Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1024/10 (S. T.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1024/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1024/10, rješavajući apelaciju Stanka Trkulje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanka Trkulje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 000309 09 Kžk od 4. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stanko Trkulja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente podnio je 18. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 000309 09 Kžk od 4. februara 2010. godine.
Uvodne napomene
2. Apelantu je Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 12. februara 2009. godine određen jednomjesečni pritvor počev od 11. februara 2009. godine zbog sumnji da je počinio krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS). Apelantu je pritvor u dva navrata produžavan i to rješenjima od 11. marta i 8. aprila 2009. godine iz istog zakonskog osnova iz člana 189. stav 1. tačke a) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Konačno rješenje vezano za pritvor doneseno je 23. aprila 2009. godine, kojim je Vrhovni sud odbio žalbu apelanta.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 0000309 09 K od 12. juna 2009. godine apelantu je ukinut pritvor, te je pušten na slobodu, a istim rješenjem mu je izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja uz oduzimanje putne isprave R Hrvatske, zabranu korištenja lične karte izdate u maju 2009. godine od strane MUP RS Derventa i zabranu izdavanja putne isprave BIH do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Iz stanja spisa proizlazi da apelant protiv navedenog rješenja nije ulagao žalbu.
4. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 000309 09 K 12. juna 2009. godine apelant je oglašen krivim što je u vrijeme i na način pobliže opisan u tačkama 1., 2. i 3. izreke presude počinio pod tačkama 1. i 2. krivično djelo polno nasilje nad djetetom u sticaju iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom
1. KZ RS, a pod tačkom 3. krivično djelo polno nasilje na djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. istog člana i u vezi sa članom 20. KZ RS, a sve u vezi sa članom 42. KZ RS, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
5. Odlučujući o žalbama apelanta i njegovog branitelja podnesenim protiv prvostepene presude Vrhovni sud je Rješenjem broj 13 0 K 000309 09 Kž 2 od 15. oktobra 2009. godine žalbe uvažio, osporenu prvostepenu presudu ukinuo, te odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
Osporena presuda
6. Nakon održanog pretresa Vrhovni sud je donio Presudu broj 13 0 K 000309 09 Kžk od 4. februara 2010. godine kojom je apelant oglašen krivim što je u vrijeme i na način pobliže preciziran u tačkama 1., 2. i 3. izreke presude, čime je u sticaju, pod tačkom 1. i 2. počinio krivična djela, polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ RS, a pod tačkom 3. krivično djelo polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. i članom 20. KZ RS, te mu je primjenom istih zakonskih propisa i člana 37. stav 1., člana 38. tačka 1. i 2. i člana 42. stav 1. KZ RS, za krivična djela pod tačkom 1. i 2. utvrđena kazna zatvora u trajanju od po tri godine i šest mjeseci, a za krivično djelo pod tačkom 3. kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pa je primjenom člana 42. stav 2. tačka 2. KZ RS osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Istom presudom je precizirano da se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 11. februara 2009. godine do 12. juna 2009. godine, da je apelant oslobođen od plaćanja troškova krivičnog postupka, te da su oštećeni V.S., V.S. i J.S. (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
7. U obrazloženju je navedeno da su na pretresu pred Vrhovnim sudom, u skladu sa odredbom člana 331. stav 2. ZKP RS, prihvaćeni dokazi optužbe i odbrane, koji su provedeni pred prvostepenim sudom, budući da su svjedoci i vještaci ispitani po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja. Dalje je navedeno da je na temelju ovlaštenja iz člana 278. stav 2. ZKP RS predsjednik pretresnog vijeća odbio prijedlog branitelja apelanta za dopunu neuropsihijatrijskog vještačenja apelanta kao nepotrebno uz obrazloženje da je navedeni dokaz izveden na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i da je isti dao adekvatne odgovore na sva pitanja u pogledu uračunljivosti apelanta, pa i ona pitanja koja se ističu u prijedlogu branitelja. Vrhovni sud je pojasnio da se prigovori žalbe svode na tvrdnje da je prvostepena presuda rezultat pogrešne primjene krivičnog zakona u pravnoj ocjeni radnji optuženog kritičnog događaja na nepravilno utvrđenoj činjeničnoj osnovi. Istaknuto je da se prigovori zasnivaju na tome da je apelantu bilo uskraćeno pravo na odbranu, da prvostepeni sud pobijanom odlukom nije potpuno riješio predmet optužbe, da je prvostepena presuda protivurječna jer pismeno izrađena presuda ne odgovora potpuno izreci presude koja je javno objavljena, da su nepravilno primijenjene odredbe člana 296. stav 1. ZKP RS, te je prigovoreno da osporena presuda nema ocjenu o umišljaju apelanta, što se sve u konačnici svodi na tvrdnje da apelant nije počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim.
8. Nakon što su na pretresu pred Vrhovni sudom otklonjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog kojih je prvostepena presuda ukinuta, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je počinjena bitna povreda odredaba člana 311. stav 1. tačka g) ZKP RS. Pojašnjavajući stav u vezi s tim Vrhovni sud je istakao da činjenica da to što na pojedinim pismenim dokazima optužbe i odbrane koji su uloženi u spise predmeta „nisu navedeni ni brojevi ni datumi“ ne čini dokaze nezakonitim niti je ovakvim postupanjem suda povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor žalbe da prvostepeni sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe (o čemu se Vrhovni sud iscrpno izjasnio na stranama 4 i 5. presude) zaključivši da ne postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju se ukazuje kada sud iz činjeničnog opisa krivičnog djela izostavi neku odlučnu činjenicu koja nije dokazana, pod uslovom da to djelo i dalje pravno egzistira.
9. Vrhovni sud je cijeneći iskaze saslušanih svjedoka, a posebno iskaze mldb. oštećenih kao svjedoka, te nalaz i mišljenje vještaka specijaliste medicinske psihologije, istakao da prvostepena presuda daje valjano obrazloženje iz kojih razloga prihvata kao vjerodostojne navedene iskaze, odnosno navedeni nalaz i mišljenje vještaka, temeljem čega je pravilno zaključeno da je apelant na način i vrijeme kako je opisano u izreci presude, izvršio, odnosno pokušao izvršiti polne radnje nad djecom. Kod ovakvih nespornih utvrđenja i nalaza i mišljenja vještaka neurospihijatra, iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnih djela bio sposoban da rasuđuje i upravlja svojim radnjama i postupcima, odnosno da je bio uračunljiv i da je mogao shvatiti razliku u uzrastu, godinama i zrelosti oštećenih, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, nalazeći da se u radnjama apelanta stiču svi elementi krivičnog djela za koja je oglašen krivim. Prilikom odmjeravanja kazne Vrhovni sud je cijenio opšta pravila o odmjeravanju kazne propisana odredbom člana 37. stav 1. KZ RS, prihvatajući da postoje osobito olakšavajući okolnosti utvrđene prvostepenom presudom koje ukazuju da se i ublaženim kaznama može postići svrha kažnjavanja i da je krivično djelo opisano pod tačkom 3. izreke presude ostalo u pokušaju, što je takođe osnov za blaže kažnjavanje, nalazeći da je izrečena kazna dovoljna i potrebna mjera kazne za ostvarivanje svrhe kažnjavanja.
10. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Protokola broj 2 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Apelant u iscrpnoj apelaciji ukazuje je na tehničke greške presude odnosno da pismeno izrađena presuda ne odgovora u potpunosti presudi koja je objavljena u konteksu redoslijeda članova vijeća. Ukazuje da sud nije prihvatio njegov prijedlog da se provede dopunsko neuropsihijatrijsko vještačenje čime je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu pred nepristrasnim sudom. U apelaciju su opširno iznesena „naučna stajališta i stavovi odgovornih lica“u vezi sa parafilijom i ekshibicionizmom dovodeći navedeno u konktekst sa apelantovim psihičkim stanjem tvrdeći da je sud osudio psihički poremećenu osobu. Apelant osporava način na koji su pribavljeni dokazi. Kršenje prava na slobodu kretanja i prebivališta apelant obrazlaže činjenicom da mu je oduzeta lična karta, a kršenje prava na slobodu i sigurnost apelant dovodi u kontekst sa određivanjem pritvora ukazujući da nije bilo „razumnosti sumnje na kojoj se zasnivalo hapšenje i opravdanost svrhe koju hapšenje i pritvor treba da ispune.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije suštinski identični navodima iz žalbe o kojima se Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i precizno izjasnio. Naime, Vrhovni sud je postupajući po rješenju navedenog suda kojim je na ponovnom pretresu otklonio nedostatke na koje je apelant ukazao u odnosu na bitne povrede odredaba krivičnog postupka nalazeći da je analizom provedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, prvostepeni sud pravilno utvrdio da su u radnjama apelanta sadržani svi elementi krivičnog djela za koje je oglašen krivim. U vezi sa prigovorima da je apelant psihička poremećena osoba, te da iz tog razloga nije mogao biti osuđen, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je tokom postupka na okolnosti umišljaja apelanta u vrijeme počinjenja krivičnog djela provedeno vještačenje po vještaku neuropsihijatru temeljem koga je nesporno utvrđeno da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, odnosno sposoban da rasuđuje i da upravlja svojim postupcima. Upravo iz tog razloga Vrhovni sud je, nalazeći uporište u procesnom pravu, odbio prijedlog apelanta da se provede dopunsko vještačenja, ocijenivši ga nepotrebnim, pa ta okolnost sama po sebi ne ukazuje da je na taj način prekršano pravo apelanta na odbranu „pred nepristrasnim sudom“, kako to apelant tvrdi. S obzirom na sve navedeno, te cijeneći postupak u cjelini u kontekstu apelacionih navoda Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi bilo šta što bi vodilo zaključku o opravdanosti apelacionih navoda. Ustavni sud također podsjeća da apelant, osim što ponavlja navoda koje je isticao i u žalbi, ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant također ukazuje na kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ove navode apelant dovodi u kontekstu, kako tvrdi, neosnovnog određivanja pritvora odnosno činjenice da mu je kao mjera osiguranja „oduzeta lična karta“. Međutim, budući da osporenom presudom Vrhovnog suda nije odlučivano niti o određivanju pritvora niti o izricanju mjera zabrane, već je o tim pitanjima odlučeno rješenjima donesenim u prethodnom postupku koja nisu osporena ovom apelacijom, Ustavni sud navode apelanta o kršenju ovih prava smatra također očigledno (prima facie ) neosnovanim.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić