Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2094/13 (L. A. iz Srpca)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2094/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2094/13, rješavajući zahtjev Ljubiše Antonića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ljubiše Antonića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubiša Antonić iz Srpca (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke podnio je 14. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Pr 026957 12 Pžp od 26. marta 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Pp 026957 12 Pžp od 3. jula 2012. godine. Istovremeno, apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom „se odgađa izvršenje novčane kazne do donošenja konačne odluke Ustavnog suda“.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 Pr 026957 12 Pr od 3. jula 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 Pr 026957 12 Pžp od 26. marta 2013. godine, apelant je oglašen odgovornim što je radnjama opisanim u izreci rješenja, počinio prekršaj iz člana 126. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS), te je, u skladu sa odredbama člana 236. st. 1., 2. i 3. tačka 19. ZOBS-a kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM. Osim toga, apelantu je, na osnovu odredbi člana 236. stav 2. ZOBS-a određen jedan kazneni bod. Istim rješenjem apelant je obavezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud povodom zahtjeva Policijske stanice iz Srpca, broj 6/12 od 22. februara 2012. godine, za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta, održao pretres 25. juna 2012. godine. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je primjenom načela slobodne ocjene dokaza cijenio materijalne dokaze u spisu i izvedene dokaze zaključio da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti. Naime, utvrđeno je da je apelant u vrijeme i mjestu opisanom u izreci rješenja, u neposrednoj blizini Teritorijalne vatrogasne jedinice izazvao saobraćajnu nezgodu sa materijalnom štetom. Navedeno je da se apelant te prilike kretao sa teretnim motornim vozilom marke „Mercedes“ sa drugim pobliže opisanim karakteristikama, iz Srpca, iz pravca autobuske stanice i oduzeo pravo prvenstva prolaza teretnom motornom vozilu marke „Fap“ koje je vlasništvo Teritorijalne vatrogasne jedinice Srbac, kojim je upravljao Goran Suvajac, koji se kretao iz garaže vatrogasne jedinice sa upaljenim plavim rotacionim svjetlima i kojom prilikom je došlo do fizičkog kontakta između oba navedena vozila, usljed kojeg je došlo do materijalne štete na oba vozila.

4. Osnovni sud je istakao da je članom 126. ZOBS-a propisano da se odredbe o ograničenju brzine (čl. 44. i 46. ), o zabrani preticanja i obilaženja kolone vozila (član 61. stav 1. tačka 1) i o zabrani presjecanja kolone pješaka (član 80), ne odnose, između ostalih nabrojanih vozila i na vatrogasna vozila, kada posebnim uređajima daju svjetlosne znakove i zvučne signale. Navedeno je da ta vozila imaju pravo prvenstva prolaza u odnosu na sva druga vozila (član 49.), osim u odnosu na vozila pod pratnjom i vozila koja se kreću raskrsnicom na kojoj je saobraćaj regulisan svjetlosno saobraćajnim znakovima ili znacima ovlaštenog lica, pod uslovom da ne ugrožavaju bezbjednost drugih učesnika u saobraćaju. Iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant kritične prilike bio dužan da postupi u skladu sa članom 126. ZOBS-a, te kako je i sam izjavio da često prolazi navedenom relacijom i da je vidio vatrogasno vozilo sa upaljenim rotacionim svjetlom na udaljenosti od 10 do 15 m, a također je izjavio da svoje vozilo nije zaustavio do momenta kada je došlo do kontakta vozila, bio dužan da zaustavi svoje vozilo kako bi vatrogasno motorno vozilo moglo nesmetano da se uključi na put sa prvenstvom prolaza.

5. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, Osnovni sud je naveo da je cijenio težinu učinjenog prekršaja, nastale posljedice, raniju nekažnjavanost i apelantove lične imovinske prilike što je cijenio kao olakšavajuću okolnost, a da od otežavajućih nije našao zbog čega mu je izrekao minimalnu novčanu kaznu propisanu za učinjeni prekršaj.

6. Okružni sud je istakao da navodi iz apelantove žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost prvostepene odluke. Navedeno je da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju, odnosno da materijalni propis nije primijenjen na štetu apelanta.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava na njegovu štetu te da je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, ističe da iz provedenih dokaza jasno proizilazi da on nije počinio prekršaj za koji je oglašen odgovornim, jer je, prema njegovom mišljenju, predmetnu saobraćajnu nezgodu skrivio vozač vatrogasnog vozila. U prilog svojim tvrdnjama, apelant citira više odredbi ZOBS-a (čl. 36., 37. i 126.) iz kojih, prema njegovom mišljenju, proizilazi jedini mogući i logički, naprijed navedeni zaključak. Budući da su, kako apelant navodi, redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno odlučili prilikom donošenja osporenih odluka, zbog toga apelant ne može da ostvari pravo na naknadu štete koju je pretrpio na svom vozilu. Iz navedenih razloga, kao i zbog opasnosti da se izrečena sankcija - novčana kazna izvrši“, apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odgađanje „izvršenja novčane kazne do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.“

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, apelant traži da se naloži odgađanje izvršenja novčane kazna koja mu je izrečena u pravomoćno okončanom prekršajnom postupku, do donošenja odluke Ustavnog suda. Ustavni sud ukazuje da apelant u suštini traži od Ustavnog suda da obustavi prinudno izvršenje rješenja, kojim mu je izrečena novčana kazna, a ovo rješenje osporava predmetnom apelacijom. Međutim, Ustavni sud ukazuje da o ovako postavljenom zahtjevu ne može odlučivati na način na koji to traži apelant, jer bi u suprotnom Ustavni sud prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Budući da apelant, dakle, osim tvrdnji koji se tiču merituma apelacije, nije ponudio nikakve argumente i dokaze koji bi išli u prilog zaključku da je donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2094/13 (L. A. iz Srpca) | Sudska praksa | Aktio