Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2012/10 (D. M.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2012/10

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2012/10, rješavajući apelaciju Darka Matića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Matića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 007569 08 Rev od 9. februara 2010.

godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 007569 08 Gž od 8. septembra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Darko Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Domaljevaca, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 24. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 P 007569 08 Rev od 9. februara 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 007569 08 Gž od 8. septembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Nusreta Halilovića, Hikmeta Halilovića i Grge Oršolića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. aprila 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. aprila 2011. godine, a Kantonalni sud 13. aprila 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. maja 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je apelant Opštinskom sudu u Orašju (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) podnio tužbu protiv tuženih radi predaje u posjed nekretnina. U tužbi je naveo da je 21. septembra 2001. godine od Marka Teodorovića kupio nekretnine, da se na osnovu kupoprodajnog ugovora upisao u javnim knjigama kao vlasnik i posjednik, ali da tuženi bez ikakvog pravnog osnova drže u posjedu njegove nekretnine.

7. Opštinski sud je Presudom broj 25 0 P 007569 01 P od 10. juna 2008. godine obavezao tužene da apelantu predaju u posjed nekretnine upisane u p.l. broj 865 k.o. Orašje (prema starom operatu upisano u zk. ul. broj 168-ranije 1410), koje u naravi predstavljaju kuću i zgradu, površine 81m2, i dvorište površine 219m2 (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom obavezani su tuženi da solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 17.243,17 KM.

8. Opštinski sud je u toku postupka utvrdio da je apelant zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina a da je pravo vlasništva stekao upisom u zemljišne knjige na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 21. septembra 2001. godine sa Markom Teodorovićem. Takođe je utvrđeno da je u predmetu tog suda broj P-99/98 vođen spor po tužbi Nusreta i Hikmeta Halilovića (u ovom predmetu tuženi) protiv tuženog Marka Teodorovića (ranijeg vlasnika predmetnih nekretnina koje je prodao apelantu), te da je Presudom tog suda broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine Marko Teodorović obavezan da tuženim (tada tužiocima) Nusretu i Hikmetu Haliloviću isplati 100,000,00 KM sa kamatom i troškovima postupka a po isplati iznosa oni su mu dužni vratiti predmetne nekretnine koje drže u posjedu.

9. Dakle, kako je dalje naveo sud, tom presudom je u korist tuženih Nusreta i Hikmeta Halilovića utvrđeno pravo zadržavanja na predmetnim nekretninama do izmirenja obaveza Marka Teodorovića. Osim toga je utvrđeno da su tuženi u posjedu predmetnih nekretnina, da Marko Teodorović nije izmirio sve obaveze prema Nusretu i Hikmetu Haliloviću. Dalje je utvrđeno da su tuženi Halilovići svoja potraživanja radi namirenja novčane tražbine obezbijedili u izvršnom postupku na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Modriči broj I-4/04 zabilježbom izvršenja na nekretninama Marka Teodorovića u zk. ul. br. 1178, 1298 i 1297 k.o. Obudovac i da je na navedenim nekretninama, pored zabilježbe prava tuženih Halilovića, izvršena i zabilježba prava kreditora po osnovu ugovora o kreditu koji je podigao Marko Teodorović (po redu namirenja Halilovići su prema zk. Ul. broj 1178 treći, u zk. ul. broj 1298 peti, a u zk. ul. broj 1297 četvrti). Dakle, kako je dalje istakao Opštinski sud, pravo zadržavanja predmetnih nekretnina utvrđeno je pravosnažnom presudom u korist posjednika Halilovića, i to na osnovu vraćanja isplaćenog dijela kupoprodajne cijene. U konkretnom slučaju, kako dalje navodi Opštinski sud, sporno je da li pravo zadržavanja tuženi mogu isticati i prema vlasniku-apelantu singularnom sukcesoru a koji nije njihov dužnik. S obzirom na odredbu člana 289 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tuženim pripada pravo zadržavanja i u odnosu na vlasnika koji nije njihov dužnik a sve prigovore koje su mogli isticati prema vlasniku mogu isticati i prema njegovom pravnom sljedniku. Prema odredbi člana 288 ZOO, kako je dalje naveo sud, povjerilac je dužan vratiti stvar dužniku ako mu on da odgovarajuće osiguranje njegovog potraživanja. Ispunjenje obaveze pravnog prethodnika (Marka Teodorovića) prema tuženim Halilovićima djeluje u korist sticaoca sada apelanta. Uvidom u izvršni spis Opštinski sud je utvrdio da je na ime svoje obaveze Marko Teodorović na ime vraćanja dijela kupoprodajne cijene već isplatio iznos od 105.000,00 KM a da je ostatak duga prema tuženim Halilovićima obezbijeđen zabilježbom Rješenja o izvršenju broj I-4/04 u zemljišnim knjigama na nekretninama Marka Teodorovića, pravnog prednika apelanta (u zk. ul. br. 1178, 1298 i 1297 k.o. Obudovac). Na ovaj način, kako je zaključio Opštinski sud, tuženi Halilovići su izgubili pravo zadržavanja stvari prema Marku Teodoroviću, pravnom predniku apelanta, a time i prema apelantu kao singularnom sukcesoru, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Na kraju je Opštinski sud istakao da je tužbeni zahtjev usvojen i u odnosu na tuženog Grgu Oršolića, jer u spisu postoji ugovor o zakupu poslovnih prostorija u predmetnoj nekretnini zaključen na neodređeno vrijeme između tuženih Halilovića i tuženog Grge Oršolića 1. maja 2000 godine, te je i on u obavezi da preda apelantu nekretninu.

10. Odlučujući o žalbi koju su protiv prvostepene presude izjavili tuženi Halilovići, Kantonalni sud je Presudom broj 25 0 P 007569 08 Gž od 8. septembra 2008. godine žalbu djelomično uvažio i Presudu Opštinskog suda broj 25 0 P 007569 01 P od 10. juna 2008. godine preinačio tako da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev . Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo u vezi sa pravom zadržavanja-retencije. Naime, pravosnažnom presudom Opštinskog suda broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine pravni prednik apelanta Marko Teodorović obavezan je sada tuženim Nusretu i Hikmetu Haliloviću isplatiti iznos od 100,000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka a po isplati iznosa oni su mu dužni vratiti predmetne nekretnine koje drže u posjedu. Ispravan je zaključak prvostepenog suda da tuženi Halilovići mogu isticati pravo zadržavanja i prema sadašnjem vlasniku predmetnih nekretnina-singularnom sukcesoru apelantu, koji je predmetne nekretnine kupio od Marka Teodorovića, te se upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama.

12. Iz podataka izvršnog spisa Osnovnog suda u Modriči broj I-4/04 proizilazi da se vodi izvršni postupak po predlogu tražilaca izvršenja Nusreta i Hikmeta Halilovića (u ovom postupku tuženi) protiv izvršenika Marka Teodorovića radi isplate 234.252,04 KM (glavni dug od 100.000,00 KM a ostatak kamate) a na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Opštinskog suda broj P-99/98. Kantonalni sud je, dalje, istakao da iz predmetnog izvršnog spisa proizilazi da je zabilježba rješenja o izvršenju od 2. aprila 2004. godine izvršena u javnim knjigama na nekretninama Marka Teodorovića na zk. ul br. 1178, 1298, i 1297 k.o. Obudovac, te da je nesporno Marko Teodorović isplatio Halilovićima po pravosnažnoj presudi 105.000,00 KM i ostao im dužan još 129.252,04 KM.

13. Stav prvostepenog suda, koji svoju odluku temelji na članu 288 ZOO (da je ostatak duga prema Halilovićima obezbijeđen zabilježbom Rješenja o izvršenju broj I-4/04 u zemljišnim knjigama na nekretninama pravnog prednika apelanta Marka Teodorovića), Kantonalni sud smatra neispravnim, jer zabilježba rješenja o izvršenju nije odgovarajuće osiguranje potraživanja tuženih Halilovića u smislu člana 288 ZOO. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 72 Zakona o izvršnom postupku, te naveo da založna prava stečena prije upisa zabilježbe izvršenja imaju rang prvenstva prilikom namirenja iz prodajne cijene. Dakle, svi upisi izvršeni prije upisa zabilježbe izvršenja imaju prvenstvo u odnosu na pravo namirenja stečeno zabilježbom izvršenja. U konkretnom slučaju iz zk. ul. br. 1178, 1297 i 1298 k.o. Obudovac za Marka Teodorovića proizilazi da su prije zabilježbe Rješenja o izvršenja broj I-4/04 upisana založna prava banaka na osnovu ugovora o kreditu, što znači da bi te banke u odnosu na tražioce izvršenja Haliloviće imale prvenstvo u odnosu na pravo namirenja stečenog zabilježbom izvršenja broj I-4/04. Stoga, kako zaključuje Kantonalni sud, zabilježba izvršenja ne bi bila odgovarajuće osiguranje tražbine tuženih Halilovića u smislu člana 288 ZOO. Odgovarajuće osiguranje tražbine, kako navodi sud, bilo bi, npr., dobijanje bankarske garancije ili jemstvo od trećeg lica. Zbog navedenog, ovaj sud smatra da tuženi Halilovići i dalje imaju pravo zadržavanja predmetnih nekretnina, jer im njihovo potraživanje nije isplaćeno.

14. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 25 0 P 007569 08 Rev od 9. februara 2010. godine reviziju odbio.

15. Suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud smatra da drugostepeni sud nije povrijedio član 8 Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), niti je pogrešno ocijenio dokaze, već je imao u vidu i ocijenio sve relevantne dokaze, pa i zk. izvode za nekretnine upisane u zk. ul. br. 1178, 1297 i 1298 na koje revizija upućuje. Svi dokazi su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te je izveden i pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju. Članom 288 ZOO je propisano da je povjerilac dužan vratiti stvar dužniku ako mu dužnik pruži odgovarajući dokaz obezbjeđenja njegovog potraživanja , te suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud smatra da sprovedenim dokazima dužnik (apelant) nije pružio odgovarajuće obezbjeđenje namirenja tražbine povjerilaca (tuženi Halilovići) i da stoga oni nisu dužni predmetne nekretnine predati apelantu, pa nije pogrešno primijenjen ZOO kao relevantno materijalno pravo za odlučivanje u konkretnom slučaju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da je apelant nezadovoljan utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog prava, tj. relevantnih odredaba ZOO, ZPP i Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Apelant je istakao da su redovni sudovi pogrešno zaključili da „prednik Marko Teodorović nije ponudio osiguranje za namirenje tražbine tuženih Halilovića po osnovu Presude Opštinskog suda broj P-99/98 u kojoj su Halilovići bili tužioci“. Apelant je naveo da je Kantonalni sud nepravilno ocijenio sprovedene dokaze i pogrešno obrazložio „da bi banka u odnosu na tražioce izvršenja Haliloviće imala prvenstvo u odnosu na pravo namirenja stečenog zabilježbom izvršenja broj I-4704, jer se ne može banka namiriti prije Halilovića na nekretninama iz zk. ul. broj 1178 s obzirom na to da su oni prvi upisani sa svojim pravom namirenja“. Apelant smatra da „nedvojbeno postoji osiguranje propisano članom 288 ZOO“, te napominje da se na konkretnu situaciju treba primijeniti Zakon o vlasničkopravnim odnosima kojim je propisano da „apelantu kao vlasniku pripada pravo da mu posjednik preda u posjed njegovu nekretninu“. Presudu Vrhovnog suda smatra nedovoljno obrazloženom bez navođenja razloga za odlučenje i bez navođenja odlučne činjenice zašto je prihvatio obrazloženje Kantonalnog suda i pored drugačijeg utvrđenja sporne činjenice oko upisa prava prvenstva namirenja novčane tražbine na nekretninama iz zk. ul. broj 1178 k.o. Obudovac.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je u cijelosti ostao pri razlozima navedenihm u osporenoj odluci, navodeći da je ona u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, te odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenom presudom nisu počinjene povrede Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da u cijelosti ostaje pri obrazloženju presude. Takođe, smatra da, osim navođenja pogrešne primjene materijalnog prava, apelant nije naveo u čemu se ogleda povreda prava na pravično suđenje i imovinu. Apelantovi navodi su neosnovani, jer je u svemu postupljeno po relevantnim odredbama ZOO, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Vršenje prava zadržavanja Član 286. stav 1.

1. Povjerilac dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje.

Obaveza vraćanja stvari prije ispunjenja obaveze Član 288.

Povjerilac je dužan vratiti stvar dužniku ako mu ovaj pruži odgovarajuće obezbjeđenje njegovog potraživanja.

Dejstvo prava zadržavanja Član 289.

Povjerilac koji drži dužnikovu stvar po osnovu prava zadržavanja ima pravo da se naplati iz njene vrijednosti na isti način kao založni povjerilac ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate da o svojoj namjeri blagovremeno obavijesti dužnika.

20. U Zakonu o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 74/11) relevantna odredba glasi:

Član 72. st. 1. i 2.

(1) Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.

21. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br.53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza . Sud će savjesno i pažljivo ocijeniti svaki dokaz posebno sve dokaze zajedno.

Član 229. stav 1. tačka 4.

Drugostepeni sud u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom će preinačiti prvostepenu presudu ako ustanovi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 25 0 P 007569 08 Rev od 9. februara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2010. godine a apelacija je podnesena 24. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant osporava odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6 Evropske konvencije i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

(…)

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenljivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza.

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom zahtjevu da mu tuženi predaju u posjed i na slobodno raspolaganje predmetne nekretnine, dakle, o predmetu građanskopravne prirode. Iz navedenog proizilazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj zbog čega će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog prava U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

31. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8 ZPP). Pri tome, prema članu 123 ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

32. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je drugostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, te izveo zaključak o dokazanosti da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Dakle, drugostepeni sud je, a što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, po principu slobodne ocjene dokaza izveo drugačiji pravni zaključak u odnosu na zaključak prvostepenog suda i utvrdio da zabilježba Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Modriči broj I-4/04 u zemljišnim knjigama na nekretninama pravnog prednika apelanta Marka Teodorovića nije odgovarajuće osiguranje potraživanja tuženih Halilovića u smislu člana 288 ZOO. Naime, prije zabilježbe izvršenja broj I-4/04 u zemljišnim knjigama na nekretninama Marka Teodorovića (na zk. ul. br. 1178, 1298, i 1297 k.o. Obudovac) upisana su založna prava banaka na osnovu ugovora o kreditu, što znači da bi te banke u odnosu na tražioce izvršenja Haliloviće imale prvenstvo u odnosu na pravo namirenja stečenog zabilježbom izvršenja broj I-4/04. Kantonalni sud je obrazložio da bi eventualno odgovarajuće osiguranje tražbine bilo, npr., dobijanje bankarske garancije ili jemstvo od trećeg lica, te je zaključio da tuženi Halilovići i dalje, u smislu odredbe člana 289 ZOO, imaju pravo zadržavanja-retencije (effctus retentionis) predmetne nekretnine i prema singularnom sukcesoru-apelantu (sadašnjem vlasniku predmetnih nekretnina koje je kupio od pravnog prednika Marka Teodorovića), jer im njihovo potraživanje nije isplaćeno, pa je na osnovu člana 229 ZPP preinačio prvostepenu presudu na način što je odbio tužbeni zahtjev. Ustavni sud napominje da, u smislu odredbe člana 289 ZOO, retinentu (u ovom slučaju tuženim Halilovićima) pripada pravo odbijanja predaje zadržane stvari ne samo u odnosu na dužnika (u konkretnom slučaju Marka Teodorovića) nego i prema svim ostalim njegovim vjerovnicima, pa čak i prema vlasniku te stvari (u konkretnom slučaju apelantu). Navedeno upućuje na zaključak da je djelovanje ovog prava erga omnes i da je po svojoj pravnoj prirodi stvarno pravo (ius in re), a ne neko obavezno pravo (ius a drem). Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju pobijanih presuda dali jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio predaju u posjed predmetnih nekretnina, te da navedena obrazloženja u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6 Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), niti je Ustavni sud našao da postoji nešto što bi ukazivalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, Ustavni sud smatra ove apelantove navode neosnovanim.

33. U vezi sa apelantovim navodima da je obrazloženje revizione odluke „nedovoljno i neargumentovano i bez navođenja razloga za odlučenje i odlučnih činjenica“, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Takođe, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, O.I. 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih, odnosno revizionih navoda koje takvima ocijeni. Vrhovni sud je, s obzirom na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova za koje je vezan, smatrao ispravnim zaključak drugostepenog suda da sprovedenim dokazima apelant nije pružio odgovarajuće obezbjeđenje za namirenje tražbine tuženih Halilovića kao povjerilaca i da stoga oni nisu dužni predmetne nekretnine predati apelantu, odnosno da imaju pravo zadržavanja-retencije predmetne nekretnine dok ne namire svoja potraživanja, te da je stoga i pravilno primijenjen relevantni materijalni propis (čl. 288 i 289 ZOO). Dakle, u konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud odgovorio na svaki apelantov revizioni navod i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

34. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, te pošto uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na kršenje ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer način na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivno pravne propise ne može se smatrati proizvoljnim. Razlozi za donošenje odluke koji su izneseni u osporenim odlukama, a koji se odnose na primjenu prava, jasno, precizno i detaljno su obrazloženi. U osporenim odlukama su navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i data su detaljna obrazloženja a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju da je postupak pred sudovima bio nepravičan. Takođe, zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2012/10 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio