovorom između Vlade i poslodavca (što također nije slučaj u Federaciji BiH). Isto tako, drugostepeni sud je naveo da je nepravilan i stav prvostepenog suda da je u konkretnim situacijama povrijeđen i Ustav FBiH (tačnije Amandman XVIII), jer iz navedene Konvencije jasno proizlazi da poslodavac nije u obavezi da isplaćuje naknade zaposleniku za vrijeme porođajnog odsustva, te samim tim propisi koji su navedeni nisu s njom u suprotnosti, kada je riječ o obavezi poslodavca za predmetne naknade. Na kraju, drugostepeni sud je istakao da se iz navedenog da zaključiti da je prvostepeni sud pogrešno primijenio navedene propise na koje se pozvao, kada je obavezao tuženog da apelanticama isplati predmetne naknade za vrijeme porođajnog odsustva.
IV.Apelacije
a) Navodi iz apelacija
12. Iako to nisu izričito navele, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice smatraju da im je osporenim odlukama Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pored navedenih prava, tj. prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantice, između ostalog, navode da je Kantonalni sud preinačavanjem prvostepenih presuda i odbijanjem tužbenih zahtjeva apelantica, uz obrazloženja da poslodavac nije dužan da isplati bilo kakvu naknadu plaće jer je kantonalnim propisom regulirana isplata naknade za vrijeme porodiljskog odsustva, u cijelosti povrijedio pravo na imovinu apelantica tako što je pogrešno primijenio materijalno pravo. Dalje, apelantice iscrpno citiraju relevantne odredbe Kolektivnog ugovora i ZOR-a, te se pozivaju na odredbe Konvencije. Također, apelantice tvrde da su diskriminirane u odnosu na pojedine zaposlenice tuženog, navodeći presude u kojima su pojedinim zaposlenicama tuženog dosuđene razlike naknade plaće na ime porodiljskog odsustva, a na koje presude se tuženi nije žalio.
b) Odgovori na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je, između ostalog, detaljno analizirao relevantne odredbe ZOR-a, Zakona o zdravstvenom osiguranju i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom, na osnovu kojih je zaključio da poslodavac nije u obavezi da plaća naknade ili dio naknada zaposleniku za vrijeme porođajnog odsustva. Također, drugostepeni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelantica po osnovu diskriminacije iz člana 5. ZOR-a, kao što je neosnovano i pozivanje apelantica na povredu Konvencije. Na kraju, sud je naveo da je svoj stav jasno obrazložio u svojoj presudi, a kod kojeg i dalje ostaje, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. U odgovoru na apelaciju KJP Vitez je, između ostalog, istaklo da smatra da je drugostepeni sud pravilno postupio u konkretnom predmetu u kojem nije prihvatio stav prvostepenog suda. Shodno tome, KJP Vitez je navelo da ostaje kod predmetne presude Kantonalnog suda koja je zakonita i utemeljena na pozitivnim propisima.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva ili nečlanstva u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu, tjelesnih i duševnih poteškoća u pogledu angažiranja, obrazovanja, unapređenja, uvjeta i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa.[...]. Član 62. stav 1.
Za vrijeme korištenja porođajnog odsustva, zaposlenik ima pravo na naknadu plaće, u skladu sa zakonom.
Član 72. st. 1. i 2.
Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.).
Period iz stava 1. ovog člana za koji se naknada isplaćuje na teret poslodavca, utvrđuje se zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
16. Zakon o zdravstvenom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02 i 70/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 125. st. 3. i 4.
Pravo na naknadu plaće po osnovu porodiljskog odsustva, do donošenja propisa u oblasti dječije zaštite, koji će regulirati porodiljsko odsustvo, ostvaruje se u oblasti zdravstvenog osiguranja.
Sredstva za naknadu plaće po osnovu porodiljskog odsustva, osigurat će se u budžetu kantona i isplaćivati u visini i na način koji odredi zakonodavno tijelo kantona.
17. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom („Službene novine SBK“ br. 10/05 - prečišćeni tekst i 2/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 150. st. 2. i 3.
Naknada iz stava 1. ovoga člana utvrđuje se u procentu u kojem poslodavac redovno uplaćuje doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje te zdravstveno osiguranje porodilje, s tim da ne može biti veća od 50% od iznosa ostvarene plaće za period od šest mjeseci prije porođaja, valoriziranog na osnovu rasta plaća u tom periodu na području Kantona.
Pravo na naknadu umjesto plaće ženi-majci u radnom odnosu iz stavova 1. i 2. ovog člana, ostvaruje se preko centra nakon dostavljanja liječničkoga nalaza, odnosno djetetova rodnog lista te potvrde o prosječnoj plaći ostvarenoj u posljednjih šest mjeseci prije porođaja.
18. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/00 i 50/00) u relevantnom dijelu glasi: Član 24.
[...] Osnovica za obračun plaća utvrđivat će se pregovorima svaka tri mjeseca, na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici ovoga ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave, ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca. [...].
19. Konvencija o zaštiti materinstva iz 1952. godine, broj 183 (koja je revidirana 2000. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6. tačka 8.
8. U cilju zaštite stanja žena na tržištu rada, doprinosi u odnosu na odsustvo iz člana 4. i 5. moraju se pružati putem obaveznih fondova socijalnog osiguranja ili javnih fondova, ili na način određen nacionalnim zakonima i praksom. Poslodavac nije pojedinačno odgovoran za direktne troškove bilo kog takvog novčanog doprinosa ženi koju on zapošljava bez posebnog pristanka tog poslodavca, osim tamo gdje:
(a) je to predviđeno u nacionalnim zakonima i praksi u državi-članici prije datuma usvajanja ove konvencije od strane Međunarodne konferencije rada; ili (b) je to naknadno dogovoreno na nacionalnom nivou između vlade i predstavničkih organizacija poslodavaca i radnika.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnim slučajevima predmet osporavanja apelacijama su odluke Kantonalnog suda, navedene u izreci ove odluke, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelantice su primile u periodu od 5. marta 2010. godine do 28. aprila 2011. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 30. marta 2010. godine do 29. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantice osporavaju navedene presude Kantonalnog suda tvrdeći da im je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
25. Ustavni sud konstatuje da je u postupcima koji su okončani osporenim presudama Kantonalnog suda odlučivano o tužbenim zahtjevima apelantica protiv tuženog radi isplate razlike naknade plaće za vrijeme porodiljskog odsustva. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetima građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li su postupci pred sudom bili pravični onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Apelantice, u suštini, smatraju da nisu imale pravično suđenje zbog načina na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo u predmetnim postupcima.
27. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
28. Ustavni sud ističe da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih presuda, očitujući se na navode tuženog iz žalbi na prvostepene presude koji se tiču pogrešne primjene odgovarajućih odredbi zakonskih i podzakonskih akata, dao potpune i jasne razloge na osnovu kojih je u konkretnim slučajevima cijenio odredbe relevantnih članova ZOR-a, Zakona o zdravstvenom osiguranju, te Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom, te slijedom toga odbio tužbene zahtjeve apelantica kao neosnovane. Naime, u postupcima pred Kantonalnim sudom je utvrđeno da nijednom odredbom relevantnih članova ZOR-a, Zakona o zdravstvenom osiguranju, Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom, Općeg kolektivnog ugovora, Kolektivnog ugovora, te normativnim aktima tuženog, nije regulisano da naknadu ili dio naknade plaće za vrijeme porođajnog odsustva zaposlenika isplaćuje poslodavac. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih standarda i principa, kojim se, između ostalog, ukazuje da je upravo zadatak redovnih sudova da tumače i primjenjuju pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava, Ustavni sud smatra da odluke Kantonalnog suda ne povređuju ustavna prava apelantica, nego upravo suprotno da sadrže odgovore zašto apelanticama nisu dosuđena tražena potraživanja.
29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelantice, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice posebno ne obrazlažu povredu ovog prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo apelantica na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelantica neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
31. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).
32. Iako apelantice nisu eksplicitno navele u vezi s kojim pravom smatraju da postoji povreda prava iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da iz apelacija proizlazi da se navodi o povredi ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U konkretnom slučaju Ustavni sud je ustanovio da ukazivanje apelantica na različitu praksu prvostepenog suda ne može biti dokaz da su one diskriminirane u postupcima s obzirom na to da apelantice nisu ponudile nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o svojoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i to što je prvostepeni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu lica u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani. VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava na štetu apelantica. Naime, slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoj stav zašto je nakon ocijene odredbi relevantnih članova ZOR-a, Zakona o zdravstvenom osiguranju, te Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica s djecom, odbio tužbene zahtjeve apelantica kao neosnovane.
34. Isto tako, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi o povredi prava iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer ukazivanje apelantica na različitu praksu prvostepenog suda u okolnostima konkretnih slučajeva samo po sebi ne pokreće pitanje povrede prava iz navedenih članova.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić