Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-676/10 (Z. L.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Kleveta
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-676/10

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 676/10, rješavajući apelaciju Zlatka Lagumdžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila i 64. stav 1. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zlatka Lagumdžije.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-001 333 od 23. novembra 2009.

godine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na odluku o troškovima postupka.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž- 07-001 333 od 23. novembra 2009. godine u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka u odnosu na Zlatka Lagumdžiju.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom suda u Sarajevu da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zlatko Lagumdžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001 333 od 23. novembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Općinski sud), te Nedima Dobojlića, advokata iz Sarajeva, koji je zastupao suprotnu stranu u postupku „Avaz“ d.o.o. Sarajevo, Fahrudina Radončića i Fahrudina Đapu, zatraženo je 22. oktobra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju. Također, od Općinskog suda je 12. marta 2013. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis, koji je taj sud dostavio 27. marta 2013. godine.

3. Općinski i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 3. i 11. novembra 2010. godine. Tužitelji nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Općinskog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantu 11. januara 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. „Avaz“ je 10. septembra 2002. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelanta i „Oslobođenja“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Oslobođenje“), radi naknade štete zbog klevete, nastale zbog teksta pod naslovom “Besprizorna kampanja Avazovih tajkuna i mafije“, objavljenog 25. augusta 2002. godine u dnevnom listu „Oslobođenje“. U tužbi je predloženo da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obavezati „Oslobođenje“ da „Avazu“ isplati iznos od 500.000,00 KM, a apelant iznos od 300.000,00 KM, i to na ime „naknade materijalne štete“. Općinski sud je održao pripremno ročište 27. novembra 2002. godine, koje je odgodio na neodređeno vrijeme zbog donošenja odluke o stvarnoj nadležnosti suda, zbog označene vrijednosti spora.

7. Nakon toga, „Avaz“ je 8. marta 2004. godine Kantonalnom sudu podnio tužbu protiv istih tuženih - apelanta i „Oslobođenja“, povodom istog objavljenog teksta, radi naknade štete zbog klevete. U tužbi je predloženo, između ostalog, da sud obaveže „Oslobođenje“ i apelanta da „Avazu“ solidarno naknade materijalnu štetu u iznosu od 500.000,00 KM.

8. Kantonalni sud, kojem je, u međuvremenu, kao tada stvarno nadležnom sudu i Općinski sud dostavio tužbu od 10. septembra 2002. godine na dalji postupak, tretirao je tužbu od 8. marta 2004. godine kao podnesak kojim je dopunjena i ispravljena prvobitna tužba i smanjen tužbeni zahtjev. Dalje, Kantonalni sud je 25. juna 2004. godine donio Rješenje broj P-3/04 kojim je, na prijedlog „Avaza“ iz podneska od 21. juna 2004. godine, dozvolio pristupanje novih tužilaca Fahrudina Radončića i Fahrudina Đape (u daljnjem tekstu: tužitelji) kao suparničara uz „Avaz“ kao prvobitnog tužitelja. Po pravomoćnosti ovoga rješenja tužitelji su, podneskom od 30. novembra 2004. godine, postavili tužbeni zahtjev tako što su predložili sudu da, između ostalog, obaveže apelanta da na ime nematerijalne štete naknadi tužiteljima iznos od 42.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate.

9. Kantonalni sud je 1. oktobra 2005. godine pod brojem P-3/04 vratio predmetni spis Općinskom sudu, kao stvarno i mjesno nadležnom za daljnje postupanje. Općinski sud je potom aktom broj P-4006/05 od 16. novembra 2005. godine od Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zatražio da odluči o sukobu nadležnosti, budući da je Općinski sud smatrao da on nije nadležan za postupanje u toj pravnoj stvari. Vrhovni sud je Rješenjem broj Gr-109/056 od 22. novembra 2005. godine odlučio da je za suđenje u toj pravnoj stvari nadležan Kantonalni sud.

10. Nakon toga, kako to proizlazi iz spisa, predmet je ponovno vraćen Općinskom sudu na nadležno postupanje. Općinski sud je tokom 2006. godine zakazao šest ročišta od čega je dva odložio (13. aprila i 19. decembra) zbog neuredne dostave, dok je četiri održao (16. maja, 22. juna, 12. jula, 17. oktobra). Na glavnoj raspravi, održanoj 1. februara 2007. godine, tužitelji su ponovno opredijelili tužbeni zahtjev predloživši sudu da obaveže apelanta da im nadoknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 12.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom šid podnošenja tužbe do isplate. Tom prilikom Općinski sud je zaključio glavnu raspravu.

11. Općinski sud je Presudom broj P-4006/05 od 2. marta 2007. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Istom presudom, naloženo je tužiteljima da solidarno naknade troškove postupka, i to „Oslobođenju“ u iznosu od 11.505,00 KM a apelantu u iznosu od 16.614,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, u pogledu odluke o troškovima postupka naveo da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja zbog čega su, u skladu s odredbama člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dužni apelantu solidarno naknaditi troškove postupka. Općinski sud je za svaku pojedinačnu radnju za koju je apelantu odredio troškove naveo u skladu s kojom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Tarifa) ju je odredio i u kojem iznosu. Naime, Općinski sud je apelantu odredio troškove za radnje poduzete do 24. aprila 2004. godine, u skladu s Tarifom objavljenom u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 67/02, zatim za radnje poduzete od 24. aprila 2004. godine do 24. marta 2005. godine u skladu s Tarifom objavljenom u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 22/04, te za troškove nastale nakon stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi FBiH (24. marta 2005. godine), u skladu s tim zakonom, što sve ukupno iznosi 16.614,00 KM.

12. Protiv Presude Općinskog suda broj P-4006/05 od 2. marta 2007. godine, i to dijela presude o troškovima postupka, žalbu je podnio apelant 2. aprila 2007. godine dok su tužitelji žalbu podnijeli protiv cjelokupne presude. Predmetni spis je, 25. maja 2007. godine, dostavljen Kantonalnom sudu,.

13. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-07-001 333 od 23. novembra 2009. godine djelomično uvažio žalbu tužiteljā i preinačio presudu Općinskog suda u dijelu odluke o troškovima postupka, „tako da su tužitelji dužni solidarno naknaditi troškove postupka tuženim i to [„Oslobođenju“] u iznosu od 5.532,13 KM, a [apelantu] u iznosu od 6.303,12 KM“, dok je u ostalom dijelu žalbu tužitelja odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da je, u skladu s odredbom člana 396. stav 2. ZPP-a, podnio zahtjev za troškove postupka u ukupnom iznosu od 43.110,00 KM, te da Općinski sud u obrazloženju odluke nije dao niti jedan razlog zašto mu nije dosudio sve tražene troškove, a nije odlučio o zahtjevu za naknadu svih troškova. Kantonalni sud je naglasio da dosuđeni iznosi na ime troškova postupka nisu u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjeni Zakona o advokaturi), te da se tužitelji opravdano pozivaju na član 2. tog zakona (koji je stupio na snagu 24. marta 2005. godine), kojim je propisano da se njegove odredbe primjenjuju u svim predmetima gdje nije donesena pravomoćna odluka, kao što je to i u predmetnom slučaju. Navedeno je da troškovi za radnje koje su poduzimali advokati ne mogu prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji BiH. Stoga je Kantonalni sud za sve radnje koje je imao apelant a koje proizlaze i iz dostavljenog troškovnika, primjenom odredbi člana 2. Zakona o izmjeni Zakona o advokaturi, odredio apelantu sljedeće troškove: za sastav odgovora na tužbu iznos od 516,56 KM, za zastupanje na ročištu od 24. septembra 2003. godine (koje je odloženo) iznos od 526,85 KM, za sastav podneska od 23. aprila 2004. godine iznos od 529,67 KM, za zastupanje na ročištu od 23. juna 2004. godine iznos od 537,51 KM. Kantonalni sud je istakao da apelantu nije odredio troškove za ročište od 2. decembra 2004. godine, budući da je to ročište odloženo a apelantov punomoćnik je na vrijeme dopisom suda o tome bio obaviješten. Navedeno je da apelantu pripadaju i troškovi za zastupanje za ročište od 16. maja 2005 .godine u iznosu od 554,98 KM, 13. aprila 2006. godine u iznosu od 595,55 KM, 12. jula 2006. godine u iznosu od 601,50 KM, 17. oktobra 2006. godine u iznosu od 614,03 KM i 19. decembra 2006. godine u iznosu od 600,00 KM, kao i zastupanje na glavnoj raspravi od 1. februara 2007. godine, u iznosu od 600,00 KM što je ukupno 6.271,91 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je postupak vođen radi naknade štete za klevetu i, mada je po svojoj prirodi hitan, trajao je duže od sedam godina, pa mu je stoga povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“. Dalje, apelant prigovara određenim iznosima na ime troškova postupka, te u vezi s tim ističe da je drugostepena presuda potpuno nezakonita, odnosno „donijeta uz proizvoljnu i pogrešnu primjenu kako procesnog tako i materijalnog prava.“ Naime, prema apelantovim navodima, Kantonalni sud je u svojoj presudi samo naveo iznose koje je dosudio apelantu za pojedine parnične radnje, bez ikakvih obrazloženja na koji način je došao do tih iznosa. Pri tome, apelant ukazuje da sud uopće nije pošao od odredbe člana 387. stav 2. ZPP-a prema kojoj se određuje da se, ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, oni odmjeravaju prema tarifi. Ističe da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na proizvoljnom tumačenju principa retroaktivnosti u primjeni zakona, odnosno odredbama člana 2. Zakona o izmjenama Zakona o advokaturi. U vezi s tim, apelant ističe da odredbe ovog zakona treba primjenjivati od dana stupanja na snagu, tj. od 24. marta 2005. godine, a da za sve ranije troškove koje su stranke imale treba obračunati uz primjenu tarifa koje su važile u vrijeme poduzimanja tih radnji. Apelant je ukazao i na odluku Ustavnog suda FBiH kojom je utvrđeno da je druga tačka spomenutog zakona u neskladu s Ustavom FBiH, što jasno znači da nema retroaktivne primjene ovog zakona. Pored toga, apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo na „fer i nepristrasno suđenje“ jer u vijeću Kantonalnog suda koje je donijelo osporenu odluku nisu bile sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, već sudije suda u Goraždu. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, utvrdi povrede prava označenih u apelaciji, te donese odluku u skladu s odredbom člana 64. Pravila Ustavnog suda BiH. Također, apelant je zatražio da mu se dosudi naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Općinski sud je istakao da je u navedenom predmetu postupao u skladu sa svim materijalnim propisima koji se primjenjuju u postupcima po tužbama za naknadu štete zbog klevete. Osim toga, istakao je da je postupak pred Općinskim sudom od dostavljanja spisa na nadležnost do donošenja prvostepene presude trajao kraće od jedne godine.

16. Kantonalni sud je naveo da su i Općinski i Kantonalni sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i na njega pravilno primijenili materijalno pravo te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» br. 59/02, 19/03 i 73/05), u relevantnom dijelu glasi:

Član 14. stav 1.

(1) Postupak po tužbama za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog informiranja smatra se hitnim.

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 384.

Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.

Član 386. stav 1 (1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, takvi troškovi odmjerit će se po tarifi.

19. Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 40/02 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 31. st. 1., 4. i 5.

Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljem tekstu: Tarifa) određuje nagrade za rad i troškove nastale vršenjem advokatske djelatnosti kao i primjenu i stupanje na snagu ove tarife.

Advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi sa radom, u skladu sa odredbama Tarife.

Sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određivat će naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći.

20. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 18/05 [od 23. marta 2005. godine]) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 40/02) u članu 31. stav 5. mijenja se i glasi: «Nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) u parničnom i vanparničnom postupku, krivičnom postupku, postupku stečaja i likvidacije, zemljišno-knjižnom postupku, upravnom postupku, upravnom sporu, izvršnom postupku, postupku za upis u registar društva, postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odnosno svim drugim radnjama koje poduzima advokat pružajući pravnu pomoć stranci, ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine».

Iza stava 5. istog člana dodaju se novi st. 6. i 7. koji glase:

«Sudovi i drugi državni organi u odluci o troškovima postupka advokata za pružanje pravne pomoći stranci određivat će nagradu advokatu prema odredbama stava 5. ovog člana, ukoliko je nagrada advokata po advokatskoj tarifi viša od iznosa iz stava 5., osim ukoliko je advokat sa svojim klijentom ugovorio visinu nagrade u pisanom obliku u skladu sa važećim propisima, što ne može opteretiti suprotnu stranu.

Skupština Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine uskladit će advokatsku tarifu sa odredbama iz stava 5. ovog člana».

Član 2.

Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine, a primjenjuje se u svim predmetima gdje nije donesena pravomoćna odluka.

21. Zakon o izmjeni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Zakonu o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/02, 29/03 i 18/05), u članu 2. zarez se zamjenjuje tačkom, a riječi: "a primjenjuje se u svim predmetima u kojima nije donijeta pravosnažna odluka", brišu se.

VI. Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. decembra 2009. godine a apelacija je podnesena 19. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti

VII. Meritum

26. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

28. Ustavni sud naglašava da se postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29). Iz navedenog proizlazi da se odluka o troškovima postupka tiče apelantovih građanskih prava i obaveza, što znači da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv i u tom dijelu. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravično suđenje u razumnom roku

29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Analiza razumnosti trajanja postupka

30. Ustavni sud zapaža da je postupak protiv apelanta pokrenut 10. septembra 2002. godine, podnošenjem tužbe Općinskom sudu, te da je okončan presudom Kantonalnog suda od 23. novembra 2009. godine. Dakle, postupak je trajao sedam godina i oko dva mjeseca.

31. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem su tužitelji tražili da sud utvrdi da li je apelant svojim navodima povrijedio ugled tužitelja, u smislu relevantnih odredbi Zakona o zaštiti od klevete, odnosno da li su tužitelji zbog toga pretrpjeli štetu koju su potraživali u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je zbog smanjenja i uređenja tužbenog zahtjeva, predmet u više navrata bio na odlučivanju kod Općinskog i Kantonalnog suda, zbog relevantnih propisa kojima je bila regulisana stvarna nadležnost redovnih sudova, te da je predmet faktički uzet u rad tek 2006. godine, dakle nakon skoro tri i po godine od kako je parnica počela teći. Nakon toga, a što je u svom odgovoru istakao i Općinski sud, postupak je u tom sudu okončan za oko jednu godinu, te potom na Kantonalnom sudu za nešto duže od dvije godine.

32. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji se prema relevantnim zakonskim odredbama smatra hitnim (član 14. Zakona o zaštiti od klevete) što zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu (član 10. ZPP-a) da se postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom postupku, te da apelant svojim ponašanjem nije uticao na dužinu postupka. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine) prema kojoj je Evropski sud zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak zato što odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantiranim članom 6. stav 1. Evropske konvencije

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine trajanja postupka, koji se smatra hitnim, koji je trajao sedam godina i oko dva mjeseca, od čega su se redovni sudovi duže od tri i po godine bavili pitanjem koji je od njih stvarno nadležan za postupanje, bez uzimanja u rad predmeta u smislu poduzimanja radnji koje vode njegovom meritornom okončanju, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

34. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 2.000,00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, vrstu postupka, njegov značaj za apelanta, posljedice postupka, te zaključio da je odluka kojom se utvrđuje kršenje ustavnog prava apelantu dovoljna satisfakcija.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

35. U vezi s apelantovim navodima kojima osporava odluku Kantonalnog suda u dijelu kojim su mu određeni troškovi postupka, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud je zauzeo jasan stav da u tom pravcu neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).

36. Osim toga, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303- A, stav 29). Dalje, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, st. 83 s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom. Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem.).

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant troškovnikom koji je dostavio Općinskom sudu nakon zaključenja glavne rasprave tražio da mu tužitelji naknade troškove postupka u iznosu od 43.110,00 KM. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud svojom odlukom djelomično odredio tražene troškove i obavezao tužitelje da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 16.614,00 KM. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju svoje odluke naveo da je prilikom određivanja visine svakog od pojedinačnih iznosa troškova naveo u skladu s kojom Tarifom je određuje, tj. da je odredio svaki od pojedinačno iskazanih troškova u skladu s tarifama koje su bile u primjeni u vrijeme poduzimanja te radnje, primjenjujući, također, za radnje poduzete od 16. maja 2005. godine do 1. februara 2007. godine, odredbe Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi. Dakle, Općinski sud je odredio apelantove troškove postupka u skladu s tri različite Tarife, zavisno od vremena kada su te radnje poduzimane.

38. Međutim, Kantonalni sud je osporenom Presudom broj 009-0-Gž-07-001 333 od 23. novembra 2009. godine preinačio odluku Općinskog suda u dijelu koji se odnosio na apelantove troškove postupka, tako što je svoju odluku, kojom je odredio troškove postupka, za sve pojedinačne radnje, počevši od 2002. godine pa do 1. februara 2007. godine, kako je to naveo u obrazloženju presude, utemeljio na odredbama čl. 1. i 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi, koji je stupio na snagu 24. marta 2005. godine,

39. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama člana 384. ZPP-a propisano da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama, a da je odredbama člana 386. stav 1. propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Pored toga, Ustavni sud ukazuje i da je odredbama člana 387. ZPP-a propisano, između ostalog, da sud pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, uzima u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te da u slučaju postojanja tarife za nagrade advokata ili za druge troškove, takve troškove odmjerava po tarifi. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je i odredbama člana 31. st. 4. i 5. Zakona o advokaturi, u tekstu koji je bio u primjeni do 23. marta 2005. godine, bilo propisano da advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi s radom, u skladu s odredbama Tarife, te da će sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određivati naknadu koju advokat pruži za pravnu pomoć stranci prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći. Ustavni sud također ukazuje da je Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi stupio na snagu 24. marta 2005. godine, te da je članom 1. tog zakona promijenjen član 31. stav 5. Zakona o advokaturi tako što je propisivao da je nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci u toku jedne rasprave ili poduzete pravne radnje ograničena na iznos jednomjesečnog prosječnog ličnog dohotka u Federaciji BiH, a da je članom 2. tog zakona propisano da se te odredbe primjenjuju u svim predmetima gdje nije donesena pravomoćna odluka.

40. Dakle, dovodeći u vezu navedene odredbe s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je pravna pomoć apelantu putem punomoćnika advokata pružana u različitim periodima, u kojim su važile različite Tarife, koje su na različit način regulisale visinu nagrade advokata za pristup na ročište i druge radnje koje advokat u svojstvu punomoćnika poduzima u postupku, pa je stoga i raspon određenih nagrada za pojedine radnje različit. Međutim, Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, Kantonalni sud, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredbi ZPP-a koje reguliraju pitanje troškova postupka kao i odredbe Zakona o advokaturi, posmatrane u cjelini, propustio da obrazloži zašto je prilikom preinačavanja odluke Općinskog suda primijenio samo odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi koji je stupio na snagu 24. marta 2005. godine, budući da je apelant nesporno imao troškove postupka od 2002. godine. U tom kontekstu Ustavni sud smatra da je navedeno u okolnostima konkretnog slučaja bilo ključno u pogledu ostvarivanja apelantovih prava na naknadu troškova postupka. S obzirom na navedeno, nesporno je da Kantonalni sud, u smislu navedenih standarda Evropskog suda i Ustavnog suda, nije ispoštovao obavezu da obrazloži svoju odluku o troškovima postupka koji pripadaju apelantu u smislu navođenja jasnih i razumljivih razloga na kojim je zasnovao tu svoju odluku. Budući da se u obrazloženju odluke Kantonalni sud koristio isključivo odredbama Zakona o izmjeni Zakona o advokaturi, Ustavni sud iz datog obrazloženja ne može uopće utvrditi generalne principe kojim se sud rukovodio prilikom odlučivanja o troškovima postupka koji pripadaju apelantu. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporenog dijela presude Kantonalnog suda potpuno izostalo obrazloženje na koji način je taj sud došao do iznosā koje je odredio za svaku od pojedinačno poduzetih radnji apelantovog punomoćnika, te nije jasno da li je sud i ove iznose odredio paušalno budući da oni ne sadrže ni generalne parametre vezane za način određivanja tih iznosa.

41. Ustavni sud ponovo naglašava da nije njegov zadatak da svojim tumačenjem zakona supstituira domaći sud. Međutim, imajući u vidu standarde prava na pravično suđenje koji su ranije navedeni, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud u osporenoj odluci nije izvršio svoju obavezu da navede jasne razloge na kojima je zasnovao odluku o troškovima postupka koje je odredio apelantu, odnosno da osporena odluke ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije ispunio svoju dužnost da adekvatno obrazloži svoju odluku o troškovima postupka koje je odredio apelantu, na način koji bi zadovoljio standarde prava na pravično suđenje, te da stoga postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. S druge strane, u vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je o žalbi u njegovom predmetu odlučivao Kantonalni sud u kojem su učestvovali suci Kantonalnog suda u Goraždu, a ne Kantonalnog suda u Sarajevu, Ustavni sud podsjeća da je slično pitanje razmatrao u svojoj Odluci broj AP 7/09 (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 7/09 od 14. novembra 2011. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 104/11) i nije našao povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa se umjesto posebnog obrazloženja u konkretnom slučaju poziva na navedenu odluku. Naime u toj Odluci Ustavni sud je, između ostalog, utvrdio da apelant, osim svojih paušalnih navoda u pogledu navedenog, ničim nije dokazao koji su mu time principi iz prava na pravično suđenje povrijeđeni. Naime, u predmetnom postupku apelant je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivalo Vijeće sastavljeno od trojice sudija Kantonalnog suda u Sarajevu. Ustavni sud ne može zaključiti da je, zbog sastava Vijeća, na bilo koji način došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani i da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da je u postupku okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u segmentu prava na donošenje odluke u razumnom roku tako i u odnosu na pravo na obrazloženu presudu u odnosu na odluku o troškovima postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je neophodno osporenu presudu Kantonalnog suda ukinuti u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka koji pripadaju apelantu i, u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, vratiti Kantonalnom sudu na ponovno suđenje radi donošenja nove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud također smatra da je neophodno naglasiti da ovakvo odlučenje stavlja pred Kantonalni sud obavezu da u ponovnom postupku prilikom donošenja nove odluke o troškovima postupka koji pripadaju apelantu vodi računa kako o relevantnim odredbama ZPP-a i Zakona o advokaturi i Tarife, tako i o odluci Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

44. U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da posebno ispituje apelantove navode u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak na dvije sudske instance u predmetu koji je po zakonu hitan trajao sedam godina i oko dva mjeseca, a redovni sudovi nisu dali objektivno opravdanje za toliku dužinu trajanja postupka. Također, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u odnosu na pravo na obrazloženu odluku, u situaciji kada Kantonalni sud u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka koji pripadaju apelantu nije dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo da su cijenjeni svi relevantni pozitivno-pravni propisi.

46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-676/10 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio