Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1645/13 (JU „Muzej savremene umjetnosti“ Banja Luka)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1645/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1645/13, rješavajući zahtjev JU „Muzej savremene umjetnosti“ Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev JU „Muzej savremene umjetnosti“ Banja Luka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. JU „Muzej savremene umjetnosti“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banja Luke, podnio je 24. aprila 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 013028 12 Rev od 24. januara 2013. godine, presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 013028 11 Pž 2 od 6. decembra 2011. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 013028 10 Ps 2 od 24. februara 2011. godine. Apelant je, također, 29. aprila 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio izvršenje rješenja o izvršenju Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 013028 12 Ip od 4. maja 2012. godine kojim je određeno izvršenje presude Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 013028 10 Ps 2 od 24. februara 2011. godine“ do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 013028 10 Ps 2 od 24. februara 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev TP „MATEX“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da tužitelju preda u posjed slobodan od lica i stvari poslovni prostor-bivšu tužiočevu prodavnicu „Ukus“ koja se nalazi u Banja Luci, čiji su podaci precizirani u presudi, te da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 7.700,00 KM sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je tužitelj pravni sljednik AIPK RO „Trgopromet“ OOUR „Matex“ Banja Luka koji je sporni poslovni postor kupio od GP „Krajina Banja Luka“ i povodom kojeg je donesena presuda Okružnog suda u Banja Luci broj PS-247/84 od 10. maja 1984. godine na osnovu koje je tužitelj stekao pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Utvrđeno je i da je sporni poslovni prostor na osnovu odobrenja Grada Banja Luka- JU Banski Dvor po ugovoru o zakupu, jedno vrijeme sa obavezom plaćanja zakupnine a nakon toga bez naknade, koristio i koristi apelant preko 20 godina kao poslovnu jedinicu-izložbeno prodajni salon te da je tužitelj nekoliko puta podnosio zahtjev za otkaz ugovora o zakupu i povrat u posjed predmetnog poslovnog prostora. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe čl. 20, 33, 37. i 41. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima kojima je regulirano pitanje načina sticanja prava vlasništva, zaštite vlasništva i prava na povrat u posjed, Okružni privredni sud je zaključio da tužitelj ima jači pravni osnov odnosno jače pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora stečenog na osnovu kupoprodajnog ugovora (teretnog pravnog posla). Navedeno je da je, s druge strane, kvalitet posjeda apelanta doveden u sumnju ne samo na osnovu provedenih dokaza nego i zbog činjenice da ne postoji niti jedan dokaz da je davatelj prostora na korištenje (JU Banski Dvor) bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora da bi ga mogao dati na korištenje apelantu zbog čega, prema obrazloženju Okružnog privrednog suda, zaključeni ugovor o zakupu sa apelantom nema pravno relevantni značaj u ovoj pravnoj stvari. Zbog svega navedenog, Okružni privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
3. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je presudom broj 57 0 Ps 013028 11 Pž 2 od 6. decembra 2011. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući kao pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove prvostepenog suda.
4. Nakon toga, Okružni privredni sud je donio rješenje broj 57 0 Ps 013028 12 Ip od 4. maja 2012. godine kojim je dozvolio izvršenje presude Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 013028 10 Ps 2 od 24. februara 2011. godine.
5. Protiv presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 013028 11 Pž 2 od 6. decembra 2011. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 57 0 Ps 013028 12 Rev od 24. januara 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je provedenim dokazima tužitelj dokazao da je njegov pravni prednik sporni poslovni prostor stekao na osnovu kupoprodaje što proizlazi iz navedene presude Okružnog suda u Banja Luci iz 1984.godine. S tim u vezi navedeno je da „stoji činjenica na kojoj tuženi u reviziji insistira, da označene zemljišnoknjižne oznake parcele na kojoj se nalazi sporni poslovni prostor ne odgovaraju oznakama parcele utvrđenim na licu mjesta u prisustvu vještaka geometra“. Vrhovni sud je naveo da, međutim, iako se u pravilu jedna nekretnina identificira po ZK podacima ista istovremeno može biti određena i na drugi način (označavanjem lokacije odnosno adrese na kojoj se nalazi, površine, naziva) tako da na taj način bude isključena svaka sumnja u pogledu identiteta i površine nekretnine, što je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, konkretan slučaj, zbog čega je prema mišljenju tog suda, ovaj revizioni navod apelanta neosnovan. Navedeno je i da je apelant u toku postupka nije dokazao da je sporni prostor vlasništvo Grada Banja Luka odnosno JU Banski Dvor. Zbog navedenog je Vrhovni sud zaključio da je pravilno utvrđenje nižestepenih sudova da je apelant sporni poslovni prostor koristio kao tuđi po osnovu ugovora o zakupu te da je tužitelj podnio zahtjev za njegov povrat u posjed koji je, shodno odredbama Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima na koje se pozivaju nižestepeni sudovi, osnovan. Imajući vidu navedeno Vrhovni sud je odbio reviziju apelanta kao neosnovanu.
6. Okružni privredni sud je donio zaključak broj 57 0 Ps 013028 12 Ip od 25 aprila 2013. godine kojim se određuje provođenje izvršenja predmetne presude Okružnog privrednog suda.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da presude ne sadrže obrazloženja koja bi zadovoljavala standarde Evropske konvencije već da drugostepeni i revizioni sud samo parafraziraju zaključke prvostepenog suda. Navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da se radi o istom poslovnom prostoru koji je bio predmet spora iz 1984. godine a da pri tom tužitelj nije ničim dokazao da je to tako kao ni da ima jači pravni osnov na spornom poslovnom prostoru. Smatra da redovni sudovi zanemaruju činjenicu prema kojoj, da bi nekome bilo priznato pravo na podnošenje rei vindicatio, prvenstveno mora postojati kontinuitet materijalnih dokaza vezanih za vlasništvo kojim se sprečava bilo kakva neizvjestnost, nepreciznost i nedorečenost a što je nesumnjivo u njegovom predmetu slučaj. Zbog svega navedenog, kao i zbog činjenice da je zaključkom Okružnog privrednog suda od 23. aprila 2013. godine određeno izvršenje spornih presuda za 13. maj 2013. godine, apelant smatra da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje osporene presude Okružnog privrednog suda do donošenja odluke po apelaciji.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda koji se odnose na meritum apelacije, nije naveo bilo kakve druge razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, niti Ustavni sud može iz bilo čega zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić