Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1854/13 (A. G.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1854/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1854/13, rješavajući zahtjev Amera Grcića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Amera Grcića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Amer Grcića (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zumreta Akagić Bavčić advokat iz Sarajeva, podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 048989 11 Rev od 14. februara 2013. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio Maji Grcić Klisura raspolaganje 1/2 stana koji se nalazi u Sarajevu, ul. Dr. Fetaha Bečirbegovića broj 17/IV, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 048989 08 P od 19. oktobra 2009. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 048989 10 Gž od 11. maja 2011. godine poništen je ugovor o poklonu zaključen 9. oktobra 2007. godine između apelanta kao poklonodavca i Maje Grcić Klisura (u daljnjem tekstu: tužena) kao poklonoprimca, o poklonu ½ stana koji se nalazi u Sarajevu u ul. Dr. Fetaha Bečirbegovića broj 17/IV veličine 81,06 m2 upisan u podulošku broj 6806 za Općinu Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: predmetni stan) shodno čemu je tužena dužna predati apelantu u posjed ½ predmetnog stana a ZK ured–Odsjek KPU Općinskog suda izvršit će brisanje prava vlasništva upisano na tuženu sa djelom 1/1 i upisati pravo vlasništva apelanta sa dijelom ½. Tužena je obavezana nadoknaditi troškove parničnog postupka apelantu u iznosu od 5.545,00 KM.

3. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je apelant kao poklonodavac 9. oktobra 2007. godine, sa tadašnjom suprugom-tuženom kao poklonoprimcem (brak razveden 25. aprila 2008. godine) zaključio ugovor o poklonu kojim je poklonio suvlasnički dio ½ predmetnog stana, da je četiri mjeseca prije zaključenja ugovora o poklonu apelantu dijagnosticiran tumor u vratnom dijelu kičme radi čega je hospitaliziran u maju 2007. godine a nakon toga podvrgnut operativnom zahvatu. Također je utvrđeno da se radilo o veoma složenoj operaciji čiji ishod nije bio izvjestan zbog mogućnosti smrtne posljedice ili trajnog invaliditeta, da je u periodu nakon što se suočio sa dijagnozom radi koje je i pripreman za operaciju koja je i izvršena bio izložen stresu najjačeg intenziteta zbog spoznaje da može umrijeti ili ostati invalid. Osim toga je navedeno da je u nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra detaljno obrazloženo da je takva stresna životna situacija reakcija prilagođavanja organizma na stres mogla trajati sa pratećom prolongiranom depresijom šest mjeseci do dvije godine i da je u tom periodu apelant bio u takvom emocionalnom stanju koje je uticalo na njegovo logičko rezonovanje i zaključivanje, da je uticalo na saznajno stanje u smislu volje koju je ispoljavao, odnosno da je takvo stanje emocionalnog stresa koje je trajalo uticalo na volju apelanta u donošenju njegovih odluka na način da je predstavljalo manu volje. Općinski sud je citirao odredbu člana 111. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", br. 29/03 i 42/11, u daljnjem tekstu. ZOO) kojom je propisano da je ugovor rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana kao i kada je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno, te zaključio da je kod apelanta prilikom zaključenja ugovora o poklonu postojala mana volje u smislu navedenog člana i nakon što je utvrdio da je tužba podnesena blagovremeno (član 117 ZOO) donio odluku kojom je mponištio predmetni ugovor. U smislu odredbe člana 113. ZOO sud je obavezao tuženu na vraćanje dijela stana jer je u tom dijelu ispunjen ugovor koji je poništen.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da pravilno tužena primjećuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo obzirom da se pozvao na odredbe ZOO o rušljivosti ugovora o poklonu zbog postojanja mane volje a da se u konkretnoj stvari nije radilo o mani volje kao neskladu između volje i njenog očitovanja, kako je to propisano odredbom člana 60. do 65. ZOO. U konkretnom slučaju, kako je naveo Kantonalni sud, prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra apelantovo psihičko stanje je predstavljao faktor koji je bitno ograničavao slobodu odlučivanja i samu volju apelanta za poklanjanje imovine tuženoj pa ono što predstavlja suštinu ugovora nije u saglasnosti sa pravom voljom ugovarača u normalnoj situaciji neopterećenom bolešću a što predstavlja razlog da sporni ugovor bude ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Stoga je po ocjeni Kantonalnog suda bez pravnog značaja za eventualni uspjeh tužene u parnici okolnost da je sud u izreci presude naveo da se poništava sporni ugovor a ne da se utvrđuje njegova ništavost što bi trebala biti pravna posljedica ugovora koji su zaključeni bez mogućnosti izražavanja stvarne volje apelanta za zaključenje ugovora o poklonu.

5. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavila tužena, Vrhovni sud je presudom broj 65 0 P 048989 11 Rev od 14. februara 2013. godine, reviziju usvojio obje nižestepene presude preinačio tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 3. 732,35 KM u roku od 30 dana od dana prijema prepisa presude.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da osnovano revizija ukazuje da je u situaciji kada je drugostepeni sud našao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo tj. da se u konkretnom slučaju nije radilo o mani volje na strani apelanta koja bi sporni ugovor činila rušljivim (čl. 60, 61, 62, 64 i 65 ZOO) trebao na osnovu člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) preinačiti prvostepenu presudu i odbiti tužbeni zahtjev a ne na osnovu člana 226. ZPP odbiti žalbu i potvrditi prvostepenu presudu. Vrhovni sud je konstatovao da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku a da je u konkretnom slučaju apelant postavio zahtjev za poništenje rušljivog ugovora te se moglo odlučivati samo o tom zahtjevu. Osim toga Vrhovni sud je istakao da „neće polemisati sa zaključkom drugostepenog suda da se radi o ništavom ugovoru niti sa revizijskim prigovorom kojim se osporava ovakav zaključak drugostepenog suda“.

7. Vrhovni sud je citirao odredbu člana 111. ZOO te istakao da je apelant zahtjev za poništenje spornog ugovora zasnivao na tvrdnji da je isti zaključio zbog postojanja mane volje. Mane volje su regulisane čl. 60, 61, 62, 64. i 65. ZOO (prijetnja, bitna zabluda i prevara). Pravilan je zaključak drugostepenog suda da kod apelanta zbog emocionalnog stresa a kako je njegovo stanje kvalifikovao vještak nije se radilo o neskladu između stvarne volje i njenog očitovanja te da se ne radi ni o jednoj mani volje koju reguliše ZOO kao uslov rušljivosti ugovora. Kako na strani apelanta nije bilo takve mane volje niti su postojali drugi uslovi propisani odredbom člana 111. ZOO za rušljivost ugovora takav ugovor nije rušljiv pa su kako zaključuje Vrhovni sud nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 60, 61, 62, 64, 65 i 111 ZOO a sve u vezi sa članom 2. stav 1. ZPP kada su usvojili tužbeni zahtjev upravljen na poništenje predmetnog ugovora a slijedom toga i na predaju u posjed i promjenu upisa prava vlasništva na predmetnom ugovoru u ZK uredu-odsjek KPU.

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo te da je nedovoljno obrazložio odluku. Smatra da je sud primjenjujući član 2. ZPP potpuno zanemario stav 2. kojim je propisano da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Apelant također ističe da je Vrhovni sud pravilnom primjenom člana 250. stav 1. ZPP u vezi sa članom 229. stav 4.. ZPP a sve u vezi sa članom 2. ZPP i članom 103. ZOO trebao preinačiti odluku Kantonalnog suda i utvrditi ništavost predmetnog ugovora. Apelant dalje smatra da je pitanje „ništavosti ugovora od esencijalnog značaja“ te je sud o tome trebao dati posebno obrazloženje a ne navesti da o tome „neće polemisati“. Apelant je predložio izdavanje privremene mjere da se tuženoj zabrani raspolaganje ½ predmetnog stana, navodeći da je Vrhovni sud uslijed proizvoljne primijene materijalnog i procesnog pravo te nedovoljno obrazložene odluke povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

11. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

12. U konkretnom slučaju apelant osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić