Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-660/10 („Arcelor Mittal“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-660/10
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 660/10, rješavajući apelaciju „Arcelor Mittal“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Arcelor Mittal“ d.o.o.
Zenica, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 013680 09 Gž od 15. decembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Arcelor Mittal“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Zenici, kojeg zastupa Fatima Đukić-Bajramović, advokat iz Zenice, podnio je 18. februara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 013680 09 Gž od 15. decembra 2009. godine.
2. Apelant je 29. decembra 2011. godine podnio novu apelaciju koja je zavedena pod brojem AP 5057/11 kojom je osporio Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 013680 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine koje je ishodovao tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom, a kojim je revizija odbačena iz formalnih razloga. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Budući da ove apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 660/10 i AP 5057/11 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 660/10.
4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i advokata Hanadi Salkice, kao punomoćnika učesnika u postupku Branka Stavnjaka, Zijada Durmiša, Nazife Mujčić, Ahmeta Huseinspahića, Zdenke Janjić i Huseina Juhića (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 22. oktobra 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
5. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. novembra 2010. godine. Tužitelji nisu dostavili odgovor na apelaciju.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 12. januara 2011. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 013680 08 P od 20. maja 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, inače apelantovih zaposlenika, kojim su tražili da se utvrdi da im je apelantovim odlukama nezakonito otkazan ugovor o radu, tražeći da se oni ponište i u skladu s tim obaveže apelanta da im uspostavi radno-pravni status, te istovremeno obavežu tužitelji da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 561,60 KM, sve precizinije u izreci presude. Nakon što je proveden dokazni postupak Općinski sud je, cijeneći dokaze, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Navedeno je da je iz sadržaja ugovora o načinu, uvjetima i rokovima isplate otpremnine (u daljnjem tekstu: ugovor) utvrđeno da su tužitelji s apelantom zaključili ugovor kojim je utvrđena visina otpremnine, koju im je apelant isplatio. Istaknuto je da je odredbom člana 5. navedenog ugovora propisano da potpisivanjem ugovora tužitelji povlače prigovore izjavljene na odluku o otkazu ugovora o radu, obavezujući se tako da neće pokretati, niti voditi bilo kakav spor protiv apelanta po osnovu prestanka ugovora o radu, tako da su na taj način, kako je ocijenio Općinski sud, odluke o otkazu ugovora o radu postale konačne.
9. Općinski sud je naveo da je iz iskaza predsjednika sindikata metalaca Ze-do kantona, kao svjedoka, proizašlo da je sindikat bio uključen u problematiku zbrinjavanja 47 apelantovih zaposlenika koji su ostali nezbrinuti, zbog čega je postojala apelantova obaveza da zaključi sporazum, na osnovu kojeg bi nezbrinuti zaposlenici ostvarili pravo na stimulativnu otpremninu, naknadu preko Zavoda za zapošljavanje, te pravo na prekvalifikaciju. Iz iskaza je proizašlo da je postignutim sporazumom apelant bio u obavezi da finansira njihovu prekvalifikaciju, ali tek nakon što nadležni organi (nadležno ministarstvo i općina) pronađu firmu koja će ih primiti, pa kako nadležni organi nisu pronašli takvu firmu nije ni došlo do realizacije takvog sporazuma, pa apelant i nije bio u obavezi da uplati novac za njihovu prekvalifikaciju. Na temelju provedenog postupka Općinski sud je zaključio da je apelant u postupku otkazivanja ugovora o radu postupio u skladu s odredbama Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR), da je odluke o otkazu temeljio na relevantnim odredbama ZOR-a (čl. 86. i 87), pa je stoga i odlučeno kao u izreci presude.
10. Odlučujući o žalbi tužitelja Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 P 013680 09 Gž od 15. decembra 2009. godine kojom je žalbu uvažio, te prvostepenu presudu preinačio, tako što je poništio odluke o otkazu ugovora o radu precizirane u izreci presude, te apelanta obavezao da tužiteljima uspostavi radno-pravni status od prestanka rada na poslovima i radnim zadacima koje su izvršavali do otkaza, te da im naknadi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM. Kantonalni sud se u obrazloženju, prije svega, pozvao na odredbu člana 7. stav 1. ZPP-a kojom je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te na odredbu člana 8. istog zakona kojom je propisano da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
11. Kako je dalje naveo Kantonalni sud, iz stanja spisa proizlazi da su tužitelji podnijeli tužbu protiv apelanta navodeći da im je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme zbog prestanka potrebe za obavljanjem poslova na kojima su raspoređeni usljed ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, a da pri tome apelant nije ni pokušao da ih prekvalifikuje, istovremeno primajući na rad druga lica. Dalje je navedeno da je odredbom člana 5. ugovora propisano da potpisivanjem ugovora i isplatom otpremnine tužitelji povlače prigovore na odluku o otkazu ugovora o radu uz obavezivanje da neće pokretati sudski spor protiv apelanta po osnovu prestanka radnog odnosa. Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, navedena odredba člana 5. ugovora je ništava, shodno članu 103. u vezi sa odredbama čl. 105. i 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je kao takva protivna prinudnim propisima.
12. Kantonalni sud se u obrazloženju pozvao i na odredbe člana ZOR-a, i to odredbe člana 86. stav 1. tačka 6, izmijenjenu odredbu člana 87. te član 96. stav 2. koje je citirao. U kontekstu citiranih odredaba ZOR-a Kantonalni sud je podsjetio da je tokom prvostepenog postupka na okolnosti otkazivanja ugovora o radu saslušan predsjednik sindikata, koji je naveo da je sindikat bio uključen u problem zbrinjavanja 47 apelantovih zaposlenika, za koje apelant nije imao odgovarajuće radno mjesto, te da je apelant preuzeo na sebe obavezu da izvrši prekvalifikaciju nezbrinutih zaposlenika, što nije učinio. Kantonalni sud je u tom kontekstu naveo da se zakonitost otkaza cijeni prema zakonima, pravilnicima i odlukama koji su bili na snazi u trenutku otkazivanja ugovora o radu, te da se s obzirom na to ne može prihvatiti obrazloženje prvostepenog suda da je prilikom otkazivanja ugovora o radu apelant postupio u skladu s odredbom člana 87. ZOR-a. U tom kontekstu Kantonalni sud je naveo da apelant „osim sistematizacije radnih mjesta nije ponudio sudu nijedan dokaz da tužitelje nije mogao da osposobi za rad i preraspodijeli na druge poslove, shodno članu 103. [ZPP-a], a članom 106. [ZPP-a] je propisano da ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju iste zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja“ (radi se o očiglednoj greški u pisanju budući da iz datog obrazloženja proizlazi da je Kantonalni sud imao u vidu odredbe čl. 123. i 126. ZPP-a), a teret dokazivanja da su ispunjeni uvjeti iz odredaba člana 87. ZOR-a je bio na apelantu koji to tvrdi. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci presude. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da su žalbeni navodi osnovani, pa je prvostepenu presudu preinačio shodno odredbi člana 229. stav 1. tač. 2. i 4. ZPP-a.
13. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je Rješenjem broj 43 0 P 013680 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine reviziju odbacio obrazloživši, između ostalog, da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije, u smislu odredaba člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a koje je citirao, a kojima su propisani uvjeti za dopustivost revizije.
IV.Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
14. Apelant u AP 660/10 ukazuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant u iscrpnoj apelaciji upotpunjenoj obimnom dokumentacijom prije svega napominje da je protiv drugostepene presude izjavio reviziji, ali da nije siguran kakav će biti ishod tog postupka. Dalje, ističe da je obrazloženje drugostepene presude nerazumljivo, te da ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, budući da sud nije dao dovoljno jasne razloge za određeno uvjerenje koje mora biti objektivno prihvatljivo. Navodi da se drugostepeni sud pri odlučenju proizvoljno pozvao na odredbe ZPP-a (čl. 103. i 106) koje se ne mogu dovesti u kontekst konkretnog predmeta. Smatra da je netačno navođenje drugostepenog suda da apelant, osim sistematizacije radnih mjesta, nije ponudio druge dokaze da tužitelje nije mogao osposobiti za rad i preraspodijeliti na druge poslove jer upravo dostavljeni sporazumi i zaključci potvrđuju da je apelant u tom pravcu preuzeo sve radnje i aktivnosti utvrđene odredbama ZOR-a. Nadalje, ukazuje da osporena presuda Kantonalnog suda otvara pitanje kršenja prava na pravnu sigurnost, jer je Kantonalni sud u identičnim činjeničnim i pravnim situacijama donosio potpuno drugačije odluke dostavljajući u vezi s tim nepravomoćna rješenja Kantonalnog suda kojima su ukidane prvostepene odluke i predmeti vraćani na ponovni postupak. Navedeno apelant dovodi u vezu s kršenjem prava na nediskriminaciju, budući da su osporenom presudom Kantonalnog suda ostali zaposlenici koji se nalaze u istom položaju kao tužitelji dovedeni u „diskriminiran“ položaj u odnosu na tužitelje.
15. U AP 5057/11 apelant je osporio revizionu odluku koju je ishodovao u toku trajanja postupka pred Ustavnim sudom u predmetu AP 660/10 u kojoj je uglavnom ponovio razloge koje je naveo u prethodno podnesenoj apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom nije došlo do kršenja prava na koja se u apelaciji pozvao. Navedeno je da iz navoda apelacije proizlazi da se apelant ne slaže sa stavom vijeća Kantonalnog suda izraženim u osporenoj presudi, te da se stoga radi o različitom pravnom shvatanju, a različita pravna shvatanja ne mogu dovesti do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 86. stav 1. tačka 5.
Ugovor o radu prestaje:
5. otkazom poslodavca odnosno zaposlenika.
Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenike na druge poslove ili da ga obrazuje odnosno osposobi za rad na druge poslove.
18. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 229. stav 1. tač. 2. i 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi.
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant osporio i presudu Kantonalnog suda i rješenje Vrhovnog suda. Međutim, s obzirom na to da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 013680 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine revizija odbačena kao nedopuštena proizlazi da je ona u apelantovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni suda konstatira da je u apelantovom slučaju konačna odluka u ovom postupku, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 013680 09 Gž od 15. decembra 2009. godine.
22. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. decembra 2009. godine a apelacija je podnesena 18. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant ukazuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
25. Ustavni sud konstatuje da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivano o tužbama tužitelja protiv apelanta podnesenim radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
26. U konkretnom slučaju apelant smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenju osporene odluke pogrešno ocijenio izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdio činjenično stanje, kao i da je proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, uz sve to da je za svoju odluku ponudio nerazumljivo obrazloženje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
28. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nalazeći uporište u odredbama ZPP-a i to u odredbama člana 229. ZPP-a, drugačijom ocjenom dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku utvrdio drugačije činjenično stanje, nalazeći da je prvostepeni su proizvoljno primijenio odredbe člana 87. ZOR-a, preinačavajući prvostepenu presudu tako da je tužbeni zahtjev usvojio. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant naveo da se Kantonalni sud pozvao na odredbe člana 103. i člana 106. ZPP-a koja se, s obzirom na njihov sadržaj, ne mogu dovesti u kontekst predmetnog postupka. U vezi s ovim apelacionim navodima Ustavni sud primjećuje da je tačno da se drugostepeni sud pozvao na odredbe čl. 103. i 106. ZPP-a, ali smatra da ovaj propust Kantonalnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, sam po sebi ne može voditi zaključku o povredi apelantovih ustavnih prava u smislu proizvoljne primjene relevantnih propisa. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke prezentirao sadržaj odredbi čl. 123. i 126. ZPP iz čega jasno proizlazi da je sud imao u vidu zapravo odredbe člana 123. i člana 126. ZPP-a, a ne one koje je greškom prilikom kucanja presude naveo, pa navedeno, suprotno apelacionim navodima, ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZPP-a. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da apelant nije, u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, dokazao da je tužitelje, s obzirom na svoju veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje, mogao osposobiti za rad i preraspodijeliti na druge poslove, što je bilo ključno, s obzirom na okolnost da je tužiteljima otkazan ugovor o radu na osnovu odredaba člana 87. ZOR-a. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana
126. ZPP propisano da će, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da apelant u toku postupka, suprotno stajalištu prvostepenog suda, nije dokazao svoje činjenične tvrdnje da je preduzeo sve aktivnosti utvrđene odredbama ZOR-a otkazujući tužiteljima ugovore o radu. Navodi apelanta da je u tom pravcu ponudio dovoljno jasne i čvrste dokaze Ustavni sud smatra neosnovanim imajući u vidu sadržaj odredaba člana 87. ZOR-a iz kojih jasno proizlazi obaveza poslodavca u slučaju otkazivanja ugovora radu, posebno gledano s aspekta veličine, kapaciteta i ekonomskog stanja apelanta. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je u tom pravcu dao u smislu da apelant u toku postupka na tu okolnost, osim sistematizacije radnih mjesta, nije ponudio niti jedan dokaz da tužitelje nije mogao osposobiti za rad i preraspodijeliti na druge poslove, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda.
29. U odnosu na apelantove navode da je Kantonalni sud u rješenjima koje je apelant dostavio u prilogu apelacije zauzimao potpuno suprotan stav onom iz osporene odluke, Ustavni sud zapaža da je apelant dostavio nepravomoćna rješenja Kantonalnog suda koja, s obzirom na tu okolnost, ne mogu biti relevantna za ocjenu kršenja apelantovog prava na pravnu sigurnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud rješenjima na koja apelant ukazuje uvažavao žalbe zaposlenika, ukidajući prvostepene presude kojima je odbijen njihov tužbeni zahtjev, vraćajući predmet na ponovno odlučivanje, pa činjenica da je Kantonalni sud u kontekstu specifičnih činjeničnih okolnosti konkretnih predmeta postupao različito isključivo s aspekta primjene procesnog prava pri čemu je suštinsko pravno shvatanje spornog pitanja identično onom iz predmetne odluke, ne može ukazivati na kršenje apelantovog prava na pravnu sigurnosti, odnosno prava na pravično suđenje.
30. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te paušalnoj ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Pravo na zabranu diskriminacije
32. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
33. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je osporena presuda dovela do kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na različito postupanje Kantonalnog suda u identičnim činjeničnim i pravnim situacijama, čime su ostali zaposlenici dovedeni u diskriminirajući položaj u odnosu na tužitelje u konkretnom slučaju.
34. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
35. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant svoje navode o kršenju prava na diskriminaciju temelji na tvrdnjama da su njegovi zaposlenici diskriminirani i dovedeni u nejednak položaj, s obzirom na različito postupanje Kantonalnog suda u identičnim činjeničnim i pravnim situacijama. U vezi s ovakvim navodima Ustavni sud zapaža da apelant zapravo ne ukazuje da je on diskriminiran, u smislu da je on različito tretiran u odnosu na druga lica u sličnoj situaciji, već ukazuje da su ostali zaposlenici, koji su također pokrenuli postupke protiv apelanta za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dovedeni u „diskriminiran“ položaj. Imajući to u vidu, kao i navedeni zaključak da nije bilo kršenja prava na pravnu sigurnost kada je Kantonalni sud u kontekstu specifičnih činjeničnih okolnosti konkretnih predmeta postupao različito isključivo s aspekta primjene procesnog prava pri čemu je pravno shvatanje spornog pitanja identično onom iz predmetne osporene odluke, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje smatra neosnovanim.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Također, nije povrijeđeno apelantovo pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant zapravo nije ni ukazao da je on diskriminiran, već tvrdnje o diskriminaciji temelji na navodima da su ostali zaposlenici, koji su također pokrenuli postupke protiv apelanta za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dovedeni u „diskriminiran“ položaj.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić