Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2078/10 (N. Š.)

Odluka donesena 16. 05. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2078/10

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 05. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2078/10, rješavajući apelaciju Neđije Šehalić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. maja 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Neđije Šehalić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 014539 10 Kžž od 2. februara 2010. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Kž-09-000 017 od 28.

septembra 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Neđija Šehalić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Jajca, koju zastupa Nenad Balaban, odvjetnik iz Banje Luke, podnijela je 1. juna 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sdu) broj 71 0 K 014539 10 Kžž od 2. februara 2010. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Kž-09-000 017 od 28. septembra 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka 12. i 13. aprila 2011. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo Banja Luka 13, 28. i 14. aprila 2011. godine dostavili su odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkinji 18. juna 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 014539 08 K od 20. marta 2009. godine apelantkinja je oslobođena optužbe da je, u vrijeme i na način navedeni u izreci presude, počinila krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ). Istom presudom oštećeni (više lica) sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni su na parnicu. Takođe, istom presudom odlučeno je da troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza (sadržaj i međusobna veza detaljno navedeni u presudi), iskaza svjedoka, „hipotekarne kartice“ sa prilozima, iskaza vještaka finansijske struke, nalaza i mišljenje ovog vještaka, te izvještaja o izvršenoj kontroli finansijskog poslovanja slijedi da je apelantkinja kao odgovorn o lice, sudija u izvršnim predmetima i predsjednica Opštinskog suda u Mrkonjić-Gradu, vršeći službenu dužnost uknjižbe založnog prava na nekretninama hipotekarnih dužnika, iako je znala da krši odredbe člana 53 Zakona o sudskim taksama i odredbe člana 7 Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske (prema kojim su takse budžetski prihod Republike Srpske), zahtijevala od više pravnih i fizičkih lica da nezakonito plate takse na depozitni račun suda. Osim toga, i da iz iskaza svjedoka R. S. slijedi da je apelantkinja njemu naređivala da se isplate određeni iznosi na ime dežurstva radnika, nabavke i ugradnje klima-uređaja, proširenja centrale i dr. Osnovni sud je istakao da je apelantkinji bilo poznato da se ne plaća dežurstvo radnika u osnovnim sudovima. Osnovni sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka A. H. u dijelu u kojem se navodi da se u konkretnom slučaju radi o osnovnoj grešci, jer je to demantovano iskazom svjedoka koji je podnio zahtjev za naknadu štete, a šteta je evidentna i kod drugih pravnih i fizičkih lica koja su platila ono što nisu trebala. Osim toga, nezakonite naplate su vršene u nekoliko slučajeva i apelantkinjino postupanje ne može se podvesti pod „osnovnu grešku apelantkinje“. Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja počinila predmetno krivično djelo sa direktnim umišljajem, jer je bila svjesna djela i htjela je njegovo izvršenje. Međutim, ocjenjujući ličnost apelantkinje, vrstu i težinu predmetnog krivičnog djela i okolnost pod kojim je predmetno krivično djelo učinjeno, moguća je primjena odredaba člana 7 stav 2 KZ. Apelantkinja nije osuđivana, apelantkinja je imala namjeru da nezakonito izvršene uplate upotrijebi za opremanje suda i poboljšanje uslova rada, te da je evidentiranje spornih sredstava (takse) vršeno u skladu sa računovodstvenim standardima. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio da su posljedice izvršenja ovog djela neznatne i da bez obzira na karakter ovog djela i visinu zaprijećene kazne, ima mjesta za primjenu ovog instituta (djelo malog značaja) i s tim u vezi da se donese oslobađajuća presuda.

7. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Okružni sud donio je Presudu broj 013-0- Kž-09-000 017 od 28. septembra 2009. godine čija izreka glasi: „Djelimično se uvažava žalba …. preinačava presuda Osnovnog suda… utoliko što je apelantkinja radnjama bliže opisanim u izreci te presude, počinila krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZ, pa se apelantkinji …izriče uslovna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije godine i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako apelantkinja u roku od dvije godina ne počini novo krivično djelo. U preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.“ U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u obrazloženju prvostepene presude na potpuno prihvatljiv način dat tok i sadržaj dokaznog postupka, da je prvostepeni sud analizirao svaki izvedeni dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno i dao valjane razloge zbog kojih je zaključio da su se u apelantkinjinim radnjama stekla obilježja predmetnog krivičnog djela. Uostalom, i apelantkinjin branilac u odgovoru na žalbu je analizirao žalbene navode i razložno ukazao da prvostepena presuda nema nikakvih procesnih povreda i nedostataka koji bi se mogli podvesti pod bitnu povredu odredaba ZKP. Dakle, kako apelantkinja nije izjavila žalbu, ukazivanje na nepravilnosti u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem nisu od značaja. Budući da niti jedna strana u postupku nije pobijala pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja žalbom, to se činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom tretira definitivno utvrđenim. Potpuno je jasno da apelantkinja kroz odgovor na žalbu pokušava uspostaviti pravo na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja koje se ni u kojem slučaju ne može uspostaviti.

8. Okružni sud je dalje naveo da su osnovani navodi Tužilaštva o nepravilnoj primjeni odredaba člana 7 stav 2 Krivičnog zakona. Naime, nesporno je da je prvostepeni sud utvrdio da su se u apelantkinjinim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela koje je apelantkinji stavljeno na teret (kvalifikovani oblik). Sama priroda i težina ovog djela isključuju svaku mogućnost da se radi o krivičnom djelu malog značaja. Osim toga, nije zanemarljivo da je apelantkinja postupala kao sudija i kao predsjednik Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu što svakako upućuje na viši stepen odgovornosti. Predmetno krivično djelo je moguće izvršiti samo sa umišljajem, i to direktnim. Vezano za ličnost apelantkinje, Okružni sud je naveo da je tačno da apelantkinja nije osuđivana, međutim, neosuđivanost apelantkinje ne može vrednovati kao da ima poseban značaj, ali može biti od značaja prilikom ocjene njene ličnosti, kao i ostale olakšavajuće okolnosti. Osim toga, pogrešan je stav prvostepenog suda da su posljedice neznatne, štaviše radi se o značajnim posljedicama po objekat koji se smatra zaštićenim (ugrožavanje i povreda pravilnog i zakonitog funkcionisanja službe) bez obzira što je konkretna šteta u međuvremenu sanirana uplatom odgovarajućeg iznosa na ime uplaćenih taksi na račun javnih prihoda Republike Srpske. U konkretnom slučaju radi se o kvalifikovanom obliku krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja za koje je predviđena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina.

9. Odlučujući o žalbama apelantkinje i Tužilaštva, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 K 014539 10 Kžž od 2. februara 2010. godine, kojom je djelimično žalbe uvažio i preinačio presudu Okružnog suda u dijelu odluke o krivičnoj sankciji i troškovima postupaka, tako što je apelantkinji za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3. KZ izrekao uslovnu osudu kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ako apelantkinja u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Istom presudom odlučeno je da je apelantkinja obavezna naknaditi troškove postupka. Takođe, istom presudom odlučeno je da u preostalom dijelu drugostepena presuda ostaje neizmijenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se žalbom osnovano ukazuje da presuda kojom se preinačava ranije oslobađajuća ili osuđujuća presuda treba sadržavati sve navedeno. Međutim, pogrešan je zaključak da se u konkretnom slučaju radi o propustima koji presudu čine nepotpunom, nerazumljivom i protivrječnom i da se time čini povreda odredaba krivičnog postupka. Dakle, ovdje se radi o nepravilnoj primjeni odredaba člana 299 stav 1

a) do e) u postupku donošenja presude što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 ZKP, kada bi to uticalo na njeno pravilno i zakonito donošenje. Međutim, drugostepena presuda u svemu upućuje na prvostepenu presudu koja se preinačava, prihvatajući njen činjenični opis sadržan u izreci sa ličnim podacima apelantkinje, koja je time u dovoljnoj mjeri odredila sve zakonom tražene elemente presude, tako da navedeni propust nije bio od značaja za njeno pravilno i zakonito donošenje. Vezano za apelantkinjine navode u vezi sa utvrđenim činjenicama, Vrhovni sud je istakao da je prvostepena presuda donesena iz razloga nepostojanja krivičnog djela. U toj presudi navedene su odlučne činjenice i okolnosti na osnovu kojih je zaključeno da se ne radi o krivičnom djelu zbog malog značaja, u skladu sa članom 7 stav 2 KZ. Kako ta presuda nije pobijana žalbom apelantkinje, drugostepeni sud je pravilno zaključio da se pred njim u tom pogledu presuda na može ispitivati, budući da se činjenično stanje ne može dovoditi u pitanje odgovorom na žalbu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da Vrhovni sud nije uvažio njenu žalbu, odnosno da presuda ne sadrži ni površnu analizu sprovedenih dokaza i ne daje odgovore na osnovane žalbene navode u pogledu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Presuda je manjkava u odnosu na potrebne elemente koje treba sadržavati osuđujuća presuda. Osim toga, Vrhovni sud navodi da nisu osnovani prigovori vezani za utvrđeno činjenično stanje i povrede KZ, ali ne daje obrazloženje odlučnih činjenica. Sud je morao ocijeniti nalaze vještaka finansijske struke koji su tvrdili da su uplate bile transparentne, evidentirane uredno i da su sredstva od naplaćenih taksi korišćena radi efikasnijeg funkcionisanja suda u Mrkonjić- Gradu. Pogrešno usmjeravanje tih sredstava na depozitni račun može se smatrati samo greškom koja za posljedicu nema nikakvu korist, koja je otklonjena prije podizanja optužnice. Za tu grešku bi trebalo da bude odgovoran ovlašćeni računovođa. Osim toga, nedostaju bitni elementi krivičnog djela. Apelantkinja navodi da sud zaboravlja presumpciju nevinosti i primjenu principa in dubio pro reo, zbog čega nije niti mogao dati valjano obrazloženje, jer je pogrešno izvršena analiza dokaza. Apelantkinja ističe da je vođenje krivičnog postupka protiv nje posljedica kadrovskih kombinatorika pojedinih lica koja je žele izbaciti kao najozbiljnijeg kandidata za reimenovanje predsjednice Opštinskog suda u Mrkonjić-Gradu.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je istakao da u postupku nisu učinjeni propusti zbog čega smatra da nije povrijeđeno pravo apelantkinje koje navodi u apelaciji. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Okružni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Okružno tužilaštvo Banja Luka je istaklo da su apsolutno neosnovani apelantkinjini navodi, jer je osporena presuda Vrhovnog suda dovoljno obrazložena.

V. Relevantni propisi

14. Kribvični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:

Krivično djelo Član 7. stav 2.

(2) Nije krivično djelo ono djelo koje je, iako sadrži obilježja krivičnog djela određena zakonom, u zanemarljivoj mjeri opasno zbog svog malog značaja i zbog neznatnosti ili odsutnosti štetnih posljedica. Djelo je malog značaja ako na to ukazuju njegova priroda, težina, okolnosti pod kojima je učinjeno, nizak stepen krivične odgovornosti počinioca ili njegove lične okolnosti.

Zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja Član 347. st. 3. i 4.

(3) Službeno ili odgovorno lice koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlašćenje, prekorači granice svog ovlašćenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(4) Ako je djelom iz stava 3. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.

15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 299.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim (1) U presudi u kojoj se optuženi oglašava krivim sud će izreći:

a)za koje se djelo oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe krivičnog zakona;

b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe krivičnog zakona primijenjene;

v) kakva se kazna izriče optuženom ili se po odredbama krivičnog zakona oslobađa od kazne;

g) odluku o uslovnoj osudi;

d) odluku o mjerama sigurnosti, o oduzimanju imovinske koristi i odluku o vraćanju predmeta (član 139.) ako predmeti do tada nisu vraćeni vlasniku, odnosno držaocu;

đ) odluku o uračunavanju pritvora ili već izdržane kazne;

e) odluku o troškovima krivičnog postupka, o imovinsko pravnom zahtjevu, kao i o tome da se pravnosnažna presuda ima objaviti putem sredstava javnog informisanja.

Član 311. stav 2.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 K 014539 10 Kžž od 2. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 15. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantkinja ističe da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

[...].

23. U pogledu pitanja primjene člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelantkinja proglašena krivom za krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja koje je propisano zakonom i izrečena joj je uslovna osudu kojom je utvrđena kazna zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv.

24. Ustavni sud uočava da apelantkinja povredu prava na pravično suđenje nalazi u manjkavosti presude Okružnog suda, navodeći da presuda ne sadrži sve elemente kako je propisano odredbama člana 229 ZKP. Osim toga, apelantkinja ističe da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje što je dovelo do povrede presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo.

25. U vezi sa apelantikinjinim prigovorom o sadržaju presude Okružnog suda, Ustavni sud nalazi da izreka ove presude glasi: „Djelimično se uvažava žalba …. preinačava presuda Osnovnog suda… utoliko što je apelantkinja radnjama bliže opisanim u izreci te presude, počinila krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347 stav 4 u vezi sa stavom 3 KZ, pa se apelantkinji …izriče uslovna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije godine i istovremeno određuje da se ona neće izvršiti ako apelantkinja u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. U preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.“ Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da se radi o nepravilnoj primjeni odredaba člana 299 stav 1 a) do e) u postupku donošenja presude, što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 ZKP, kada bi to uticalo na njeno pravilno i zakonito donošenje. Međutim, drugostepena presuda u svemu upućuje na prvostepenu presudu koja se preinačava, prihvatajući njen činjenični opis sadržan u izreci sa ličnim podacima apelantkinje, koja je time u dovoljnoj mjeri odredila sve zakonom tražene elemente presude, tako da navedeni propust nije bio od značaja za njeno pravilno i zakonito donošenje. Imajući u vidu sadržaj izreke presude i obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud ocjenjuje ova apelantkinjine navode neosnovanim.

26. U odnosu na prigovor vezano za utvrđeno činjenično stanje i povredu presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

27. U konkretnom slučaju iz obrazloženja presude Okružnog suda, koje je ocijenjeno pravilnim u obrazloženju presude Vrhovnog suda, slijedi da je na potpuno prihvatljiv način dat tok i sadržaj dokaznog postupka, tj. prvostepeni sud je analizirao svaki izvedeni dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno i dao valjane razloge zbog kojih je zaključio da su se u apelantkinjinim radnjama stekla obilježja predmetnog krivičnog djela. Dakle, iz navedenog slijedi da nije bilo takve sumnje u kojem slučaju bi se morao primijeniti princip in dubio pro reo. Međutim, kako je drugostepeni sud, ispitujući presudu prvostepenog suda, zaključio da nije moguća primjena instituta djela malog značaja iz člana 7 stav 2 KZ, on je iz tog razloga preinačio prvostepenu presudu. Apelantkinja nije izjavljivala žalbu na prvostepenu presudu kojom je nedvosmisleno utvrđena njena krivica za predmetno krivično djelo, tako da u drugostepenom postupku nije bilo moguće ispitivati utvrđeno činjenično stanje, za šta je drugostepeni sud dao logično i argumentovano obrazloženje. Proizilazi da su apelantkinjini navodi i u ovom dijelu neosnovani.

28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

29. Nije povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada pobijana presuda sadrži jasna obrazloženja kako u pogledu primjene materijalnog prava, tako i u pogledu primjene procesnog prava, te kada ne postoje elementi koji bi ukazivali na povredu presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo.

30. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2078/10 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio