Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1931/10 (AD za proizvodnju i promet robe i usluga «Žito» Višegrad)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Suvlasništvo
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1931/10

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1931/10, rješavajući apelaciju AD za proizvodnju i promet robe i usluga «Žito» Višegrad, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51709), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija AD za proizvodnju i promet robe i usluga «Žito» Višegrad.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000806 od 23. februara 2010.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. AD za proizvodnju i promet robe i usluga «Žito» Višegrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnio je 20. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000806 od 23. februara 2010. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000806 od 23. februara 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1931/10 od 8. juna 2011. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i UPI- Poslovni sistemi d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. aprila da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. maja 2011. godine, a tuženi 19. maja 2011. godine.

5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 12. aprila 2013. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelant je Opštinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja prava suvlasništva i predaje u posjed nepokretnosti. U obrazloženju tužbe apelant je istakao da je pravni sljednik UPI „Žito“ Višegrad, koji je bio dio sistema SOUR-a UPI Sarajevo, da je 5. novembra 1991. godine izvršena promjena statusa pravnog prednika u dioničarsko društvo pod nazivom „Žito“, dioničarsko društvo u mješovitoj svojini za proizvodnju i promet robe i usluga o čemu postoji i Odluka broj 766-1/91 od 13. juna 1991. godine o promjeni statusa društvenog preduzeća „Žito“ Višegrad u dioničarsko društvo u mješovitoj svojini. Dalje je istakao da je njegov pravni prethodnik sa tuženim zaključio Ugovor broj U-1975 od 8. novembra 1991. godine o prodaji dva poslovna prostora koji u naravi čine dvije kancelarije u poslovnoj zgradi UPI-ja u Sarajevu po cijeni od 1.371.630,00 dinara koju je isplatio 18. januara 1992. godine u korist tuženog.

8. Presudom Opštinskog suda broj Ps-1755/04-III od 19. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-06-000156 od 22. maja 2007. godine, utvrđeno je da je apelant suvlasnik sa 10/1000 dijelova na nepokretnostima upisanim u zk.ul. broj XLVIII/97 k.o. Sarajevo, po novom premjeru upisanim u p.l. broj 1047 k.o. Centar Sarajevo, k.č. br. 2077 i 2079/1, u naravi dva poslovna prostora na drugom spratu, lamela C, UPI poslovna zgrada u Sarajevu, Ul. branilaca Sarajeva broj 20, i to kancelarija broj 17, površine 18,30 m2, i kancelarija broj 18, površine 17,20m2 (u daljnjem tekstu: predmetne poslovne prostorije), što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelant uknjiži kao suvlasnik sa 10/1000 dijelova na njima, kao i da predmetne kancelarije oslobodi od stvari i lica uz naknadu troškova postupka u iznosu od 5.426,00 KM.

9. Opštinski sud je u toku postupka utvrdio da je između stranaka zaključen ugovor o prodaji predmetnih poslovnih prostorija 8. novembra 1991. godine kojim je tuženi na apelantovog pravnog prednika prenio pravo korišćenja i raspolaganja (svojina) na predmetnim poslovnim prostorijama uz plaćanje naknade od 1.371.630,00 dinara označene u članu 1 ugovora. Takođe je utvrđeno da je plaćena dogovorena cijena i da je ugovor ostao na snazi, jer ničim nije osporena njegova valjanost. Opštinski sud je dalje istakao da je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili apelantove navode u pogledu sticanja prava na predmetnim poslovnim prostorijama a posebno je ocijenjen navod apelantovog punomoćnika, jer je potvrđen svim ostalim sprovedenim dokazima i ničim nije doveden u sumnju. Navedeni svjedok je istakao da su imali predstavništvo u Sarajevu, da su pred sam rat kupili dvije kancelarije u poslovnom prostoru UPI-ja na drugom spratu, kao i da je u toj zgradi poslovne prostorije imala i UPI Bosna i da je na isti način kupila kancelarije. Svjedok je naveo da se u to vrijeme imovina sticala na dva načina, jedan je preuzimanje radnika, a drugi je kupovinom tih kancelarija a sve do početka ratnih zbivanja u tim kancelarijama su boravili njihovi radnici i tretirane su kao svojina.

10. Opštinski sud je odbacio prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, jer je, prema izvršenom uvidu u odgovarajuću registraciju, utvrđeno da je izvršena registracija apelanta nakon privatizacije-promjenom strukture kapitala u skladu sa tada važećim propisima o privatizaciji. S obzirom na to da je nesporno da predmetne poslovne prostorije koje su bile predmet ugovaranja posjeduje tuženi, to je i njegova pasivna legitimacija nesporna i on je obavezan da trpi da se predmetne poslovne prostorije apelantu priznaju u svojinu i predaju u posjed. Što se tiče same nomenklature, one su nesporno utvrđene i nesporne prema stanju na terenu i njihova bliža oznaka je utvrđena i u samom zk. ulošku.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, jer je apelant pravni sljednik lica koje je sa tuženim zaključilo kupoprodajni ugovor. Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se na konkretan slučaj ne može primijeniti Zakon o pretvorbi društvene svojine, Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini i Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, jer su navedeni zakoni doneseni nakon što je kod apelanta izvršena registracija privatizacije kapitala s obzirom da je 5. novembra 1991. godine apelant registrovan kao dioničko društvo u mješovitoj svojini, dakle, prije zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora od 8. novembra 1991. godine.

12. U odnosu na žalbeni prigovor da Ugovor o imovinskom razgraničenju (određivanje suvlasničkih dijelova) nije mogao proizvesti pravno dejstvo, jer ga nisu potpisale sve ugovorne strane a razvrgnuće zajedničkog prava svojine je izvršeno tek mnogo godina poslije rata, Kantonalni sud je istakao da je nebitno da li se tuženi u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik na spornim nepokretnostima na osnovu Ugovora o razgraničenju ili po drugom pravnom poslu. Bitno je da je tuženi zaključio sporni ugovor sa apelantom i da je upisan kao vlasnik na spornim nepokretnostima.

13. Kantonalni sud je, takođe, naveo da su neosnovani i žalbeni prigovori da je sporni ugovor od 8. novembra 1991. godine ništav zbog nedostatka pravnog osnova, koji se odnosi na to da o potpisivanju Ugovora nije mogao odlučiti direktor, nego organ upravljanja a apelant nije prezentovao takav osnov u pisanoj formi. U konkretnom slučaju, kako je pojasnio Kantonalni sud, radi se o rušljivom ugovoru pa u slučaju da ne postoji odobrenje organa upravljanja za njegovo potpisivanje, poništenje tog spornog ugovora u zakonom propisanom roku mogao je tražiti tuženi kao (zaštićena) ugovorna strana ili nadležni državni organ ukoliko to zahtijevaju interesi društva. Kantonalni sud je dalje istakao da tuženi nije tražio raskid ugovora, primljeni novac koji mu je apelant platio na ime kupoprodaje spornih poslovnih prostorija nije vratio apelantu, pa je neprihvatljiv žalbeni prigovor da je sporni ugovor o kupoprodaji ništav, što bi tuženom omogućilo da zadrži i kancelarije i apelantov novac koji je dobio na ime kupoprodaje, čime bi bilo ugroženo osnovno apelantovo pravo na imovinu, odnosno njenu zaštitu, a što je u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

14. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio tuženi, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000806 od 23. februara 2010. godine reviziju tuženog uvažio, obje nižestepene presude preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio. Apelant je dužan tuženom naknaditi troškove postupka u iznosu od 4.510,00 KM u roku od 30 dana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo „da je apelant tužbom tražio da se utvrdi da je suvlasnik na predmetnim poslovnim prostorima koji su državna svojina a kao nosilac prava raspolaganja upisan je tuženi. Budući da niko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ga sam ima, ni tuženi u ovoj situaciji na apelanta ne može prenijeti susvojinu na predmetnim poslovnim prostorima koji su državna svojina sve dok i sam ne ostvari to pravo u odgovarajućem postupku pred nadležnim organom“.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da se iz obrazloženja osporene odluke ne vidi koje su povrede od Kantonalnog suda učinjene, niti se vidi koje je to materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Apelant je, takođe, naveo da je tuženi iste navode iz revizije navodio i u žalbi o čemu je drugostepeni sud dao razloge. Apelant je dalje naveo da Vrhovni sud nije odlučivao u granicama revizionih navoda, već mimo njih, a što nije u skladu sa članom 241 Zakona o parničnom postupku. Apelant je istakao da je nesporno da je pravni sljednik UPI «Žito» iz Višegrada, koji je bio u sistemu SOUR-a UPI Sarajevo, kao i to da je 5. novembra 1991. godine izvršena promjena statusa apelanta u dioničarsko društvo o čemu postoji i odluka. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je kupoprodajna cijena plaćena i da je kupoprodajni ugovor važeći. Dalje je naveo da je Okvirni zakon stupio na snagu mnogo kasnije u odnosu na kupovinu spornog poslovnog prostora i s obzirom na njegov status, nije ni potpadao pod navedeni Okvirni zakon, jer se ne može privatizovati privatni kapital s obzirom da je on već privatizovan. Na osnovu ugovora o imovinskom razgraničenju (određivanju suvlasničkih dijelova) poslovnih prostora u poslovnoj zgradi UPI-ja iz januara 1992. godine utvrđene su površine poslovnih prostorija po brojevima a i suvlasničkim dijelovima i kao takvi su upisani u zk. ulošku pa je tako upisan i tuženi sa suvlasničkim dijelom na spornim poslovnim prostorima, i to kancelarijama broj 17 i broj 18, dakle, upisani su kao etažna svojina. Vrhovni sud je zauzeo pogrešan stav da se radi o državnoj svojini, jer za to nije bilo osnova pa je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Navedene prostorije nisu bile državna svojina, jer se u tom slučaju one ne bi mogle upisati u zemljišne knjige. Moguće je, nastavio je dalje apelant, da su parcele na kojima je izgrađena predmetna poslovna zgrada bile upisane kao državna svojina, ali to ne znači da su poslovni prostori u njoj državna svojina, jer se jasno vidi da su ti poslovni prostori finansirani od više investitora, odnosno vlasnika i naručilaca. Kada bi i bilo tačno da se radi o državnoj svojini, Vrhovni sud nije mogao odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, već je na osnovu utvrđenih činjenica trebalo da održi dio tužbenog zahtjeva i da naloži tuženom da oslobodi poslovne prostorije i preda na korišćenje apelantu. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, osporenu odluku ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine, te je predložio da se apelacija kao neosnovana odbije.

17. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da Zakon o preduzećima - „Markovićev zakon“ nije izvršio privatizaciju državnih preduzeća, nego omogućio organizacionu transformaciju državnih preduzeća kao pretpostavku kojom će se urediti vlasnička prava na državnom kapitalu i stvoriti pretpostavka za privatizaciju državnih preduzeća. Transformacijom u dionička društva državna preduzeća nisu privatizovana, nego su uređeni odnosi samo na manjem dijelu državnog kapitala tako što je radnicima omogućeno da kupnjom i upisom dionica steknu (u manjem obimu) vlasnička prava na državnom kapitalu u državnim preduzećima. Ugovor koji je zaključen 8. novembra 1991. godine nije kupoprodajni ugovor, kako to tvrdi apelant, nego su samo uređeni odnosi korišćenja i raspolaganja na predmetnim poslovnim prostorijama koje su, u suštini, i dalje bile državna svojina. Tuženi je dalje istakao da je vlasnička transformacija izvršena 4. oktobra 2001. godine tako što je državno preduzeće „Žito“ izvršilo promjenu svojine državnog kapitala i sada će poslovati pod firmom Akcionarsko društvo za proizvodnju i promet usluga „Žito“ Višegrad u skladu sa Okvirnim zakonom o privatizaciji preduzeća i banaka u Federaciji BiH. Iz izloženog, kako je dalje pojasnio tuženi, evidentno je da je apelant sve do 2001. godine poslovao kao državno preduzeće kada je izvršena privatizacija državnog kapitala iz čega proizilazi da kao državni subjekt nije mogao 1991. godine steći privatnu svojinu na predmetnim poslovnim prostorijama.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 191.stav 4.

U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze i ocjenu dokaza kao i propise na kojima je sud utemeljio presudu.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

.Član 240. stav 2.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama razloga navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Član 253.

Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno u postupku u povodom revizije na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000806 od 23. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. aprila 2010. godine a apelacija je podnesena 20. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava, i to pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...].

26. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenljivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje prava suvlasništva i predaje u posjed predmetnih poslovnih prostorija apelantu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

27. Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno, jer se iz obrazloženja osporene odluke ne vidi koje je to materijalno pravo pogrešno primijenio Kantonalni sud, te koje je materijalno pravo Vrhovni sud primijenio na konkretan slučaj.

28. Apelantovi navodi pokreću pitanje nedovoljnog obrazloženja presude Vrhovnog suda kako u pogledu odlučnih činjenica, tako i u pogledu primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, domaći sudovi dužni da obrazlažu svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljno odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Nurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

29. Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis,, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmet spora apelantov zahtjev da se utvrdi da je suvlasnik na predmetnim poslovnim prostorijama a što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se uknjiži kao suvlasnik sa 10/1000 dijelova, te da ih preda apelantu u posjed. Činjenični i pravni osnov za presuđenje prvostepeni sud je utvrdio sprovođenjem svih relevantnih dokaza kojima je utvrdio da je apelantov zahtjev osnovan. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je između stranaka zaključen Ugovor o prodaji predmetnih poslovnih prostorija 8. novembra 1991. godine kojim je tuženi na apelantovog pravnog prednika prenio pravo korišćenja i raspolaganja (svojina) na predmetnim poslovnim prostorijama uz plaćanje naknade i da je Ugovor ostao na snazi, jer ničim nije osporena njegova valjanost. Opštinski sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili apelantove navode u pogledu sticanja prava na predmetnim poslovnim prostorijama, te odbacio prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, jer je prema izvršenom uvidu u odgovarajuću registraciju, utvrđeno da je izvršena registracija apelanta nakon privatizacije-promjenom strukture kapitala u skladu sa tada važećim propisima o privatizaciji. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud tačno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, pa je žalbu odbio kao neosnovanu, te ukazao da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti Zakon o pretvorbi društvene svojine, Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini i Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, jer su navedeni zakoni doneseni nakon što je kod apelanta izvršena registracija privatizacije kapitala s obzirom na to da je 5. novembra 1991. godine registrovan kao dioničko društvo u mješovitoj svojini, dakle, prije zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora (8. novembra 1991. godine). Kantonalni sud je, takođe, zaključio da je poništenje spornog ugovora u zakonom propisanom roku mogao tražiti tuženi kao (zaštićena) ugovorna strana ili nadležni državni organ ukoliko to zahtijevaju interesi društva. Međutim, tuženi nije tražio raskid Ugovora, a primljeni novac koji mu je apelant platio na ime kupoprodaje spornih poslovnih prostorija nije vratio apelantu.

31. Međutim, Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, primjenom člana 250 stav 1 ZPP, uvažio reviziju, obje nižestepene presude preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio.

32. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je ocijenio da presuda drugostepenog suda nije pravilna i na zakonu donesena uz obrazloženje da je apelant tužbom tražio da se utvrdi da je suvlasnik na predmetnim poslovnim prostorima koji su državna svojina a kao nosilac prava raspolaganja upisan je tuženi. Budući da niko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ga sam ima, to ni tuženi u ovoj situaciji na apelanta ne može prenijeti suvlasništvo na predmetnim poslovnim prostorima koji su državna svojina sve dok i sam ne ostvari to pravo u odgovarajućem postupku pred nadležnim organom. Ustavni sud zapaža (iako to nije eksplicitno navedeno u obrazloženju osporene odluke) da Vrhovni sud svoje odlučenje zasniva na opštem načelu građanskog prava nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet (niko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ga sam ima), ne obrazlažući zašto je na konkretan slučaj primijenio navedeni princip i zašto smatra da su predmetne poslovne prostorije „državna svojina“ pa da apelant ne može prenijeti suvlasništvo ⌠…⌡ sve dok i sam ne ostvari to pravo u odgovarajućem postupku pred nadležnim organom. Takođe, Ustavni sud zapaža da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne sadrži razloge o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od Kantonalnog suda zbog kojeg su preinačene obje nižestepene presude i odlučeno o tužbenom zahtjevu tako što je u cijelosti odbijen, niti je Vrhovni sud naveo materijalno pravo koje je primijenio u konkretnom slučaju. U suštini, obrazloženje odluke Vrhovnog suda, u relevantnom dijelu, svodi se samo na konstataciju da tuženi ne može prenijeti suvlasništvo na predmetnim poslovnim prostorima koji su državna svojina sve dok i sam ne ostvari to pravo u odgovarajućem postupku pred nadležnim organom.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da odluka Vrhovnog suda ne sadrži obrazloženje iz kojeg bi se jasno mogli vidjeti razlozi na kojima je zasnovao svoju odluku, odnosno da osporena presuda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada osporena odluka ne sadrži razloge na kojima je zasnovana, odnosno kada osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prema standardu prava na pravično suđenje.

36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1931/10 (AD za proizvodnju i promet robe i… | Sudska praksa | Aktio