Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1286/10 (P. B.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1286/10

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1286/10, rješavajući apelaciju Pere Boškovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. lipnja 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Pere Boškovića.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 64 0 P 006048 10 Gž od 9. ožujka 2010.

godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Pere Boškovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 64 0 P 006048 10 Gž od 9. ožujka 2010. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 006048 04 P od 21. kolovoza 2009.

godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Pero Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Rajko Ćuzić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 8. travnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 006048 10 Gž od 9. ožujka 2010. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 006048 04 P od 21. kolovoza 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice LJ. L. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) 29. prosinca 2010. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud 4. i 17. siječnja 2011. godine dostavili su odgovore na apelaciju. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 20. lipnja 2011. godine.

5. Ustavni sud 11. ožujka 2013. godine zatražio je preslik spisa od Općinskog suda, koji je postupio po traženom 22. ožujka 2013. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Tužiteljica je 29. srpnja 2004. godine podnijela tužbu protiv apelanta radi utvrđenja. U obrazloženju tužbe tužiteljica je navela da joj je ugovorom o darivanju od 5. prosinca 2002. godine njezin stric darovao sve svoje nekretnine, da su ona i apelant rješenjem o nasljeđivanju iza smrti svoga oca naslijedili njegovu imovinu na jednake dijelove, te da je ona suvlasnik sa ¾ dijela na nekretnini (u tužbi precizirane oznake nekretnine, u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), a da je apelant suvlasnik sa dijelom ¼. Kako apelant „svojata“ veći dio nego što mu pripada, to tužbom traži utvrđenje.

8. Presudom Općinskog suda broj P:226/04 od 11. listopada 2005. godine utvrđeno je da je tužiteljica suvlasnik sa dijelom ¾ na spornoj nekretnini, što je apelant dužan priznati i trpjeti. Istom presudom obvezan je apelant da tužiteljici naknadi troškove postupka.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 065 od 9. ožujka 2006. godine uvažen je apelantov priziv, ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovni postupak (u obrazloženju presude navedeno da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama).

10. Općinski sud pozivom od 13. ožujka 2009. godine pozvao je stranke na pripremno ročište.

11. Općinski sud je održao ročišta 20. travnja, 20. svibnja i 24. lipnja 2009. godine.

12. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P006048 04 P od 21. kolovoza 2009. godine utvrđeno je da je tužiteljica suvlasnik na spornoj nekretnini u dijelu ¾, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica materijalno odijeli na spornoj nekretnini sa dijelom ¾ prema skici vještaka građevinske struke. Istom presudom obvezan je apelant tužiteljici naknaditi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je istaknuo da iz provedenih dokaza slijedi da su otac i stric tužiteljice i apelanta zajedno izgradili kuću na spornoj nekretnini i da su zajedno živjeli u zajedničkom domaćinstvu, da su apelant i tužiteljica u vrijeme gradnje kuće bili maloljetni, da su povremeno napuštali zajedničko kućanstvo, da su u gradnji kuće pomagali koliko su mogli, odnosno da je doprinos apelanta i tužiteljice gradnji kuće podjednak, da su zakonski nasljednici sporne nekretnine iza strica apelanta i tužiteljice apelant i tužiteljica sa po 1/2 dijela, odnosno da su zakonski nasljednici sporne nekretnine iza oca apelanta i tužiteljice apelant i tužiteljica, te da je zaključen darovni ugovor na temelju kojeg je stric apelanta i tužiteljice tužiteljici darovao sve svoje nekretnine. Općinski sud je istaknuo da, pošto je tužiteljica izdržavala strica sa kojim je zaključila ugovor o darivanju sporne nekretnine, to je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

13. Odlučujući o apelantovom prizivu, Kantonalni sud donio je Presudu broj 64 0 P 006048 10 Gž od 9. ožujka 2010. godine kojom je priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka prvostupanjskog suda, jer iz provedenih dokaza slijedi da su otac i stric apelanta i tužiteljice zajedno gradili kuću, da su živjeli u zajedničkom kućanstvu i da je tužiteljica izdržavala strica. Dalje, nisu utemeljeni apelantovi navodi da se odluka isključivo temelji na iskazu svjedoka A. L., budući da se odluka temelji na iskazima svjedoka A. B., B. Č., A. L. i M. B. iz kojih slijedi nedvojben zaključak da su otac i stric zajedno gradili kuću. Nije utemeljen apelantov navod da je on bio jedini hranitelj obitelji, jer je kuća građena u etapama, i to od 1965. godine do 1968. godine, kada je pokrivena, a potvrda da je apelant bio jedini hranitelj obitelji izdata je tek 2003. godine. Osim toga, apelant neutemeljeno navodi da je on više doprinio gradnji kuće, jer je tužiteljica jedno vrijeme „izbivala“ iz kuće nakon udaje, kao i apelant nakon ženidbe.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da ne može jedan iskaz svjedoka A. L. anulirati sve ostale dokaze (ovaj svjedok je svekar kćeri tužiteljice), tako da je jasno kakva je vjerodostojnost takvog iskaza. Osim toga, apelant ističe da je netočno da su stric i otac tužiteljice i apelanta zajedno gradili kuću, da je veći njegov doprinos gradnji kuće nego tužiteljice, da tužiteljica nije ništa dokazala, a sud je zanemario da je on bio jedini hranitelj obitelji. Apelant navodi da je kuća isključivo vlasništvo njegovog oca, tako da tužiteljica nije mogla naslijediti ¾ dijela, a njegov i tužiteljičin stric nije živio u kući, nego je živo u staroj kući. Apelant ističe da su sudovi iskazali „neviđenu pristranost“, te da se postupak pred sudom vodio više od sedam godina tako da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je istaknuo da je apelacija neutemeljena.

16. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji. Osim toga, apelacija je preuranjena, tj. apelant nije iskoristio sve pravne lijekove moguće po zakonu.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Članak 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i d onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku..

VI. Dopustivost

18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 006048 10 Gž od 9. ožujka 2010. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 17. ožujka 2010. godine, a apelacija je podnesena 8. travnja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

24. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

b) Razdoblje koje se uzima u obzir

25. Ustavni sud zapaža da je tužiteljica 29. srpnja 2004. godine podnijela tužbu protiv apelanta radi utvrđenja, te da je postupak okončan 9. ožujka 2010. godine. Dakle, postupak je trajao pet godina i sedam mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

26. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak bio relativno složen u pogledu pravnih i činjeničnih pitanja koja je trebalo raspraviti. Ustavni sud ne uočava da je apelant doprinio duljini predmetnog postupka.

27. U odnosu na doprinos redovitih sudova, Ustavni sud nalazi da je postupak trajao pet godina i sedam mjeseci u okviru kojeg razdoblja su Općinski i Kantonalni sud donijeli po dvije odluke. Kantonalni sud je bio posebno ažuran u postupanju, dok Općinski sud nakon ukidanja prve njegove presude (obrazloženje presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama) nije poduzeo niti jednu radnju pune tri godine. Kantonalni i Općinski sud nisu se očitovali u svezi sa apelantovim navodima o duljini predmetnog postupka. Imajući u vidu da u jednoj fazi postupka nije bilo postupanja suda tri godine, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku tim prije što nisu navedeni razlozi za dugo trajanje postupka, a apelant nije doprinio duljini predmetnog postupka.

28. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

29. Povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje apelant nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni dokaza. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Ustavni sud ocjenjuje obrazloženja presuda redovitih sudova argumentiranim. Naime, iz obrazloženja presuda slijedi da su otac i stric apelanta i tužiteljice zajedno gradili kuću, da su živjeli u zajedničkom kućanstvu i da je tužiteljica izdržavala strica, zbog čega je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljice. Osim toga, činjenično stanje je utvrđeno i na temelju iskaza ostalih svjedoka, a ne samo na iskazu svjedoka A. L., te da nije utemeljen apelantov navod da je on bio jedini hranitelj obitelji, jer je kuća građena u etapama, i to od 1965. godine do 1968. godine, kada je pokrivena, a potvrda da je apelant bio jedini hranitelj obitelji izdana je tek 2003. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neutemeljenim.

30. U odnosu na apelantove navode da su sudovi iskazali „neviđenu pristranost“, Ustavni sud nalazi da apelant nije uopće obrazložio u čemu se ogleda navodna pristranost sudova, tako da su i ovi navodi neutemeljeni.

31. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

Pravo na imovinu

32. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije kada u jednoj fazi postupka nije bilo postupanja suda tri godine, a nije se radilo o složenom postupku.

34. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.() Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

35. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1286/10 (P. B.) | Sudska praksa | Aktio