Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2181/10 (Š. E.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2181/10
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2181/10, rješavajući apelaciju Šefika Elezovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. jula 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Šefika Elezovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda Bihać broj 01 0 P 002504 10 GŽ od 6. aprila 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Šefika Elezovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Bihać broj 01 0 P 002504 10 GŽ od 6. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-393/97 od 12. februara 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šefik Elezović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vrnograča, kojeg zastupa Milan Stokrp, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 4. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 002504 10 GŽ od 6. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-393/97 od 12. februara 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog H. K. (u daljnjem tekstu: tuženi) 19. i 20. maja 2011. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud 27. i 24. maja 2011. godine dostavili su odgovor na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. septembra 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 9. aprila 1987. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete. U tužbi apelant je naveo da je tuženi presudom od 9. januara 1987. godine proglašen krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede, jer je u tuči koja se dogodila između njega i apelanta nanio ozljede apelantu. Kako je pretrpio strah velikog intenziteta, dugotrajne fizičke bolove i kako mu je smanjena opća životna sposobnost, to potražuje naknadu štete.
7. Presudom Osnovnog suda u Velikoj Kladuši broj P:261/87 od 12. jula 1989. godine, donesenom na osnovu priznanja tuženog, obavezan je tuženi da apelantu isplati naknadu u određenim iznosima na ime pretrpljenog straha, umanjene opće životne aktivnosti, unakaženosti i umanjene radne sposobnosti.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi (apelant osporavao presudu jer nije primio poziv za raspravu i presuda je donesena u odsutnosti apelanta i njegovog opunomoćenika), Viši sud u Bihaću donio je Rješenje broj Gž 402/89 od 9. decembra 1989. godine kojom je žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu upanjsku i predmet vratio na ponovno suđenje.
9. Rješenjem Općinskog suda od 12. augusta 2009. godine apelantu je vraćena tužba na dopunu i ispravku, koji je postupio po traženom. Rješenjem Općinskog suda od 1. septembra 2009. godine tužba je dostavljena tuženom na odgovor.
10. Presudom Općinskog suda broj P-393/97 od 12. februara 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu, u iznosima navedenim u izreci presude na ime: pretrpljenog straha, pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova, smanjenja opće životne sposobnosti, zakonske zatezne kamate, te troškove postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza slijedi da je apelant u tuči koja se dogodila 28. decembra 1984. godine između njega i tuženog zadobio povrede i da je tuženi proglašen krivim za kazneno djelo teške tjelesne ozljede, te da se apelant od 3. januara 1985. godine do 18. januara 1985. godine liječio u bolnici zbog povreda koje je zadobio u tuči. Međutim, tužbeni zahtjev se odnosi na naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah, za pretrpljene fizičke bolove i za duševne bolove zbog smanjenja opće životne sposobnosti. Budući da odredbe čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku propisuju obavezu stranke da iznese sve činjenice na kojim temelji zahtjev i da izvede dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, a kako apelant nije dokazao da li je trpio fizičke bolove (intenzitet tih bolova, trajanje, da li je trpio strah, intenzitet straha, trajanje straha, niti da li je došlo do smanjenja opće životne sposobnosti), to apelantov tužbeni zahtjev nije u osnovan. Osim toga, apelant nije dokazao niti da je do nastanka povreda došlo bez njegove krivnje, što je osnovno načelo iz člana 154. stav 1. Zakona o obaveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
11. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 P 002504 10 GŽ od 6. aprila 2010. godine odbijena je apelantova žalba kao neutemeljena i potvrđena prvostepena presuda. Istom presudom odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u postupcima naknade štete mora utvrditi da li je došlo do štete i obim štete. Da li je određeno lice pretrpjelo neimovinsku štetu i koliki je obim štete potrebno je stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a sud može na prijedlog stranke odrediti vještačenje. U konkretnom slučaju sud je na apelantov prijedlog odredio medicinsko vještačenje na pripremnom ročištu od 2. decembra 2009. godine i isti dan odredio da će se ročište za glavnu raspravu održati 12. januara 2010. godine na kojem će, pored ostalih dokaza, izvesti i dokaz vještačenjem. Međutim, određeni vještak dopisom je obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti nalaz i mišljenje, jer je potrebno da apelant dostavi potrebne nalaze. Prvostepeni sud je dostavio ovaj dopis apelantu. Apelant nije obavijestio sud da ne može pribaviti navedene nalaze, nego je na ročištu za glavnu raspravu zatražio odgodu ročišta za glavnu raspravu radi pribavljanja nalaza, što prvostepeni sud nije odobrio, budući da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 112. ZPP za odlaganje ročišta. Kantonalni sud je istakao da je isključivo krivnja na strani apelanta što nije izveden dokaz vještačenjem, odnosno kako apelant nije dokazao tužbeni zahtjev, to je pravilna odluka prvostepenog suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da nije pravilan stav suda da on nije dokazao tužbeni zahtjev, jer je on to učinio pravosnažnom presudom u kaznenom postupku. Apelant ističe da je općepoznata stvar da se nalazi ne mogu dobiti u kratkom roku, a iako on nije dostavio nalaze, vještak je mogao provesti vještačenje. Osim toga, tuženi je priznao tužbeni zahtjev u ranijem toku postupka. Sudovi su trebali uzeti u obzir da je šteta nastala 1984. godine, a o šteti nije presuđeno dvadeset pet godina i kada je sud konačno odlučio da presudi, proizvoljno primjenjujući odredbe ZPP o teretu dokazivanja i odlaganju rasprave i odredbe ZOO, povrijedio je njegovo pravo na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je istakao da je apelacija neutemeljena.
14. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03 i 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 112. stav 1. tačka 1.
(1) Sud može, na prijedlog stranke, odložiti započeto ročište (odlaganje ročišta) samo iz slijedećih razloga:
1) ako bez krivice stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvodenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke; Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
16. U Zakonu o obaveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase, Osnovi odgovornosti Član 154.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 P 002504 10 GŽ od 6. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 4. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
23. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
24. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak 9. aprila 1987. godine, koji je okončan 6. aprila 2010. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje 9. aprila 1987. godine, nego 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji apelant ukazuje Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je do vremena kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao više od osam godina i osam mjeseci. Nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao četrnaest godina i četiri mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
25. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je predmetni postupak okončan nakon dvadeset i tri godine od dana podnošenja tužbe, odnosno da je nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda postupak trajao četrnaest godina i četiri mjeseca. Osnovni i Okružni sud nisu se očitovali u vezi sa apelantovim navodima o dužini predmetnog postupka. Za navedenu činjenicu nema nikakvog razumnog opravdanja, tako da Ustavni sud neće provoditi analizu u smislu navedenih kriterija uspostavljenih praksom Evropskog suda. Ustavni sud zaključuje da je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje
26. Povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje apelant nalazi u tome da sudovi nisu imali u vidu da je tuženi priznao tužbeni zahtjev, pogrešnoj primjeni odredaba ZPP o teretu dokazivanja i odlaganju glavne rasprave, te pogrešnoj primjeni ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je presuda na osnovu priznanja ukinuta (po apelantovoj žalbi) tako da navedena činjenica nije bila od utjecaja u predmetnom postupku. Dalje, Ustavni sud ocjenjuje obrazloženja presuda argumentiranim iz kojih slijedi da, pošto apelant nije dostavio potrebnu dokumentaciju, nije izvršeno medicinsko vještačenje, a ostalim dokazima apelant nije, u smislu čl. 7. i 123. ZPP, dokazao tužbeni zahtjev, a nisu postojali uvjeti propisani u odredbama člana 112. stav 1. ZPP u smislu kojih bi bilo udovoljeno apelantovom zahtjevu za odlaganje ročišta. Osim toga, Ustavni sud nalazi da apelant neutemeljeno ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba ZOO, jer iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelant nije dokazao, niti da je do nastanka povreda došlo bez njegove krivice, što je osnovno načelo iz člana 154. stav 1. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neutemeljeni.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak radi naknade štete trajao dvadeset tri godine od dana podnošenja tužbe, odnosno četrnaest godina i četiri mjeseca od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda.
28. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić