Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1796/10 (M. A.)
Odluka donesena 16. 05. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Član 3. P broj 7 uz EK – naknada za pogrešnu presudu
- Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Ratni zločin
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1796/10
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 05. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1796/10, rješavajući apelacije Murisa Ajanovića i Mirsada Šijka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Murisa Ajanovića i Mirsada Šijka podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Kkž-09-000011 od 27. januara 2010.
godine i 070-0-Kžk-08-000016 od 2. aprila 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Muris Ajanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant.), kojeg zastupa Sead Topčić, advokat iz Zenice, podnio je 17. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 070-0-Kkž-09-000011 od 27. januara 2010. godine i 070-0-Kžk-08-000016 od 2. aprila 2009. godine. Protiv istih presuda Vrhovnog suda apelaciju je 18. maja 2010. godine podnio i Mirsad Šijak (u daljnjem tekstu: drugoapelant.), kojeg zastupa Azijada Mujkić, advokat iz Zenice. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 1801/10. Prvoapelant je, također, postavio i zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1796/10 od 6. decembra 2011. godine kojom je odbio zahtjev prvoapelanta za donošenje privremene mjere.
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju oba apelaciona predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1796/10.
4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 27. novembra 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju prvoapelanta, a 27.novembra 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju drugoapelanta. Od Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 7. decembra 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju prvoapelanta, a 22. marta 2011. godine da dostavi odgovor na apelaciju drugoapelanta.
5. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju prvoapelanta dostavio 4. decembra 2012. godine, a Tužilaštvo 20. decembra 2012. godine. Odgovor na apelaciju drugoapelanta Vrhovni sud je dostavio 4. decembra 2012. godine, a Tužilaštvo 31. marta 2011. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su prvoapelantu 4. januara 2013. godine, a drugoapelantu 1. juna 2011. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-K-06- 000 018 od 5. juna 2007. godine prvoapelant i drugoapelant, kao i ostali optuženi (S. O., M. F., M. O. i A. Č.) oslobođeni su optužbe da su kao pripadnici Armije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija BiH) na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 156. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ).
9. Kantonalno tužilaštvo Zenica je protiv presude Kantonalnog suda izjavilo žalbu. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-07-000409 od 6. novembra 2008. godine kojom je odbio žalbu Kantonalnog tužilaštva Zenica u odnosu na dvojicu optuženih (S. O. i A. Č.), dok je stavom drugim izreke presude u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta i još dvojicu optuženih žalbu Kantonalnog tužilaštva Zenica uvažio, ukinuo presudu Kantonalnog suda u odnosu na njih, te odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
10. Vrhovni sud je, nakon održanog pretresa, donio Presudu broj 070-0-Kžž-08-000016 od 2. aprila 2009. godine kojom je apelante i ostale optužene proglasio krivim što su kao pripadnici Armije BiH u vremenskom periodu od 4. novembra 1993. godine do 6. januara 1994. godine, suprotno odredbama člana 3. stav 1. tač. a) i c) i člana 13. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima u vrijeme oružanog sukoba između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) na području općine Vareš nad zarobljenim pripadnicima HVO-a A. Z. i S. T., koji su bili zatočeni u sportskoj dvorani Srednjoškolskog centra a potom u prostorijama preduzeća «Auto-trans» u Varešu, nečovječno postupali, na način bliže naveden u dispozitivu presude, čime su apelanti i ostali počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. u vezi sa članom 22. preuzetog KZSFRJ. Vrhovni sud je apelante, uz primjenu člana 42. tačka 2. i člana 43. stav 1. tačka 1. preuzetog KZSFRJ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine. Vrhovni sud je apelante (i ostale) oslobodio plaćanja troškova krivičnog postupka, a oštećene sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnični postupak.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, u smislu ovlaštenja propisanih u članu 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), preuzeo i prihvatio dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom (pojedinačno navedeni na str. 5. i 6. obrazloženja presude). Analizirajući cjelokupni dokazni materijal, svaki dokaz zasebno i u njihovoj međusobnoj logičnoj i povezanoj cjelini, Vrhovni sud je utvrdio da su apelanti počinili krivičnopravne radnje koje im se stavljaju na teret. Vrhovni sud je istakao da nije sporno da su apelanti bili pripadnici Armije BiH, da su se nalazili na različitim zadacima u različitim periodima, kako to proizlazi iz izvještaja Ministarstva odbrane i personalnih kartona. Dalje je istaknuto da su apelanti i ostali optuženi dolazili u Vojno-istražni zatvor u prostorije u kojima su ispitivali zatočena lica, kao i da su prostorije Srednjoškolskog centra u Varešu korištene za smještaj zatočenih lica koja su kasnije izmještena u prostorije preduzeća «Auto-trans» u Varešu, gdje je bio smješten Vojno-istražni zatvor. Također, nije sporno, kako je dalje istakao Vrhovni sud, da su kao lica koja je zatočila Armija BiH bili, pored ostalih, i svjedoci-oštećeni A. Z. i S. T. koji su pušteni 6. marta 1994. godine.
12. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio tačnim iskaze svjedoka oštećenih A. Z. i S. T., ocjenjujući ih objektivnim i pouzdanim koji, suprotno tvrdnjama odbrane o njihovoj neuvjerljivosti i nepouzdanosti, nisu dovedeni u pitanje. Iz iskaza svjedoka oštećenih koje su detaljno iznosili proizlazi da su navodili i situacije kada su se apelanti i ostali optuženi ili druga lica prema njima humano odnosili, te je sud stekao uvjerenje da nema iskonstruisanih detalja u njihovim iskazima kojima bi optuženim stavljali na teret nešto što oni nisu učinili, te iskazivali i situacije kada nisu potpuno sigurni ko je konkretnu radnju preduzeo, odnosno dilemu. Vrhovni sud je, također, istakao da su oštećeni odranije poznavali apelante i ostale optužene koje su bez dileme prepoznali tako da je isključena mogućnost zamjene u pogledu učinjene inkriminisane radnje prema njima.
13. Svjedok oštećeni A. Z. je u svom iskazu naveo da je bio pripadnik HVO-a, da je zarobljen u rovu zajedno sa T. S. U svom detaljnom iskazu svjedok-oštećeni je opisao kakvi su bili uvjeti u zatočeništvu, kako se prema njemu postupalo posebno u situaciji kada su ga odvodili na ispitivanje. Potvrdio je da je jednom prilikom odveden u prostorije «Auto-transa» radi saslušanja u kojoj su se nalazili drugoapelant i optuženi O. M., koji su ga tom prilikom udarali naizmjenično šakama po svim dijelovima tijela. Opisao je i situaciju kada je u prisutnosti drugoapelanta natjeran da stoji na jednoj nozi po kojoj je udaran i tjeran da pjeva pjesme o «Juri i Bobanu». Također je istakao da nije sasvim siguran da li mu je drugoapelant ili optuženi O. M. tom prilikom nožem odrezao pramen kose, te su ga natjerali da ga sa papirnom novčanicom pojede, što je i učinio. Pored navedenog, svjedok je istakao da je, također, jednom prilikom u prostorijama «Auto-transa», gdje je bilo prisutno više ljudi koji su govorili «da ga treba sunetiti», na šta je prvoapelant sa stola uzeo nož ali to nije učinio a sve je bilo popraćeno smijehom.
14. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je i svjedok oštećeni T. S. u svom iskazu detaljno opisao kako je smješten u salu Srednjoškolskog centra, kako je u hodniku udaran od nepoznatih vojnika, te kako su ga vodili u prostorije «Auto-transa» gdje ga je ispitivao drugoapelant. koji je bio arogantan, provokativan i koji ga je i nekoliko puta ošamario. Također je potvrdio da je jednom prilikom odveden u prostorije upravnika zatvora gdje se nalazio prvoapelant koji se predstavio kao inspektor i koji je mahao nožem, te ga pitao šta želi, «da mu odsiječe prst ili da ga suneti». Naveo je u svom iskazu da su ga jedne prilike drugoapelant i optuženi M. F. fizički i psihički maltretirali i da je tom prilikom bio prisutan i prvoapelant. Tom prilikom su ga stavili da stoji na stolici, udarali ga po nozi i tijelu, te mu stavili ruku na sto a prvoapelant, koji je bio u alkoholisanom stanju, htio mu je sjeći prste, zarezao mu je prst ali se nije radilo o nekoj povredi.
15. Iz iskaza svjedoka P. Š. koji se nalazio u zatočeništvu, kako je dalje naveo sud, proizlazi da je svjedok oštećeni S. T. odvođen na saslušanja i da je jednom prilikom bio crn, dok je svjedok R. S., također, potvrdio odvođenje S. T. na saslušanje, kao i da je po povratku imao «šljive» ali ne zna ko mu ih je nanio. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je i svjedok M. P. potvrdio da je jednom prilikom vidio da je oštećenom A. Z. oko bilo modro. Da su oštećeni A. Z. i S. T. vođeni na ispitivanje i vraćani izubijani, kako je dalje naveo sud, potvrdio je i svjedok K. F., koji je kao pripadnik HVO-a, također, određeni period bio u zatočeništvu. Iskazu navedenog svjedoka Vrhovni sud je povjerovao u dijelu u kojem se izjašnjavao o odvođenju oštećenih na ispitivanje i vraćanju u izubijanom stanju, dok činjenicu da oštećeni nisu spominjali nikoga od optuženih lica je ocijenio kao neuvjerljivu i nepouzdanu kojom se nastoji pomoći optuženim u izbjegavanju njihove krivične odgovornosti ili njenom umanjenju. Pri tome, kako navodi sud, navedeni svjedok ne spominje niti jedno lice imenom i prezimenom za koje su oštećeni govorili da su im nanosili povrede, što je, po ocjeni suda, neuvjerljivo.
16. Iskaz svjedoka F. H., koji je u kritično vrijeme bio predsjednik Crvenog križa i koji se izjašnjavao o uvjetima smještaja i saznanjima koja je dobivao ili zapažao prilikom obilaska, ocijenjen je kao neobjektivan i neuvjerljiv, imajući u vidu da su lica sa vidljivim povredama sklanjana kako se oni ne bi vidjeli, a oštećeni i nisu za sve vrijeme zatočeništva imali vidljive povrede, niti su svakodnevno udarani, kako su i sami naveli. I izjavu svjedoka A. I., koji je potvrdio da je odvodio zatočenike na ispitivanje i da ih je vraćao, ali da nikada nije vidio ili čuo da su nekom od tih lica nanesene povrede, sud je ocijenio kao neobjektivnu i neuvjerljivu, budući da su se, pored oštećenih lica, i drugi svjedoci izjašnjavali o nanesenim povredama oštećenim A. Z. i S. T., zbog kojih razloga je neuvjerljivo da takve povrede ne vide lica koja su ih odvodila i vraćala. Osim toga, Vrhovni sud je iskaze svjedoka Z. A., K. Z., i L. E. ocijenio irelevantnim sa aspekta utvrđenja krivične odgovornosti optuženih zbog toga što se nijedan od tih svjedoka nije konkretno izjašnjavao o inkriminisanim radnjama optuženih u odnosu na oštećene A. Z. i S. T., već o drugim okolnostima (organizacijskim, nadležnosti komandovanja, gdje su oštećena lica bila smještena i sl. ) a koje činjenice nisu značajne za konkretan slučaj, posebno zbog toga što se apelantima i ostalim optuženim učinjene radnje i njihovo postupanje pojedinačno i zajedno ne stavljaju po komandnoj, već po individualnoj odgovornosti.
17. Vrhovni sud je, također, istakao da su činjenice i okolnosti koje nisu dokazane ili koje su ocijenjene kao neadekvatne, suvišne, ispustio ili zamijenio odgovarajućim terminima (str. 11. i 12. obrazloženja presude) a kojim postupanjem se u osnovi ne dira u identitet optužbe, već se radi o modifikaciji činjeničnog supstrata optužbe u granicama dopuštenog postupanja.
18. Vrhovni sud je ukazao da su apelanti i ostali optuženi kao pripadnici Armije BiH znali da se prema zarobljenim pripadnicima drugih oružanih snaga, koji se nalaze pod njihovom kontrolom, mora humano i čovječno postupati u svakoj situaciji i da suprotno postupanje od toga dovodi do povrede odredbe člana 3. stav 1. tač. a) i c) Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine. Kršeći navedeni međunarodni propis kojim je postupanje apelanata i ostalih optuženih ocijenjen kao nečovječan, u radnjama apelanata i ostalih optuženih se stječu svi elementi bića krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona a za koje djelo su i proglašeni krivim. Prilikom radnje izvršenja, kako je dalje pojasnio sud, apelanti i ostali optuženi su postupali voljno a njihova svijest obuhvata saznanje o tome da su dužni humano i čovječno postupati prema ratnim zarobljenicima, a kako nisu činili. Odlučujući o krivičnoj sankciji, Vrhovni sud je ocijenio sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja, te je od olakšavajućih okolnosti na strani apelanata prihvatio da se radi o neosuđivanim licima, da je drugoapelant porodičan, da je prvoapelant nezaposlen, te imajući u vidu protek vremena od učinjenog djela, a otežavajuće okolnosti za apelante nije našao. Sud je ocijenio vrstu i brojnost radnji, kao i njihov intenzitet prilikom nečovječnog postupanja prema oštećenim, pa je utvrđene olakšavajuće okolnosti vrednovao kao osobito olakšavajuće koje su poslužile za primjenu instituta.
19. Protiv presude Vrhovnog suda od 2. aprila 2009. godine apelanti, ostali optuženi i tužilac su izjavili žalbe. Apelaciono vijeće Vrhovnog suda donijelo je Presudu broj 070-0-Kžž-09-000011 od 27. januara 2010. godine, kojom je žalbe odbilo i presudu Vrhovnog suda od 9. aprila 2009. godine potvrdilo.
20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi žalbe drugoapelanta kojima se ukazuje na nerazumljivost izreke osporene presude. Naime, «nečovječno postupanje» je jedna od zakonom određenih radnji činjenja krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZSFRJ, te je, prije svega, pravni pojam, pa je u tom smislu i unesen u opis djela u izreci osporene presude kao opis djela. S druge strane, navodi u činjeničnom opisu djela koji se odnose na drugoapelanta predstavljaju iznošenje stvarnih činjenica i okolnosti koje su činile sadržinu tog nečovječnog postupanja, te stoga izreka pobijane presude nije nerazumljiva, niti postoji protivrječnost u činjeničnom opisu djela koji se odnosi na sve optužene sa opisom djela koji se odnosi posebno na drugoapelanta.
21. U odnosu na žalbene navode prvoapelanta, koji su u vezi sa tvrdnjama da je u periodu od 17. decembra 1993. godine do aprila 1994. godine kao pripadnik Izviđačko-diverzantske čete bio lociran u predjelu «Veliki Hum», pa stoga nije mogao ni biti počinitelj radnji za koje je proglašen krivim, vijeće Vrhovnog suda je istaklo da sama zabilješka Komande od 14. februara 1996. godine, koja je priložena uz žalbu, ne sadrži tačno vremensko označavanje pojedinih vojnih akcija na spomenutom lokalitetu a iz njene sadržine jasno proizlazi da Izviđačko-diverzantska četa nije u navedenom periodu bila konstantno na označenom lokalitetu, te da stoga nije bio onemogućen dolazak prvoapelanta u prostorije Vojno-istražnog zatvora u Varešu.
22. Dalje, a u vezi sa žalbenim navodima drugoapelanta da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer je u donošenju osporene presude sudjelovala sutkinja Nidžara Zlotrg, koja je morala biti izuzeta zato što je u istom predmetu kao sudija Kantonalnog suda u Travniku sudjelovala u donošenju odluke broj Kv 35/00 od 11. decembra 2000 godine kojom se taj sud proglasio mjesno nenadležnim za vođenje krivičnog postupka, Vrhovni sud je istakao da sudjelovanje u donošenju odluke vanraspravnog vijeća kojim se Kantonalni sud u Travniku proglasio mjesno nenadležnim očito ne predstavlja situacije koje ima u vidu odredba člana 39. tač.
d) i e) ZKP s obzirom na prirodu odluke (proglašavanjem suda mjesno nenadležnim). U vezi sa žalbenim navodima drugoapelanta da je presudom prekoračena optužba, Vrhovni sud ističe da u žalbi, osim uopćene naznake da je u presudi izmijenjen činjenični opis optužbe, nema konkretnih razloga za ovaj žalbeni navod, te da nije bio u mogućnosti da ispita osnovanost žalbene tvrdnje. Dalje je istaknuto da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na nerazumljivost presude, jer je iz činjeničnog opisa djela u izreci presude nejasno da li se udaranje rukama sastojalo od udaranja šakama ili „bokserom“ s obzirom da istaknuto razlikovanje vrste udaraca nema karakter odlučne činjenice.
23. U odnosu na žalbene navode prvoapelanta i tvrdnje da je izreka presude protivrječna sama sebi zbog toga što se u njoj navodi da je nečovječno postupao, a zatim da je vršio fizičko maltretiranje ratnih zarobljenika, što ne predstavlja elemente zakonskog bića krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog opisa djela jasno proizlazi da je fizičko maltretiranje ratnih zarobljenika u presudi označeno kao jedan od načina nečovječnog postupanja optuženih, te spominjanje u izreci presude «fizičko maltretiranje ratnih zarobljenika» ne čini izreku nerazumljivom. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi prvoapelanta da je izreka osporene presude nerazumljiva u dijelu koji se odnosi na to da je upravo on nožem zasjekao prst S. T. s obzirom na to da je iz činjeničnog opisa djela jasno da je prvoapelant proglašen krivim za zasijecanje prsta oštećenom S. T., a drugoapelant i optuženi M. F. za učestvovanje u događaju tokom kojeg je S. T. prijećeno da će mu odrezati prst nožem i kojom prilikom je on zadobio posjekotine. Također je navedeno da je prvostepeni sud .u obrazloženju presude (str. 14. i 15) naveo razloge koji se odnose na vinost, te su neosnovani žalbeni navodi da presuda ne sadrži razloge o toj odlučnoj činjenici.
24. Vijeće Vrhovnog suda, također, smatra neosnovanim žalbene navode apelanata i ostalih optuženih kojim su osporavali pravilnost ocjene iskaza svjedoka F. K. Naime, okolnost da navedeni svjedok nije označio nijednu osobu za koju su oštećeni navodno govorili da su im nanosili povrede, uz činjenicu da su svjedoci oštećeni u svojim iskazima izričito naznačili optužene kao učinitelje djela, ukazuje na nepouzdanost tvrdnje svjedoka F. K. da oštećeni nisu spominjali optužene kao učinitelje djela na njihovu štetu.
25. Dalje, u vezi sa žalbenim navodima drugoapelanta da sud nije na isti način tretirao dokaze optužbe i odbrane, Vrhovni sud je istakao da se oštećeni S. T. sasvim određeno izjasnio da ga je drugoapelant prilikom ispitivanja šamarao, da mu je zajedno sa optuženim M. F. skinuo cipele i udarao ga pendrekom po nogama, a oštećeni A. Z. je, također, jasno izjavio da je drugoapelant učestvovao sa ostalim optuženim u događaju u kojem je on natjeran da pjeva, da se popne na stolicu i da stoji na jednoj nozi dok ga je optuženi O. M. tukao, između ostalog, i čekićem po bubrezima i natjerao ga da odrezani pramen kose pojede. Za ocjenu krivičnopravnog značaja radnji drugoapelanta, kako je naveo Vrhovni sud, irelevantno je da li je pramen kose odrezao drugoapelant ili optuženi O. M., a u pogledu koje okolnosti svjedok oštećeni A. Z. se nije mogao sa sigurnošću izjasniti.
26. U odnosu na žalbene navode prvoapelanta koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je istakao da ti žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja u osporenoj presudi. Naime, s obzirom na radnje za koje je prvoapelant proglašen krivim, sasvim je irelevantno da li je u više navrata dolazio u Vojno-istražni zatvor u Varešu ili samo jednom, da li je ispitivao oštećene ili ne s obzirom na to da se u izreci osporene presude navodi da se predstavljao kao glavni inspektor I korpusa, a tu okolnost ne osporava, te je irelevantno da li je prvoapelant samoinicijativno ili na poticaj nekog drugog prijetio oštećenom A. Z. da će mu odsjeći spolovilo. Također je navedeno da za ocjenu stvarnog i krivičnopravnog značaja njegovih radnji nije bitna okolnost da li je on po svom vojnom rasporedu bio ili nije bio «u kakvom organizovanom odnosu sa ratnim zarobljenicima». Osim toga, Vrhovni sud navodi da ne postoji kontradiktornost u stavu suda u pogledu ocjene medicinske dokumentacije koja se odnosi na oštećene A. Z. i S. T., jer se iz osporene presude (strana 8) jasno vidi da je prvostepeni sud medicinsku dokumentaciju koju je priložio oštećeni A. Z., a koja se odnosi na period nakon zatočeništva, prihvatio kao dokazni materijal samo u pogledu toga gdje i kada se javljao ljekaru.
27. U vezi sa žalbenim navodima apelanata da se radnje za koje su proglašeni krivim ne mogu smatrati nečovječnim postupanjem, niti teškim kršenjem humanitarnog prava, Vrhovni sud je ukazao da se pod nečovječnim postupanjem, u smislu odredbe člana 144. preuzetog KZSFRJ, podrazumijeva i ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo, te zaključio da su radnje za koje su apelanti i ostali optuženi proglašeni krivim, s obzirom na to da su predstavljale smišljene radnje omalovažavanja i zastrašivanja, predstavljale ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo, pa, prema tome, i nečovječno postupanje S obzirom na to da se pod nečovječnim postupanjem podrazumijeva ne samo nanošenje teških duševnih i tjelesnih patnji, odnosno povreda, nego i radnje koje predstavljaju ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo, za kvalifikovanje radnji apelanata i ostalih optuženih za koje su proglašeni krivim nije od značaja da li su te radnje imale kao posljedicu fizičke povrede a iz obrazloženja osporene presude vidljivo je da su neke od tih radnji imale kao posljedicu i vidljivo tjelesno povređivanje.
28. S obzirom na to da su apelanti i ostali optuženi, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, nečovječno postupali prema ratnim zarobljenicima, Vrhovni sud je zaključio da su njihove radnje pravilno pravno kvalifikovane kao krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZ,SFRJ a budući da su postupali kao saizvršioci, i u vezi sa članom 22. istog zakona. Ispitujući odluku o kaznama a u vezi sa žalbenim navodima, Vrhovni sud je na kraju ukazao da su apelantima izrečene najblaže kazne koje su se za predmetno krivično djelo po zakonu mogle izreći.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti opširno navode tok postupka pred redovnim sudovima i citiraju relevantne odredbe zakona, a povredu navedenog prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni prava.
30. Prvoapelant navodi da je u inkriminisanom vremenu bio na sasvim drugom mjestu za šta je pružio dokaz (zabilješka broj 322/122) a tužilac, iako je morao, nije dokazao da je bio u prostorijama Vojno-istražnog zatvora u Varešu. Međutim, sudovi su pogrešno ocijenili navedeni dokaz, navodeći «da mu nije bilo onemogućen dolazak u Vojno-istražni zatvor, dakle, radi se o pretpostavci, a ne činjenici a što je neodrživo». Smatra da je ponudio dokaz iz čijeg sadržaja je vidljivo da Tužilaštvo nije van svake razumne sumnje dokazalo da je on dolazio u zatvor i maltretirao oštećene A. Z. i S. T. Također je naveo da u osporenim presudama nisu navedeni dijelovi tijela koji su povrijeđeni, medicinska dokumentacija nije dovedena u vezu sa navodnim radnjama, niti su navedena sredstva izvršenja djela, a osporene presude smatra nerazumljivim, uopćenim i nejasnim. Također, navodi povredu prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
31. Drugoapelant smatra izreku presude nerazumljivom, protivrječnom sebi i razlozima presude tako što mijenja činjenični opis optužbe pod izgovorom da vrši modifikaciju optužnice, a ustvari, vrši preinaku. Dalje je naveo da je «sud krenuo od predubjeđenja da je kriv, što predstavlja kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije».
32. Također, apelanti se žale da je sutkinja Nidžara Zlotrg učestvovala u donošenju meritorne odluke iako je učestvovala u donošenju odluke vanraspravnog vijeća Kantonalnog suda u Travniku u kojem se taj sud proglasio nenadležnim za vođenje postupka u ovom predmetu. Apelanti smatraju da se navedena sutkinja, u skladu sa odredbama ZKP, morala izuzeti, te je na taj način povrijeđeno pravo na nepristrasan sud. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelacije i ukine osporene odluke, te predmet vrati na ponovno suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
33. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da osporenim presudama nisu povrijeđena navedena prava apelanata, te predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane. S obzirom na to da su navodi žalbe identični navodima apelacije, Vrhovni sud ističe da ostaje pri obrazloženju drugostepene presude u kojoj je odgovorio na sve žalbene (a sada apelacione) navode. Suprotno navodima apelacija, Vrhovni sud je istakao da presude nisu nejasne, nerazumljive, da su dokazi savjesno ocijenjeni a da su u presudama navedeni određeni i jasni razlozi u prilog činjeničnim i pravnim zaključcima.
34. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je u osporenim presudama precizno određen vremenski period u kome su učinjene kaznenopravne radnje uz poseban naglasak da je u slučaju procesuiranja složenih krivičnih djela označavanje krivičnih djela na način bliže opisan u osporenim presudama jedino moguć, jer se činjenje kaznenopravnih radnji koje su učinjene u više vremenskih navrata sa više radnji i prema više oštećenih osoba (kao u konkretnom slučaju) odvijalo kontinuirano u određenom vremenskom periodu. Osim toga je navedeno da osporena presuda sadrži vrijeme počinjenja krivičnog djela i sva ostala bitna obilježja bića krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Okolnost da je sutkinja Nidžara Zlotrg, kako je dalje navelo Tužilaštvo, učestvovala kao sutkinja u donošenju odluke Kantonalnog suda u Travniku ne predstavlja razlog za izuzeće iz člana 39. ZKP, jer nije donosila bilo kakvu odluku u meritumu, pa nije bilo zakonskog osnova za njeno izuzeće od odlučivanja na Vrhovnom sudu. Obrazloženje osporenih presuda u cijelosti zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje, te je predloženo da se apelacije odbiju kao neosnovane.
V. Relevantni propisi
35. U Krivičnom zakonu SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90), koji se u RBiH primjenjuje na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ («Službeni list RBiH» broj 2/92), relevantna odredba glasi: Saizvršilaštvo Član 22 Ako više lica učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički učine krivično djelo svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo.
Član 43. stav 1 točka 1.
Kada postoje uslovi za ublažavanje kazne iz člana 42 ovog zakona sud će ublažiti kaznu u ovim granicama (1) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisan zatvor u trajanju od tri ili više godina kazna se može ublažiti do jedne godine Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 144.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja prisiljavanje na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje ili ko izvrši neko od navedenih djela kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom
36. U Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine (Treća ženevska konvencija) relevantne odredbe glase:
Član 3.
U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.
S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
(b) uzimanje talaca;
(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrjedljivi i ponižavajući postupci;
(d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja na redovno ustanovljenom sudu i propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizirani narodi priznaju za prijeko potrebne.
[...] Član 13.
S ratnim zarobljenicima se mora u svako doba postupati čovječno. Svaki čin ili nedozvoljeno propuštanje od strane sile koja ih drži a koji prouzrokuje smrt ili dovodi u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njenoj vlasti zabranjen je i biće smatran kao teška povreda ove Konvencije. Posebno, nijedan ratni zarobljenik ne može biti podvrgnut tjelesnom osakaćivanju ili medicinskom ili naučnom opitu ma koje prirode on bio ako to nije opravdano liječenjem ratnog zarobljenika i vršeno u njegovom interesu.
Ratni zarobljenici se isto tako moraju u svako doba zaštićivati, naročito protiv svakog akta nasilja ili zastrašivanja protiv uvreda i javne radoznalosti.
Mjere represalije prema ratnim zarobljenicima su zabranjene.
37. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13) relevantne odredbe glase:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 39.
Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
a) ako je oštećen krivičnim djelom,
b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u bočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,
c) ako je sa osumnjičenim odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika,
d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
a) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja;
b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;
[...]
VI. Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kžž-09-000011 od 27. januara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 22. marta 2010. godine a apelaciju je podnio 15. maja 2010. godine. Drugoapelant je osporenu presudu primio 20. marta 2010. godine, a apelaciju je podnio 18. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
42. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije dok apelant M. Š. navodi i povredu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. […]
45. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, pa je član 6. Evropske konvencije primjenljiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
46. U pogledu navoda apelacija kojima apelanti ukazuju da je u sastavu Vrhovnog suda, prilikom donošenja prvostepene presude, učestvovala sutkinja Nidžara Zlotrg, koja je učestvovala i u donošenju odluke vanraspravnog vijeća Kantonalnog suda u Travniku, iako se morala izuzeti, te da je na taj način povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno lična nepristrasnost članova vijeća se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S obzirom na to da apelanti nisu doveli u sumnju ličnu nepristrasnost sutkinje Nidžare Zlotrg, Ustavni sud se tim pitanjem neće baviti.
47. Apelanti su, kako proizlazi iz apelacija, osporili nepristrasnost navedenog člana vijeća prema objektivnom principu, navodeći da je sutkinja Nidžara Zlotrg, nakon donošenja odluke vanraspravnog vijeća Kantonalnog suda u Travniku broj Kv-35700 od 11. decembra 2000. godine, kojom se taj sud proglasio mjesno nenadležnim za vođenje krivičnog postupka u ovom predmetu, učestvovala kao član vijeća Vrhovnog suda u donošenju prvostepene presude od 2. aprila 2009. godine kojom su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i osuđeni na kaznu zatvora od po jedne godine. Ustavni sud podsjeća da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti.
48. U pogledu iznesenih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća na postojanje procedure za osiguranje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim situacijama. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristrasnost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. S tim u vezi, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).
49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je sutkinja Nidžara Zlotrg sudjelovala u donošenju odluke vanraspravnog vijeća kojom se Kantonalni sud u Travniku proglasio mjesno nenadležnim za vođenje krivičnog postupka u ovom predmetu, što očito ne predstavlja situaciju koju ima u vidu odredba člana 39. tač. d) i e) ZKP. Naime, Ustavni sud, također, zapaža da, s obzirom na prirodu odluke-proglašavanje suda mjesno nenadležnim, pri čemu se uopće ne ulazi u odlučivanje o suštini stvari, pa čak ni na nivou postojanja ili nepostojanja osnovane sumnje, sudjelovanje sutkinje Nidžare Zlotrg u donošenju prvostepene meritorne odluke vijeća Vrhovnog suda ne može predstavljati ni okolnost koja izaziva razumnu sumnju u nepristrasnost sudije, što kao razlog za izuzeće predviđa odredba člana 39. tačka f) ZKP. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije paušalni i neosnovani.
50. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje i zbog toga što su, po njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
51. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
52. Dovodeći prethodne stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret. Ustavni sud, također, zapaža da je vijeće Vrhovnog suda, u skladu sa odredbama člana 332. stav 2. ZKP, preuzelo i prihvatilo veliki broj dokaza izvedenih pred Kantonalnim sudom, i to iskaze velikog broja svjedoka koje su predložili i Tužilaštvo i odbrana, te vještačenje vještaka sudske medicine. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju nisu dostavili bilo kakav dokaz kojim bi dokazali da je eventualno prvostepeni sud proizvoljno odbio neke njihove dokazne prijedloge, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljne razloge za zaključak da su apelanti kao pripadnici Armije BiH u vremenskom periodu od 4. novembra 1993. godine do 6. januara 1994. godine, suprotno odredbama Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine, u vrijeme oružanog sukoba između HVO-a i Armije BiH prema zarobljenim pripadnicima HVO-a A. Z. i S. T. nečovječno postupali. To utvrđenje sudovi su zasnovali kako na osnovu iskaza svjedoka, tako i na osnovu materijalnih dokaza. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno navodima apelanata, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje. Prvostepeni sud je jasno naglasio da je prihvatio tačnim iskaze svjedoka oštećenih A. Z. i S. T., ocjenjujući ih objektivnim i pouzdanim bez iskonstruisanih detalja s obzirom na to da su u svojim iskazima navodili i situacije kada su se apelanti i druga optužena lica prema njima humano ponašala, odnosno iskazivali su i situacije kada nisu potpuno sigurni ko je konkretnu radnju poduzeo. Također je naglašeno da su oštećeni odranije poznavali apelante i ostale optužene koje su i prepoznali tako da je isključena mogućnost njihove zamjene u pogledu učinjenja inkriminisanih radnji. Prvostepeni sud je, također, naglasio da u iskazima oštećenih postoje određena odstupanja i kolizije. Međutim, protek vremena, okolnosti i događanja i veći broj radnji koje je učinio veći broj lica jesu razlozi koji opravdavaju određenu koliziju u iskazima, ocjenjujući da se ne radi o značajnoj koliziji u njihovim iskazima koja bi utjecala na vjerodostojnost iskaza tih svjedoka-oštećenih u pogledu odlučnih činjenica
53. Prvostepeni sud je obrazložio da su iskazi oštećenih dijelom potvrđeni i iskazima saslušanih svjedoka P. B., P. J., S. R., i P. M., budući da radnje prema oštećenim nisu učinjene u jednom danu, niti je bilo objektivne mogućnosti da neko od svjedoka prisustvuje radnjama izvršenja, te je logično da jedan svjedok potvrđuje šamare od kojih se crvenilo lice bez modrice, a drugi svjedok u odnosu na istog oštećenog potvrđuje crnilo od udaraca, jer i prema iskazima oštećenih, nije bilo uvijek vidljivih povreda, niti je udaranje bilo istovjetno. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud obrazložio zašto je iskaze svjedoka Z. A., K. Z., A. I. i L. E. ocijenio irelevantnim sa aspekta utvrđivanja krivične odgovornosti apelanata i ostalih optuženih, navodeći da se nijedan od tih svjedoka nije konkretno izjašnjavao o inkriminisanim radnjama apelanata i ostalih optuženih u odnosu na oštećene A. Z. i S. T., već o potpuno drugim okolnostima koje nisu od značaja za konkretan slučaj. Prvostepeni sud je obrazložio da materijalni dokazi i medicinska dokumentacija u odnosu na oštećene koja je priložena od optužbe i odbrane, te pisani nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra nisu od značaja u pogledu krivičnopravne odgovornosti optuženih a sve u vezi sa činjeničnim opisom radnji iz optužbe.
54. U vezi sa navodima drugoapelanta da je prvostepeni sud mijenjanjem činjeničnog opisa optužbe izvršio njenu preinaku, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud veoma detaljno i jasno obrazložio (str. 11. i 12. obrazloženja presude) da je činjenice i okolnosti koje nisu dokazane ili koje su ocijenjene neadekvatnim i suvišnim ispustio ili zamijenio odgovarajućim terminima a kojim postupanjem se u osnovi ne dira u identitet optužbe, već se radi o modifikaciji činjeničnog supstrata optužbe u granicama dopuštenog postupanja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke proizlazi da je prvostepeni sud zaključak o postojanju krivične odgovornosti i krivičnog djela zasnovao na cjelokupnom dokaznom postupku kako iskazima svjedoka odbrane i optužbe, tako i nizu materijalnih dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da je u predmetnom krivičnom postupku data razumna mogućnost i Tužilaštvu i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelanti su u toku cijelog postupka imali advokate, koristili su se mogućnošću da iznesu komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka, te da osporavaju navode i dokaze Tužilaštva, što su i činili. U kontekstu navedenog, budući da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanata.
55. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u cijelosti potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno ocijenio provedene dokaze i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Također je evidentno da je taj sud razmotrio sve žalbene navode apelanata, koje apelanti ponavljaju i u apelaciji, te da je dao iscrpno obrazloženje zašto su oni neosnovani i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda predmetnog krivičnog postupka. Navode žalbe drugoapelanta kojima se ukazuje na nerazumljivost izreke osporene presude žalbeni sud je obrazložio da je «nečovječno postupanje» jedan od zakonom određenih radnji učinjenja krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog KZSFRJ, te je, prije svega, pravni pojam, pa je u tom smislu i unesen u opis djela u izreci osporene presude. Također je obrazložio da navodi u činjeničnom opisu djela koji se odnose na drugoapelanta predstavljaju iznošenje stvarnih činjenica i okolnosti koje su činile sadržinu tog nečovječnog postupanja, te stoga izreka pobijane presude nije nerazumljiva, niti postoji protivrječnost u činjeničnom opisu djela koji se odnosi na sve optužene sa opisom djela koji se odnosi posebno na drugoapelannta. Ustavni sud, dalje, zapaža, a vezano za navode prvoapelanta da je u inkriminisanom vremenu bio na «sasvim drugom mjestu», u predjelu «Veliki Hum», pa stoga nije mogao ni biti počinitelj radnji za koje je proglašen krivim, da je žalbeni sud jasno obrazložio da sama zabilješka Komande broj 162 od 14. februara 1996. godine, koja je priložena uz žalbu kao dokaz, ne sadrži tačno vremensko označavanje pojedinih vojnih akcija na spomenutom lokalitetu a iz njene sadržine jasno proizlazi da Izviđačko-diverzantska četa u navedenom periodu nije bila konstantno na označenom lokalitetu, te da stoga nije bio onemogućen dolazak prvoapelanta u prostorije Vojno-istražnog zatvora u Varešu. Također je žalbeni sud ocijenio neosnovanim navode da u prvostepenoj presudi nisu navedeni razlozi na osnovu kojih je sud utvrdio činjenice sadržane u izreci pobijane presude, jer obrazloženje presude sadrži jasne navode suda iz kojih proizlazi da su činjenična utvrđenja sadržana u izreci presude zasnovana na iskazima svjedoka oštećenih a potom i djelomično na iskazima svjedoka P. B., P. J., S. R. i P. M. pri čemu je sud određeno naveo bitnu sadržinu njihovih iskaza u dijelu koji se odnosi na pravno relevantne činjenice sadržane u izreci presude. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
56. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za zaključak da su apelanti počinili predmetno krivično djelo i da im je izrečena krivična sankcija u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda u cijelosti neosnovani i da navedena prava apelanata osporenim presudama nisu povrijeđena.
57. Što se tiče navoda drugoapelanta o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, jer u vezi s tim navodima drugoapelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i raniji zaključak Ustavnog suda o tome da nema ništa što ukazuje da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud navode drugoapelanta o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
58. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i apelanta M. Š. o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
59. Prvoapelant je, također, naveo povredu odredaba čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se prava iz člana 2. navedenog protokola odnose na pravo na žalbu u krivičnim stvarima, dok su stavom 2. ovog člana navedeni izuzeci u pogledu postojanja prava na žalbu u krivičnim stvarima. Dalje, prava iz člana 3. Protokola broj 7 se odnose na pravo na naknadu za pogrešnu presudu u slučaju kada je kasnije presuda bila ukinuta, ili je osoba bila pomilovana zbog toga što neka nova ili novootkrivena činjenica nesporno ukazuje da se radilo o sudskoj grešci, dok se prava iz člana 4. odnose na pravo osobe da ne bude suđena ili kažnjena dva puta po istom predmetu, a da stav 2. tog člana propisuje izuzetak od tog pravila, prema kojem je ponovno suđenje moguće u situacijama koje su eksplicitno navedene u toj odredbi. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvoapelant iskoristio svoje pravo na žalbu u krivičnom postupku, da osporene presude nisi niti ukinute, niti je prvoapelant pomilovan, niti je otkrivena neka novootkrivena činjenica koja nesporno ukazuje da se radilo o sudskoj grešci. Osim toga, u konkretnom slučaju se ne radi ni o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv prvoapelanta, niti je tražio ponavljanje postupka iz zakonom predviđenih razloga. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u situaciji kad Ustavni sud nije utvrdio osnovanost apelacionih navoda, odnosno kada su osporene presude jasne i obrazložene i kada iz obrazloženja proizlazi da su donesene uz poštivanje standarda prava na pravično suđenje, a nema elemenata koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoljno ocijenili dokaze, odnosno da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Također, nema povrede prava na nepristrasan sud kada je u vijeću Vrhovnog suda, prilikom donošenja prvostepene meritorne odluke, odlučivao sudija koji je učestvovao u donošenju odluke Kantonalnog suda kojom se taj sud proglasio mjesno nenadležnim za vođenje krivičnog postupka.
61. Ne postoji povreda prava iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je prvoapelant iskoristio svoje pravo na žalbu u krivičnom postupku, kada osporene presude nisu niti ukinute, niti je osoba pomilovana, niti je otkrivena neka nova činjenica koja nesporno ukazuje da se radilo o sudskoj grešci, kao i kada se ne radi ni o ponovnom vođenju krivičnog postupka za isto krivično djelo protiv prvoapelanta, niti je on tražio ponavljanje postupka iz zakonom predviđenih razloga.
62. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić