Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-948/10 (S. K.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 48
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 154
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 154
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-948/10
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 948/10, rješavajući apelaciju Sehije Kazazić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sehije Kazazić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 007967 09 Rev od 3. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 007967 08 Gz od 27. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 007967 03 P od 5. novembra 2007. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sehija Kazazić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Začinović, advokati iz Mostara, podnijela je 15. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 007967 09 Rev od 3. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 007967 08 Gz od 27. januara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 007967 03 P od 5. novembra 2007. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda, kao i od tuženog Gorana Vidovića (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 11. novembra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju su dostavili Općinski sud 7. decembra 2010. godine, Kantonalni sud 3. decembra 2010. godine, Vrhovni sud 26. novembra 2010. godine, a tuženi 29. novembra 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 8. decembra 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 007967 03 P od 5. novembra 2007. godine odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi Goran Vidović (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje dio nekretnine označene kao k.č. 417/6 (2309/2) k.o. Mostar (ranije označena kao k.č. 417/5 k.o. Mostar), na kojoj se nalazila njena garaža pobliže opisana u izreci prvostepene presude (stav I izreke). Odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se obaveže tuženi da, na ime neosnovanog obogaćenja i na ime ostvarene dobiti, plaća apelantici precizirane novčane mjesečne iznose za period od 28. oktobra 2000. godine do 1. oktobra 2007, s pripadajućim zateznim kamatama, na način preciziran u izreci presude (stav II). I konačno, istom presudom je odbijen i apelantičin alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj, na ime naknade štete, isplati iznos od 13.372,83 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana podnošenja tužbe do isplate i uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostepene presude do isplate.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je prvenstveno naveo da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije, bez obzira što apelantica nije u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica sporne garaže niti posjednik u katastarskom operatu, budući da je apelantica u smislu člana
48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) bila pretpostavljeni vlasnik garaže koju je naslijedila nakon muževe smrti i koja joj je odlukom CRPC vraćena u posjed. Nakon provedenog parničnog postupka, Općinski sud je utvrdio kao nesporno da je predmet apelantičinog potraživanja povrat garaže i naknada štete za njeno nekorištenje u periodu koji je naveden u tužbi, kao i to da je na mjestu gdje se nekad nalazila garaža tuženi sagradio autopraonicu; da je za potrebe ove praonice nadležni organ uprave izvršio spajanje parcela i u prijavnom listu formirao dvije parcele, te da je odobrenje za gradnju izdato na ime Zore Vidović, majke tuženog. Dalje je navedeno da je, prema mišljenju vještaka geometra, navedena parcela gradsko građevinsko zemljište, društveno vlasništvo sa pravom korištenja u korist preduzeća „Parkovi“, te da je rješenjem Općine Mostar-Jugozapad od 8. novembra 2000. godine utvrđen „gubitak prava korištenja građevinskog zemljišta […], i utvrđeno trajno pravo korištenja građevinskog zemljišta na kome je izgrađen poslovni objekat autopraonice.“ Dakle, kako je naveo Općinski sud, na navedenoj parceli apelantičina garaža više ne postoji u građevinskom smislu niti ju je moguće izdvojiti iz novosagrađenog poslovnog objekta autopraonice. Apelantica, kako je zaključio Općinski sud, nema pravo potraživati predaju u posjed zemljišta na kojem je garaža bila izgrađena, s obzirom da nema pravo vlasništva na zemljištu koje ima karakter gradskog građevinskog zemljišta i pod posebnim je pravnim režimom. Apelantica je, po ocjeni Općinskog suda, bila vlasnica garaže i mogla je imati pravo korištenja zemljišta na kojem je garaža bila izgrađena, ali je rušenjem garaže prestalo i pravo korištenja zemljišta na kojem se nalazila garaža. Općinski sud je naveo da se apelantica, dakle, neosnovano poziva na odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, s obzirom da nije dokazala da je garaža u posjedu tuženog, što predstavlja bitnu pretpostavku za podnošenje vlasničko–pravne tužbe.
8. U pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva za naknadu štete koja se sastoji od građevinske vrijednosti garaže u iznosu od 13.372,83 KM, apelantica je u ovom postupku, kako je naveo Općinski sud, bila dužna dokazati da joj je tuženi prouzrokovao štetu čiju naknadu traži u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni list FBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), a u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da joj je upravo tuženi nanio štetu, odnosno srušio garažu. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ocijenio osnovanim „prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog […] u odnosu na drugi stav tužbenog zahtjeva i alternativni tužbeni zahtjev“. U tom kontekstu je navedeno da rješenje o dodjeli zemljišta i građevinska dozvola glase na Zoru Vidović koja je izdala pod zakup objekat autopraonice, te da ona a ne tuženi ostvaruje korist, a na osnovu dokaza u spisu „ne može se zaključiti da li je tuženik, eventualno njegova majka Zora ili neko treći srušio garažu“. Općinski sud je utvrdio da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim apelantica potražuje na ime ostvarene dobiti iznos od po 200,00 KM i na ime neosnovanog bogaćenja mjesečno od 26,70 KM. Da bi imala pravo na naknadu zbog neosnovanog bogaćenja, kako je naveo Općinski sud, apelantica je bila dužna dokazati da je dio njene imovine na bilo koji način prešao na imovinu druge osobe, pa taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili Zakonu u smislu odredbi člana 210. ZOO-a. Također je navedeno da apelantica neosnovano potražuje naknadu za upotrebu tuđe stvari iz člana 219. ZOO-a, imajući u vidu da tuženi ne koristi apelantičinu garažu jer ona ne postoji u prvobitnom obliku na terenu i na njenom mjestu je napravljena autopraonica. Općinski sud nije posebno cijenio ostale dokaze koji se odnose na visinu potraživanja, zbog toga što o visini potraživanja nije odlučivano jer je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije i nedostatka dokaza, kao ni ostale dokaze koji nisu od bitnog uticaja u odnosu na ishod predmetnog postupka.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 007967 08 Gz od 27. januara 2009. godine apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u cijelosti. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odbio apelantičin tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da joj vrati zemljište na kojem se nalazila garaža. Navedeno je da se u žalbi apelantica neosnovano poziva na odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a posebno zbog toga što zanemaruje činjenicu da garaža više ne postoji u građevinskom smislu, da nije sastavni dio autopraonice da bi se mogla izdvojiti i vratiti apelantici u posjed. Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica bila samo pretpostavljeni vlasnik navedene garaže u smislu člana 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te da nije bila vlasnik zemljišta na kojem se garaža nalazila da bi po tom osnovu mogla tražiti predaju zemljišta u posjed. S druge strane, konačnim i pravomoćnim aktima nadležnih organa predmetno zemljište je dodijeljeno drugoj osobi – majci tuženog sa pravom trajnog korištenja, a sve dok postoje ovi upravni akti, sud se ne može upuštati u ocjenu njihove pravilnosti. Pošto tuženi ne koristi apelantičinu garažu, prvostepeni sud je pravilno odbio i tužbeni zahtjev kojim se traži da joj tuženi plati naknadu za upotrebu tuđe stvari u svoju korist, u skladu s odredbom člana 219. ZOO. Navedeno je da je tuženi u neposrednom posjedu autopraonice, na osnovu ugovora o zakupu koji je zaključio sa svojom majkom, a nije u posjedu apelantičine garaže. Iz tih razloga, prema zaključku Kantonalnog suda, pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev kojim se traži da tuženi plati apelantici iznos od 200,00 KM mjesečno na ime ostvarene dobiti jer dobit koju ostvaruje autopraonica nije dobit ostvarena upotrebom apelantičine garaže, pa apelantica nema pravo da traži ovakvu vrstu naknade po članu 219. ZOO, odnosno po općim pravilima o neosnovanom obogaćenju iz člana 210. ZOO. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je neosnovan i alternativni tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila isplatu naknade štete u visini tržišne vrijednosti garaže. Da bi apelantica imala pravo na naknadu štete u novčanom iznosu morala je dokazati da je njenu garažu srušio tuženi, a u tome nije uspjela, kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud. Iz iznesenog proizlazi da je prvostepeni sud, po ocjeni Kantonalnog suda, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je apelantičina žalba odbijena kao neosnovana.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 007967 09 Rev od 3. decembra 2009. godine, koju je apelantica primila 19. januara 2010. godine, njena revizija je odbijena. Navedeno je da je drugostepeni sud, suprotno revizionim navodima, izveo i pravilan zaključak o činjeničnom utvrđenju, do kojeg je došao prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH). Vrhovni sud je naveo da smatra da je neosnovan i apelantičin prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U obrazloženju je ponovljeno činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da je apelantica bila pretpostavljeni vlasnik garaže, te da nije bila upisana kao vlasnica garaže u zemljišnim knjigama niti kao posjednica u katastarskom operatu, da predmetna garaža više ne postoji u građevinskom smislu, da se na mjestu gdje se nalazila garaža nalazi izgrađena autopraonica koja je vlasništvo Zore Vidović (majka tuženog) koja je praonicu izdala u zakup sinovima Goranu i Zvonki Vidović, kojoj je predmetno zemljište dodijeljeno na korištenje rješenjem Općinskog vijeća 8. novembra 2000. godine te da je izgrađena praonica legalizirana 2003. godine. Dalje je navedeno da apelantica nije pružila dokaze da je tuženi srušio spornu garažu niti u kakvom je stanju bila prije izgradnje praonice. Navedeno je, uz pozivanje na odredbe člana 43. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90), kojim je definiran pojam trajnog prava korištenja građevinskog zemljišta te na odredbe 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (kojim je definiran pojam pretpostavljenog vlasnika), da apelantica „nije bila vlasnik, odnosno nosilac prava korištenja zemljišta na kom se nalazila garaža da bi mogla tražiti predaju zemljišta“. S obzirom da apelantica nije stekla nikakvo pravo na tom zemljištu osim faktičkog posjeda, Vrhovi sud je zaključio da je odluka nižestepenih sudova o odbijanju dijela tužbenog zahtjeva usmjerenog na predaju u posjed zemljišta donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Navedeno je i da je pravilan zaključak redovnih sudova da apelantica svoja prava, s obzirom na Zakon o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 25/03) i odluku CRPC, može ostvarivati u upravnom postupku. Dalje je navedeno da Vrhovni sud, suprotno apelantičinim tvrdnjama, smatra da je pobijana odluka Kantonalnog suda i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu pravilna i zakonita, donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava na koje se sud poziva i iz razloga koje je dao. Navedeno je da su odluku o tužbenom zahtjevu za isplatu građevinske vrijednosti garaže, a kod nesporne činjenice da garaža kao građevinski objekat ne postoji na licu mjesta, sudovi donijeli iz procesnih razloga, nalazeći da apelantica nije dokazala da je garažu porušio tuženi. S obzirom da je o ovom zahtjevu odluka donijeta iz procesnih razloga, Vrhovni sud smatra da se i ne može govoriti o primjeni materijalnog prava, pa ni njegovoj pogrešnoj primjeni. Vrhovni sud je istakao da su ostali revizijski prigovori zapravo prigovori na činjenično utvrđenje iz kojih se razloga revizija ne može ni izjaviti, pa ih nije ni ispitivao. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su revizijski prigovori neosnovani zbog čega je apelantičinu reviziju odbio kao neosnovanu u smislu 248. ZPP-a.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da je po apelantičinoj ocjeni primjena zakona bila proizvoljna, odnosno u predmetnom postupku je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, tako da su i materijalno-pravni propisi proizvoljno i nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu. Proizlazi da je apelantica dokazala da upravo tuženi koristi njezinu garažu, odnosno prostor na kojem je bila izgrađena njena garaža, te da ima pravo da traži predaju u posjed garaže koja je bila u njenom vlasništvu. Apelantica navodi da je podnijela protiv tuženog vlasničkopravnu tužbu radi predaje u posjed predmetne garaže pozivom na odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, prema kojem vlasnik stvari može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U toku postupka apelantica navodi da je dokazala da je vlasnica predmetne garaže, te da se garaža nalazi u faktičkom posjedu tuženog. Upravo zbog navedenog, apelantica ističe da je došlo do bitnih povreda pred nižestepenim sudovima, što je dovelo do povrede apelantičinog prava na pravičan postupak i prava na imovinu, pa predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi da su osporenim presudama povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, te svojom odlukom riješi predmetnu stvar u meritumu tako da pobijane odluke ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
12. Općinski sud navodi da u konkretnom postupku nisu povrijeđena apelantičina ustavna prava niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
13. Kantonalni sud navodi da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, dajući za to razloge navedene u pobijanoj presudi. Zbog činjenice da nije izvršio povredu prava na pravično suđenje, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. U odgovoru Vrhovnog suda se navodi da je osporena odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, pa su zbog toga apelantičini navodi neosnovani.
15. U odgovoru tuženog se navodi da se apelacijom uglavnom raspravlja činjenično stanje odnosno ocjena dokaza, pri čemu se prikrivaju bitne činjenice koje utiču na pravilno rješavanje ove pravne stvari, zbog čega je tuženi već u odgovoru na tužbu stavio prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te predočio bitne dokumente kojima je dokazivana ta činjenica. Apelantica je odustala od tužbe u dijelu eventualne odgovornosti Grada Mostara, a ustrajala na tužbi protiv tuženog. Pri kraju ove parnice, u suštini i konkludentno, apelantica je priznala nedostatak pasivne legitimacije tuženog jer je istovjetnu tužbu podnijela protiv Zore Vidović, a taj postupak je prekinut do pravomoćne odluke u postupku koji se ovdje napada prijavama za povredu garantiranih prava. Tuženi navodi da apelantica insistira na primjeni člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a uopće nije bilo uvjeta za tužbu po tom materijalnom propisu jer je nedostajala bitna pretpostavka dokaza o vlasništvu apelantice kao preduvjeta. Tuženi zaključuje da nisu povrijeđena apelantičina ustavna prava.
IV.Relevantni propisi
16. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
Član 48. stav 1.
Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
Član 210.
(1)Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi. [...]
18. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90, 29/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43.
Trajno pravo korištenja zemljišta traje dok postoji zgrada.[...]
19. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/03, 85/03, 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno V.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 007967 09 Rev od 3. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. januara 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI.Meritum
24. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Prije svega Ustavni sud nalazi da se radi o postupku u kojem je apelantica tražila povrat u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu na kojoj je bila njena garaža kao i isplatu naknade po osnovu neosnovanog obogaćenja i ostvarene dobiti kao naknadu za porušene objekte i zakupninu garaže, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. U skladu s navedenim član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što su sudovi u postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i nepravično primijenili materijalno-pravne propise na njenu štetu. U vezi s navedenim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Izuzetno, Ustavni sud će se, dakle, upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
30. Ustavni sud zapaža da se apelantica poziva na odredbu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica, kao pretpostavljeni vlasnik garaže, nije dokazala da je garaža u posjedu tuženog, što je bitna pretpostavka za podnošenje vlasničko-pravne tužbe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži predaju u posjed sporne garaže neosnovan, budući da je nesporno da tuženi ne drži apelantičinu garažu jer iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da sporna garaža više ne postoji u građevinskom smislu, da nije sastavni dio autopraonice da bi se mogla izdvojiti i vratiti apelantici u posjed, što predstavlja bitnu pretpostavku za podnošenje vlasničko–pravne tužbe. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da apelantica nije imala nikakvo pravo na tom zemljištu budući da se radi o gradskom građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu na kojem je pravo korištenja prethodno imalo preduzeće „Parkovi“ te da je ono, u proceduri propisanoj Zakonom o građevinskom zemljištu, dodijeljeno drugom licu - majci tuženog. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporenih odluka redovni sudovi dali jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koje ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi.
31. Dalje, u pogledu tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu preciziranih mjesečnih novčanih iznosa na ime neosnovanog obogaćenja te na ime ostvarene dobiti, Ustavni sud zapaža da su ovi apelantičini zahtjevi odbijeni zbog toga što apelantica nije dokazala da je dio njene imovine na bilo koji način prešao u imovinu tuženog, odnosno nije dokazala da tuženi koristi njenu garažu jer ona uopće više ne postoji. Također, Ustavi sud zapaža da su sudovi odbili i apelantičin alternativni tužbeni zahtjev za naknadu štete koja se sastoji od građevinske vrijednosti garaže, zbog toga što apelantica nije dokazala da joj je tuženi prouzrokovao štetu, odnosno srušio garažu. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta te relevantne odredbe ZOO na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odluke (čl. 154, 210. i 219), Ustavni sud također ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova kada su odbili apelantičin zahtjev za isplatu novčanih iznosa na ime neosnovanog obogaćenja i na ime ostvarene dobiti kao i alternativni tužbeni zahtjev za naknadu štete, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporene odluke dali jasne i precizne razloge svojih stavova. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili sve apelantičine navode, koje ona ponavlja u apelaciji, i dali iscrpne razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Konačno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, bilo pri primjeni materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
33. Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navode o povredi prava na imovinu zasniva na činjenici da joj sudovi nisu vratili u posjed nekretnine, niti dosudili naknadu štete za nekorištenje garaže. Budući da se apelantičine tvrdnje o kršenju ovog prava u svojoj suštini zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također neosnovani.
VII.Zaključak
34. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi argumentirano obrazložili svoje odluke kojim su odbili apelantičin tužbeni zahtjev.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić