Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1025/10 (M. L.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 103
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 118
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1025/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1025/10, rješavajući apelaciju Mirjane Lončar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Lončar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 047789 09 Rev od 22. decembra 2009.
godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 047789 09 Gž od 28. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 047789 02 P od 16. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Lončar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnijela je 19. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 047789 09 Rev od 22. decembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 047789 09 Gž od 28. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 047789 02 P od 16. marta 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 047789 02 P od 16. marta 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 047789 09 Gž od 28. maja 2009. godine, stavom prvim izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi da je ona djelatnica II Brigade Topničko-raketne HVO, odnosno oružanih snaga Federacije Bosne i Hercegovine. Stavom drugim izreke iste presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj tužena Federacija Bosne i Hercegovine-Federalno Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) isplati neisplaćene plate za period od 1. januara 2002. godine do 1. januara 2006. godine u ukupnom iznosu od 27.456,00 KM, te da joj za isti period uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 9.690,30 KM.
3. Iz obrazloženja presuda Općinskog i Kantonalnog suda proizlazi da je radno mjesto dočasnik za zalihe, na koje je apelantica bila raspoređena rješenjem tužene, ukinuto odlukom tužene od 2. januara 2000. godine, te da je, stoga, rješenjem tužene broj 04-34-4-16-R-935/00 od 5. januara 2000. godine apelantica stavljena na raspolaganje na vrijeme od tri mjeseca i to počev od 1. januara 2000. godine, sa pravom na platu u tom periodu u visini plate koju je ostvarivala do stavljanja na raspolaganje. Istim rješenjem je određeno da apelantici, ukoliko za vrijeme raspolaganja ne bude raspoređena na rad, prestaje radni odnos po isteku otkaznog roka od 30 dana. Iz obrazloženja presuda dalje proizlazi da je rješenjem tužene broj 04-34-4-16-Ps-660/00 od 3. maja 2000. godine apelantici prestala djelatna služba kod tužene sa danom 1. maj 2000. godine, budući da u roku u kojem je stavljena na raspolaganje nije bilo moguće njeno raspoređivanje na rad. Protiv navedenog rješenja apelantica nije podnijela prigovor. Nadalje je utvrđeno da je tužena, odlučujući o apelanticanom prigovoru podnesenom protiv rješenja tužene broj 04-34-4-16-R-935/00 od 5. januara 2000. godine o stavljanju apelantice na raspolaganje, 5. jula 2000. godine, samo iz razloga što je apelantica bila na porodiljskom dopustu, poništila navedeno rješenje o stavljanju apelantice na raspolaganje, te odlučila da će se o pravima apelantice ponovo odlučiti nakon isteka porodiljskog dopusta. Apelantica je porodiljski dopust koristila u periodu od 6. septembra 2001. godine, a po isteku porodiljskog dopusta apelantica nije stavila pismeni zahtjev za odlučivanje o njenom daljem radnopravnom statusu, niti je u vremenskom periodu nakon 6. septembra 2001. godine dolazila na posao i radila. Tužena nije po isteku porodiljskog dopusta pozvala apelanticu na posao niti je ponovo pismenom odlukom odlučivala o njeno radno-pravnom statusu, a posljednju platu isplatila je apelantici za decembar 2001. godine. Takođe je utvrđeno da je odlukom tužene od 16. januara 2002. godine regulisano da će se djelatnicima Vojske FBiH hrvatske komponente, koji su bili raspoređeni u organizacijske strukture FMO i Vojske FBiH, a kojima do do dana donošenja te odluke nije riješen djelatni status, odnosno kojima nije izdato rješenje o prijemu i prestanku djelatne službe, izvršiti prijava i odjava na Zavod MIO Mostar u skadu sa podacima Sektora za MFP. Tužena je radnu knjižicu apelantice zaključila sa danom 31. decembar 2001. godine.
4. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje i pravnu situaciju Općinski sud je predmetni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan temeljem pravnog zaključka da je apelantici radni odnos prestao u skladu sa odredbom člana 118. u vezi sa članom 125. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama).
5. Kantonalni sud je prihvatio činjenične i pravne zaključke Općinskog suda. Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da, imajući u vidu da apelantica u periodu nakon 6. septembra 2001. godine, nije faktički radila, nije dolazila na posao, nego se povremeno javljala na posao, a primala je platu u punom iznosu , to je apelantica, po mišljenju Kantonalnog suda, u naznačenom periodu bila u statusu neraspoređenog radnika-tj. na raspolaganju, bez obzira što tužena u tom pravcu nije donijela nikakvo rješenje. S tim u vezi se Kantonalni sud pozvao na pravno stanovište koje je zauzeo u svojoj odluci broj Gž.750/05 od 13. septembra 2005. godine, koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda broj Rev. 1314/05 od 27. juna 2006. godine, a apelacija protiv odluke Vrhovnog suda broj Rev. 1314/05 od 27. juna 2006. godine je Odlukom Ustavnog suda broj AP 3043/06 od 12. februara 2009. godine odbačena kao prima facie neosnovana. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je apelanticin status trebalo riješiti primjenom odredba čl. 112 do 115. Zakona o radnim odnosima i plaćama koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 047789 09 Rev od 22. decembra 2009. godine odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 047789 09 Gž od 28. maja 2009. godine.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da prema odredbi člana 112. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenici organa uprave i službi za upravu mogu biti stavljeni na raspolaganje u slučaju kada se pravilnikom o unutrašnjem ustrojstvu organa uprave i službe za upravu iz bilo kojeg razloga ukinu pojedina radna mjesta. Odredbom člana 114. stav 1. tačka 1,. istog zakona je propisano da se službenici, koji nisu navršili 15 godina radnog staža, stavljaju na raspolaganje na vrijeme od tri mjeseca, za koje vrijeme, u skladu sa odredbom člana 115. stav 1. istog zakona, ostvaruju pravo na platu u visini plate koju su imali do stavljanja na raspolaganje, a ukoliko službenik na raspolaganju u navedenom roku ne bude raspoređen u organ uprave odnosno u službu za upravu, ili ne zasnuje radni odnos u preduzeću i drugom pravnom licu, prestaje mu radni odnos u organu uprave, odnosno u službi za upravu, kako je to propisano odredbom člana 118. stav1. istog zakona. Takođe, prema odredbi člana 125. istog zakona, o prestanku radnog odnosa rješenje donosi rukovoditelj organa uprave i to u roku od sedam dana od dana nastupanja okolnosti koje su razlog za prestanak radnog odnosa.
8. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje te navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je smatrao da je Kantonalni sud pravilno zaključio da je aplantica, bez obzira što tužena u tom pravcu nije donijela pismenu odluku, u periodu od 6. septembra 2001. godine do 31. decembra 2001. godine imala status neraspoređenog radnika u smislu odredbi člana 112. do 115. Zakona o radnim odnosima i plaćama. Vrhovni sud je istakao da apelantica nije osporila da je njeno radno mjesto ukinuto niti tvrdila da je tužena imala mogućnost da je rasporedi na drugo radno mjesto. Nesporno je da je tužena svoje prvobitno pismeno rješenje od 5. januara 2000. godine, na osnovu kojeg je apelantica stavljena na raspolaganje u trajanju od tri mjeseca, poništila samo iz razloga što se apelantica u to vrijeme nalazila na porodiljskom dopustu. Po isteku porodiljskog dopusta (6. septembra 2001. godine) tužena nije pozvala apelanticu na rad, niti je apelantica dolazila na posao i radila, ali joj je u narednom periodu do 31. decembra 2001. godine isplaćivana plata u punom iznosu. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud osnovano zaključio da je navedenim faktičkim radnjama tužena nakon 6. septembra 2001. godine tretirala apelanticu kao neraspoređenog službenika, a kako je slijedom logike iznesenih činjenica svoj radno-pravni status morala razumjeti i sama apelantica. Prestankom isplate plata apelantici nakon 31. decembra 2001. godine, sa kojim datumom je apelantici i zaključena radna knjižica, tužena je deklarisala prestanak radnog odnosa apelantice, kada je ona mogla saznati za eventualnu povredu svog prava iz radnog odnosa i tražiti zaštitu tog prava, u roku od osam dana, propisanom odredbom člana 136. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama.
9. Vrhovni sud je nadalje istakao da je tačno da je odredbom člana 125. Zakona o radnim odnosima i plaćama propisano da se o prestanku radnog odnosa službenika odlučuje pismenim rješenjem, ali predmetnim zakonom nije regulisano kako se postupa ako se u smislu navedene odredbe ne donese rješenje i kakve su posljedice tog propuštanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je primijetio da je odredbom člana 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama propisano da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koja nisu uređena tim zakonom, primjenjuju opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Odredbom člana 103. stav 3. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) je propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povred prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, iz čega posredno proizlazi da o pravu zaposlenika može biti odlučeno i usmenom odlukom poslodavca ili njegovom faktičkom radnjom. Vrhovni sud je na kraju istakao da je osnovana primjedba apelantice da odluka tužene od 16. januara 2002. godine formalno-pravno ne može imati značaj odluke o prestanku radnog odnosa, ali je Vrhovni sud smatrao da je ta odluka svakako mogla predstavljati osnov za donošenje pismene odluke o prestanku radnog odnosa, koja je u konkretnom slučaju izostala, ali ta okolnost imajući u vidu prethodno navedene razloge nije imala za posljedicu nezakonitost prestanka radnog odnosa.
10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava ističući da joj je radni odnos mogao prestati samo donošenjem pismenog rješenja o prestanku radnog odnosa, s valjanim obrazloženjem i pravnom poukom, te koje joj je dostavljeno. Pravdanje izostanka donošenja rješenja koje nema uporište ni u jednom materijalnom propisu, te tvrdnja da ta okolnost nema za posljedicu nezakonitost prestanka radnog odnosa je, po apelanticinom mišljenju, proizvoljna.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić